Warren Mosler: Što ako smo cijelo vrijeme pogrešno razumjeli novac?
Razgovor o modernoj monetarnoj teoriji, dugu, inflaciji, euru, digitalnom novcu i slobodi
U ovoj emisiji razgovarao sam s Warrenom Moslerom, jednim od ključnih autora i najpoznatijih predstavnika Moderne monetarne teorije, poznate pod kraticom MMT.
Tema je bila novac.
Ali ne novac u onom svakodnevnom, površnom smislu — koliko ga imamo, koliko ga nemamo, koliko država duguje, koliko poreza plaćamo i koliko će “naša djeca vraćati”. Tema je bila nešto dublje: kako moderni monetarni sustav uopće funkcionira.
Drugim riječima, pokušali smo otvoriti pitanje koje se rijetko postavlja ozbiljno: je li moguće da veliki dio javne rasprave o državnom dugu, deficitu, porezima, inflaciji i kamatama počiva na pogrešnoj slici monetarnog sustava?
Mosler tvrdi upravo to.
Ne tvrdi samo da se političari ponekad varaju. To znamo i bez posebne teorije; za to je dovoljno otvoriti dnevne vijesti i imati zdrav želudac. On tvrdi nešto mnogo radikalnije: da se cijeli sustav često tumači kao da još uvijek živimo u doba zlatnog standarda, iako današnji novac funkcionira drukčije.
Zato je ovaj razgovor važan. Ne zato što ga treba nekritički prihvatiti, nego zato što nas prisiljava da ponovno postavimo temeljna pitanja.
Što je novac?
Tko ga stvara?
Zašto ga prihvaćamo?
Financiraju li porezi doista državnu potrošnju?
Je li javni dug stvarni teret budućim generacijama?
Može li država koja izdaje vlastitu valutu bankrotirati?
I što se mijenja kada država, poput Hrvatske, više ne izdaje vlastitu valutu, nego koristi euro?
Tko je Warren Mosler?
Na početku razgovora zamolio sam Warrena Moslera da ukratko predstavi svoj profesionalni put.
Mosler je diplomirao ekonomiju na Sveučilištu u Connecticutu 1971. godine. Prvi posao u bankarstvu dobio je 1973., a 1976. odlazi na Wall Street, gdje radi u Bankers Trustu, tada jednom od vodećih primarnih trgovaca na svijetu.
Ondje je, kako sam kaže, stekao operativno razumijevanje monetarnog sustava — ne kao akademsku teoriju iz udžbenika, nego kroz stvarni rad s bankama, obveznicama, središnjom bankom i financijskim tržištima.
Kasnije je pokrenuo vlastitu tvrtku za upravljanje imovinom, radio u području tržišno neutralnih strategija s fiksnim prinosom, imao banku, surađivao s regulatorima i razgovarao s ljudima iz Federalnih rezervi o monetarnoj politici.
Spomenuo je i svoju automobilsku tvrtku Mosler Automotive, koja je proizvodila sportske automobile i sudjelovala u utrkama diljem Europe.
No za temu našeg razgovora najvažniji je bio njegov susret s talijanskom krizom početkom 1990-ih.
Mosler tvrdi da je moderna monetarna teorija, barem u njegovu javnom djelovanju, snažno proizašla iz situacije u Italiji 1992. godine, kada su mnogi tvrdili da će Italija bankrotirati. On je tada, na sastanku s ljudima iz talijanske središnje banke i Ministarstva financija, tvrdio da Italija neće bankrotirati na način na koji su mnogi očekivali.
Kasnije, nakon uvođenja eura, eurozona je dobila drukčiji problem. Države više nisu bile izdavatelji vlastite valute, nego korisnici zajedničke valute. Mosler tvrdi da je tada bilo jasno da Europska središnja banka mora stajati iza duga država članica. To se, prema njemu, faktički dogodilo 2012. godine kada je Mario Draghi izgovorio poznatu poruku da će ECB učiniti “što god bude potrebno” za očuvanje eura.
Mosler to vidi kao prijelomnu točku.
No dodaje da Europa još uvijek nije napravila zadnji korak: nije do kraja shvatila da pravilo o deficitu od 3 posto nije prirodno ograničenje, nego politički alat.
To je jedna od njegovih glavnih teza.
Moderna monetarna teorija: teorija ili opis sustava?
Kada se spomene Moderna monetarna teorija, mnogi odmah pomisle da je riječ o ideologiji koja opravdava beskonačno državno trošenje.
Mosler to odbacuje.
On tvrdi da MMT nije prije svega politički program, nego operativni opis načina na koji monetarni sustav funkcionira. Dakle, ne govori najprije što bi država trebala raditi, nego kako sustav stvarno radi.
A tu dolazimo do glavne razlike između njegovog pogleda i onoga što najčešće čujemo u javnosti.
Uobičajena priča glasi ovako: država prvo mora prikupiti novac porezima ili se zadužiti, a tek onda može trošiti. Ako ne prikupi dovoljno poreza, mora posuditi. Ako se previše zaduži, može bankrotirati.
Mosler kaže da je ta slika obrnuta.
Prema njemu, u sustavu moderne fiat valute država, odnosno središnja banka i državni monetarni aparat, prvo mora potrošiti novac da bi privatni sektor uopće imao novac kojim može platiti porez ili kupiti državne obveznice.
Drugim riječima, porezi ne dolaze prije državne potrošnje. Državna potrošnja dolazi prije poreza.
To je za mnoge potpuno kontraintuitivno. Ali upravo tu Mosler inzistira na operativnom redoslijedu.
Ako država traži da porez platimo u njezinoj valuti, ta valuta najprije mora postojati. A ako je država jedini izvor te valute, onda ju je ona morala prethodno potrošiti, odnosno staviti u optjecaj. http://moslereconomics.com/mmt-white-paper/
Nogometna karta kao objašnjenje monetarnog sustava
Mosler koristi vrlo jednostavnu analogiju: nogometni stadion.
Nitko ne misli da stadion prvo mora prikupiti ulaznice kako bi ih mogao prodati. Stadion prvo izdaje kartu. Vi je kupite. Zatim, kada dođete na utakmicu, tu kartu predate na ulazu.
Karta se tada poništava. Iskorištena je.
Mosler kaže da je s novcem, u osnovi, slično.
Država stvara potrebu za svojom valutom tako što propisuje poreze, kazne ili druge obveze koje se moraju platiti upravo tom valutom. Ljudi zato žele tu valutu. Da bi došli do nje, spremni su raditi, proizvoditi i prodavati robu ili usluge.
Kada plate porez, novac se briše iz njihovog računa. On ne odlazi u neku vreću iz koje država kasnije ponovno troši. U elektroničkom sustavu to je prije svega računovodstvena operacija: jedan broj se smanji.
To je važna Moslerova tvrdnja: kod moderne valute novac je za državu prije svega vođenje evidencije. Za nas ostale, naravno, novac je nešto što moramo zaraditi. Ali izdavatelj valute i korisnik valute nisu u istoj poziciji.
Tu dolazimo do jedne od najvažnijih razlika u cijelom razgovoru.
Izdavatelj valute i korisnik valute
Mosler stalno razlikuje dvije kategorije: izdavatelja valute i korisnika valute.
Izdavatelj valute je onaj tko valutu stvara.
Korisnik valute je onaj tko tu valutu mora zaraditi, posuditi ili prikupiti.
Kućanstvo je korisnik valute.
Poduzeće je korisnik valute.
Lokalna vlast je korisnik valute.
Američke savezne države su korisnici dolara.
Države članice eurozone, uključujući Hrvatsku, korisnici su eura.
Sjedinjene Američke Države, na saveznoj razini, izdavatelj su dolara. Japan je izdavatelj jena. Ujedinjeno Kraljevstvo je izdavatelj funte. Europska središnja banka izdavatelj je eura, dok su države članice eurozone korisnici eura.
Ova razlika je ključna.
Jer ako ste korisnik valute, možete ostati bez novca. Morate ga prikupiti. Morate ga posuditi. Možete bankrotirati.
Ali ako ste izdavatelj valute, ne možete ostati bez onoga što sami izdajete. Možete izazvati inflaciju, možete pogrešno rasporediti resurse, možete uništiti gospodarstvo lošom politikom, ali problem nije isti kao kod kućanstva koje nema dovoljno novca na računu.
To je za Moslera temeljno nerazumijevanje javne rasprave: država koja izdaje vlastitu valutu ne funkcionira kao obitelj, poduzeće ili lokalna zajednica.
A kada političari državni proračun uspoređuju s kućnim budžetom, Mosler bi rekao da počinju s pogrešnom slikom.
Što se promijenilo ulaskom Hrvatske u eurozonu?
U razgovoru smo se posebno dotaknuli Hrvatske i eurozone.
Hrvatska je nekada imala kunu. Time je, barem formalno, imala vlastitu valutu. Ulaskom u eurozonu Hrvatska više ne izdaje vlastitu valutu, nego koristi euro.
To ne znači da je euro nužno loš sustav. Mosler nije nastupio kao protivnik eura. Dapače, rekao je da eurozona ima velik potencijal i da može biti vrlo uspješan sustav ako se pravilno razumije i pravilno upravlja.
Ali problem je u tome što države članice eurozone više nisu monetarno suverene na isti način kao države koje izdaju vlastitu valutu.
One su, u tom smislu, bliže korisnicima valute.
Zato je u eurozoni presudna uloga Europske središnje banke. Prema Mosleru, sustav može funkcionirati samo ako ECB djeluje kao krajnji oslonac i jamac državnog duga članica. Upravo to se faktički dogodilo nakon europske dužničke krize.
Njegova poanta nije da Hrvatska treba emocionalno žaliti za kunom ili romantično sanjati o povratku na staro. Poanta je hladnija i ozbiljnija: ako koristite valutu koju sami ne izdajete, onda morate razumjeti pravila sustava u kojem ste se našli.
Jer monetarna suverenost nije pjesnička figura. Ona određuje što država može, što ne može i pod kojim uvjetima.
Deficit: rupa u proračunu ili nečija štednja?
Jedna od najvažnijih tema bila je deficit.
U javnosti se deficit najčešće prikazuje kao problem sam po sebi. Država troši više nego što prikupi. To zvuči neodgovorno. Zvuči kao kućanstvo koje živi iznad svojih mogućnosti. Zvuči kao dug koji će jednoga dana pasti na leđa djece i unuka.
Mosler kaže: ne tako brzo.
Prema njemu, državni deficit je istodobno financijski višak privatnog sektora.
Ako država potroši više nego što oporezuje, razlika ostaje negdje u gospodarstvu. Taj novac nije nestao. On je na nečijem računu, u nečijoj štednji, u nečijem portfelju, u obliku državnih obveznica ili drugih financijskih potraživanja.
Drugim riječima, ono što država naziva deficitom, privatni sektor često doživljava kao štednju.
Mosler je dao primjer Sjedinjenih Država: ako država potroši 7 bilijuna dolara, a porezima “ukloni” 5 bilijuna, preostala 2 bilijuna ostaju u privatnom sektoru. To je, prema njegovoj interpretaciji, javni dug: dolari koje je država potrošila, a koji još nisu iskorišteni za plaćanje poreza.
To potpuno mijenja intuitivni pogled na javni dug.
Umjesto da ga gledamo samo kao teret, Mosler ga gleda kao neto financijsku imovinu privatnog sektora.
Naravno, odmah se postavlja pitanje: znači li to da deficit može biti bilo koliki i da nema posljedica?
Ne.
Mosler ne kaže da je svaka državna potrošnja dobra. Ne kaže da političari mogu trošiti bez ikakvih ograničenja. On kaže da pravo ograničenje nije računovodstveni broj deficita, nego stvarni kapacitet gospodarstva.
Ako ima nezaposlenih ljudi, neiskorištenih resursa i nedovoljne potražnje, deficit može pomoći aktivirati gospodarstvo.
Ako je gospodarstvo već na granici kapaciteta, dodatna potrošnja može gurati cijene prema gore.
Dakle, prema Mosleru, pitanje nije: “Koliki je deficit?”
Pitanje je: “Što se događa u stvarnom gospodarstvu?”
Javni dug: teret djeci ili štedni računi?
Moslerova interpretacija javnog duga vjerojatno je jedan od najprovokativnijih dijelova razgovora.
On kaže da državne obveznice nisu ništa mistično. To su, pojednostavljeno, štedni računi u sustavu središnje banke.
Kada kupite državnu obveznicu, novac se ne seli u neku moralnu crnu rupu iz koje će ga jednog dana izvlačiti vaši unuci. On se prebacuje s jednog računa na drugi. S tekućeg računa na račun vrijednosnog papira. Kada obveznica dospije, novac se vraća natrag.
To je, u Moslerovu prikazu, srž državnog duga.
Kod Hrvatske, budući da smo u eurozoni, stvar je drukčija nego kod SAD-a, ali logika računa i dalje je važna. Hrvatski dug denominiran u eurima nalazi se u sustavu eura, uz ulogu Hrvatske narodne banke i Europske središnje banke.
Mosler zato kaže da javni dug nema veze s pričom da će “unuci morati vraćati dug” na način na koji obitelj vraća kredit banci.
To ne znači da javni dug nema nikakve posljedice. Ali znači da se, prema njemu, pogrešno razumije sama priroda duga.
Ako je javni dug istodobno nečija financijska imovina, onda se ne može analizirati samo kao teret. Mora se gledati i druga strana bilance.
U ekonomiji je, nažalost, često tako: ono što je za jednog dug, za drugog je imovina. Računovodstvo je dosadno, ali nemilosrdno. Poput starog činovnika koji ne razumije propagandu, ali zna zbrojiti stupce.
Inflacija: je li uzrok uvijek “previše novca”?
Naravno, čim se kaže da država može trošiti prije nego što prikupi poreze, slijedi klasičan prigovor: inflacija.
Ako država može stvarati novac, zašto ne bi stvarala beskonačno? I ne vodi li to neizbježno u rast cijena?
Moslerov odgovor je nijansiraniji nego što se obično pretpostavlja.
On ne kaže da država ne može izazvati inflaciju. Može. Ako troši previše u odnosu na stvarne resurse i proizvodne kapacitete, može stvoriti prekomjernu potražnju i gurati cijene prema gore.
Ali Mosler tvrdi da većina inflacija koje je promatrao u životu nije bila primarno posljedica prevelike državne potrošnje, nego šokova na strani ponude: energije, nafte, hrane, plina, poremećaja proizvodnje i sličnih faktora.
U razgovoru smo spomenuli i Hrvatsku, koja je u trenutku razgovora imala visoku inflaciju u eurozoni. Mosler je naglasio da bi kod takve inflacije prije svega gledao cijene energije. Ako rastu cijene energije, rastu i troškovi hrane, gnojiva, transporta i gotovo svega ostalog.
Drugim riječima, ako je uzrok inflacije energija, onda povećanje kamatnih stopa možda nije pravi lijek.
To je važna točka.
Jer današnja ekonomska politika često na inflaciju reagira gotovo refleksno: diži kamate. Kao da je kamata univerzalni antibiotik za sve makroekonomske infekcije. Problem je što neke infekcije nisu bakterijske, a neki antibiotici samo unište crijevnu floru.
Mosler tvrdi da je velika pogreška pretpostaviti da je svaka inflacija monetarni problem u uskom smislu.
Kamatne stope: lijek protiv inflacije ili gorivo za inflaciju?
Jedan od najzanimljivijih i najkontroverznijih dijelova razgovora bio je Moslerov pogled na kamatne stope.
Uobičajeno se tvrdi da središnje banke dižu kamatne stope kako bi smanjile inflaciju. Više kamate poskupljuju kredit, hlade potražnju i time bi, barem prema standardnoj teoriji, trebale smanjiti rast cijena.
Mosler tvrdi da to često funkcionira obrnuto.
Zašto?
Zato što država, kada podigne kamatne stope, mora plaćati veće kamate na državni dug. Te kamate odlaze ljudima i institucijama koje već imaju financijsku imovinu.
Drugim riječima, visoke kamate postaju fiskalni transfer prema onima koji već imaju novac.
Mosler je to nazvao svojevrsnim temeljnim dohotkom za bogate.
To je jedna od najjačih formulacija u razgovoru. Ako država plaća visoke kamate vlasnicima državnih obveznica, ona zapravo ubrizgava novac u privatni sektor — ali ne svima jednako, nego proporcionalno bogatstvu.
Što više financijske imovine imate, više dobivate.
To je, prema Mosleru, izrazito regresivna politika.
On navodi Japan kao primjer zemlje koja je desetljećima imala vrlo niske ili gotovo nulte kamatne stope, velik javni dug i nisku inflaciju. Također podsjeća da su i SAD i eurozona dugo imali vrlo niske kamate bez eksplozije inflacije.
Nasuprot tome, zemlje s vrlo visokim kamatnim stopama, poput Argentine ili Turske, često imaju i vrlo visoku inflaciju. Mosler tu vidi vezu upravo kroz kamatne isplate koje preplavljuju sustav novcem.
To je drukčiji pogled od onoga koji se najčešće čuje u mainstream raspravi.
Ne mora značiti da je u svemu u pravu, ali pitanje zaslužuje ozbiljnu raspravu: što ako visoke kamate nisu samo kočnica, nego u nekim uvjetima i dodatni izvor inflacije?
Porezi ne financiraju potrošnju — što onda rade?
Jedna od rečenica koja najviše provocira glasi: porezi ne financiraju državnu potrošnju.
To zvuči gotovo heretički. U javnosti se porezi obično predstavljaju kao glavni izvor državnog novca. Država ubire poreze, pa onda od toga plaća škole, bolnice, vojsku, mirovine i ceste.
Mosler tvrdi da operativno to ne funkcionira tako kod izdavatelja valute.
Prema njemu, porezi imaju druge funkcije.
Prvo, stvaraju potražnju za državnom valutom. Ako morate platiti porez u eurima, dolarima ili jenima, tada vam ta valuta treba.
Drugo, porezi smanjuju kupovnu moć privatnog sektora. Time mogu pomoći u kontroli ukupne potražnje i inflacijskih pritisaka.
Treće, porezi mogu imati redistributivnu, regulatornu i društvenu funkciju.
Ali Mosler inzistira da porezi, u uskom operativnom smislu, ne “financiraju” potrošnju države koja izdaje vlastitu valutu.
Kako bi to objasnio, koristio je povijesne primjere.
Govorio je o kolonijalnom porezu na kolibe, gdje su kolonijalne vlasti nametale porez lokalnom stanovništvu u valuti koju su same izdavale. Ljudi su tada morali raditi na plantažama kako bi došli do valute kojom mogu platiti porez. To nije lijepa slika monetarnog sustava, ali je korisna jer razotkriva prisilni element oporezivanja.
Oporezivanje nije dobrovoljna donacija državi. Da nema kazne, većina ljudi ga ne bi plaćala. Država stvara obvezu, a ta obveza stvara potražnju za valutom.
Mosler je spomenuo i Pompeje, kovanice pronađene u gradu te pitanje kako su ljudi uopće mogli platiti porez kovanicama ako ih vlast prethodno nije potrošila u optjecaj.
Taj povijesni primjer koristi kako bi pokazao da redoslijed nije: prvo porez, zatim potrošnja.
Nego: prvo izdavanje i potrošnja, zatim porez.
Novac kao evidencija: televizijski ekran i bankovni računi
Mosler je u razgovoru dao još jednu zanimljivu usporedbu.
Kada gledamo nogometnu utakmicu na televiziji, vidimo ljude kako se kreću. Ali ako bismo se približili ekranu, vidjeli bismo da se zapravo pale i gase točkice. Kretanje je dojam koji nastaje iz promjene slike.
Slično je, kaže Mosler, i s novcem u modernom bankovnom sustavu.
Mi zamišljamo da novac “putuje” s jednog računa na drugi. Ali u elektroničkom sustavu zapravo se jedan broj smanjuje, a drugi povećava. Ništa fizički ne prolazi između računa, osim u slučaju gotovine, koja je danas samo manji dio novčanog sustava.
Ovo zvuči tehnički, ali ima velike posljedice.
Ako je novac prije svega evidencija u sustavu središnje banke i komercijalnih banaka, onda se mnoge popularne metafore o “punjenju proračuna”, “pražnjenju državne blagajne” ili “posuđivanju novca od naše djece” moraju uzeti s velikom rezervom.
Metafore su korisne dok objašnjavaju. Postaju opasne kada zamijene stvarnost.
Socijalno osiguranje i mirovine: financira li doprinos isplatu?
Razgovarali smo i o socijalnom osiguranju.
Mosler kaže da su doprinosi za socijalno osiguranje porez. Oni izvlače novac iz gospodarstva i smanjuju privatnu kupovnu moć.
Ali prema njegovu pogledu, operativno ne postoji izravna veza između prikupljanja doprinosa i isplate mirovina kod države koja izdaje vlastitu valutu.
Jedan dio sustava smanjuje iznose na računima kada ubire poreze. Drugi dio sustava povećava iznose na računima kada isplaćuje mirovine. To su odvojene operacije.
U političkoj raspravi, naravno, postoji pitanje održivosti, demografije, radne snage, produktivnosti i stvarnih resursa. Ali Mosler želi razdvojiti stvarna ograničenja od pogrešne financijske priče.
Problem mirovinskog sustava, u njegovu okviru, nije pitanje može li država “pronaći novac”, nego hoće li gospodarstvo imati dovoljno stvarnih dobara, usluga, radnika, medicinske skrbi, energije i produktivnosti za starije stanovništvo.
To je ozbiljnije pitanje od samog računa. Jer papirnato ili digitalno obećanje nije isto što i stvarna skrb.
Trgovinski deficit: je li uvoz problem?
Jedan od najkontraintuitivnijih dijelova razgovora bio je Moslerov pogled na trgovinski deficit.
U javnosti se često kaže da je trgovinski deficit loš: previše uvozimo, premalo izvozimo, gubimo radna mjesta, uništavamo proizvodnju.
Mosler kaže da na realnoj razini stvari izgledaju drukčije.
Uvoz je stvarna korist, a izvoz je stvarni trošak.
Zašto?
Ako izvozimo, trošimo vlastiti rad, vrijeme, energiju i resurse kako bismo proizveli nešto što će koristiti netko drugi. Ako uvozimo, dobivamo stvarne proizvode i usluge koje je proizveo netko drugi.
Mosler podsjeća da su u starom svijetu pobjednici u ratu primali dobra od poraženih. Poraženi su morali slati žito, robu ili resurse pobjedniku. Dakle, pobjednik je uvozio.
Naravno, tu dolazi važna ograda.
Mosler ne kaže da je svaka ovisnost o uvozu dobra. Strateški rizici su stvarni. Ako ovisite o neprijatelju za hranu, energiju, lijekove ili ključnu industriju, to je ozbiljan problem.
Ali to je strateško pitanje, ne jednostavna računovodstvena osuda trgovinskog deficita.
Također tvrdi da trgovinski deficit sam po sebi ne uzrokuje nezaposlenost. Kao primjer navodi SAD krajem 1990-ih, kada je imao velik trgovinski deficit i vrlo nisku nezaposlenost.
Njegova poanta je da se prečesto miješaju dvije različite priče: priča o trgovini i produktivnosti te priča o zaposlenosti.
Nezaposlenost, prema Mosleru, nastaje zbog načina na koji je upravljan monetarni i fiskalni sustav, a ne automatski zbog trgovinskog deficita, tehnologije ili umjetne inteligencije.
Umjetna inteligencija, produktivnost i strah od nestanka poslova
Dotaknuli smo se i umjetne inteligencije.
Danas se često čuje da će AI uništiti radna mjesta i da će zato trebati uvesti univerzalni temeljni dohodak.
Mosler se s time ne slaže.
On smatra da rast produktivnosti ne stvara trajnu nezaposlenost. Povijesno gledano, gotovo svi su nekada morali raditi u poljoprivredi. Danas mali postotak ljudi proizvodi dovoljno hrane za cijelo društvo. Isto se dogodilo i s industrijom. Manje ljudi proizvodi više stvari.
To nije uništilo rad u cjelini. Oslobodilo je ljude za druge poslove.
Mosler kaže da uvijek postoji više korisnog posla nego ljudi koji ga mogu obaviti. Treba nam više skrbi za starije, više medicinskih istraživanja, više obrazovanja, više osobne pomoći, više društveno korisnog rada.
Problem nije u tome da nema posla. Problem je u tome kako organiziramo gospodarstvo i monetarni sustav.
Tu dolazimo do univerzalnog temeljnog dohotka.
Mosler nije nužno moralno protiv svake vrste osnovnog dohotka, ali upozorava da se s time igra opasna igra. Ako država ljudima da dovoljno novca da plate poreze bez potrebe da rade, tada može potkopati vlastitu sposobnost da osigura rad za javne potrebe.
U njegovu okviru, porez stvara potrebu za valutom, a ta potreba omogućuje državi da zaposli ljude za vojsku, zdravstvo, sudstvo, infrastrukturu i druge javne funkcije.
Ako se taj mehanizam potpuno poništi, monetarni sustav gubi svoju osnovnu funkciju.
To je jedna od točaka gdje se s Moslerom može raspravljati, ali argument treba razumjeti prije nego što ga se odbaci.
Eurozona: dobar sustav ako se razumije, opasan ako se vodi pogrešno
Vratili smo se i na eurozonu.
Mosler smatra da eurozona nije nužno loš projekt. Ali njezin problem je institucionalni dizajn i pogrešno razumijevanje fiskalne politike.
U SAD-u savezna vlada vodi deficit za cijelu federaciju. Savezne države imaju ograničenja jer nisu izdavatelji valute. One moraju paziti na proračun jer ne mogu same izdavati dolare.
U eurozoni je drukčije. Ne postoji europski savezni proračun koji na isti način vodi deficit za cijelu eurozonu. Umjesto toga, države članice same vode fiskalnu politiku, ali u valuti koju ne izdaju.
To je složeniji sustav.
Prema Mosleru, eurozona može funkcionirati samo ako ECB stoji iza država članica. Bez tog kišobrana sustav bi bio nestabilan. S tim kišobranom može funkcionirati, ali pod uvjetom da se razumije što se radi.
On smatra da je eurozona blizu toga da shvati puni potencijal vlastitog sustava, ali da još uvijek robuje starim pravilima i pogrešnim ograničenjima.
Pravilo o deficitu od 3 posto za njega nije prirodni zakon. To je političko pravilo. Može se koristiti kao alat, ali se ne smije tretirati kao sveta granica uklesana u kamen. Ekonomija ipak nije Mojsijeva ploča, iako se briselski dokumenti ponekad tako čitaju.
Financijske krize: što ako problem nije previše duga, nego premalo realne štednje?
Pitao sam Moslera očekuje li novu financijsku krizu.
Njegov odgovor bio je drukčiji od uobičajenih upozorenja da će kriza doći zato što je dug previsok.
Mosler prati nešto drugo: realnu vrijednost javnog duga, odnosno javni dug prilagođen inflaciji.
Prema njemu, velike financijske krize mogu nastati kada inflacija pojede realnu vrijednost javnog duga i time smanji količinu neto financijske imovine koja podupire kreditnu strukturu gospodarstva.
Drugim riječima, ako cijene brzo porastu, a nominalni deficit ne prati taj rast, realna novčana masa i realna štednja mogu pasti. Tada se može pojaviti manjak novca u sustavu.
Mosler to povezuje s krizama poput 2008. godine i ranijih epizoda kada su energetski šokovi i inflacija smanjili realnu vrijednost javnog duga.
To je zanimljiv obrat. Uobičajeno slušamo da je problem “previše duga”. Mosler pita: što ako je u određenim uvjetima problem premalo realne financijske imovine u odnosu na potrebe gospodarstva?
To je jedna od onih teza koje traže ozbiljnu provjeru, ali i ozbiljno slušanje. Jer ako je točno, onda mnoge standardne dijagnoze financijskih kriza promašuju mehanizam.
Digitalni euro: učinkovitost s jedne strane, privatnost s druge
Pred kraj razgovora otvorio sam temu digitalnog eura i digitalnog novca središnje banke.
Mosler je tu bio vrlo jasan u razlikovanju dva pitanja.
S ekonomskog i tehničkog aspekta, digitalni novac središnje banke može povećati učinkovitost. Može smanjiti transakcijske troškove, ubrzati plaćanja i približiti sustav idealu trenutačnog plaćanja bez trenja.
Ali to nije cijela priča.
Druga strana je privatnost.
Ako digitalni novac smanjuje anonimnost i povećava mogućnost nadzora, onda to više nije samo pitanje ekonomske učinkovitosti. To postaje pitanje društva u kojem želimo živjeti.
Mosler je priznao da se time gubi jedna razina privatnosti i da se otvara pitanje političke kontrole nad stanovništvom.
Tu se naš razgovor spojio s temama kojima se u emisiji SLOBODNI često bavim: digitalni identitet, CBDC, nadzor, privatnost i gotovina.
Moje je stajalište da ekonomsku učinkovitost ne smijemo promatrati izolirano. Ako je cijena učinkovitijeg plaćanja gubitak privatnosti, tada moramo pitati: koliko nas ta učinkovitost stvarno košta?
Možda je privatnost cijena slobode.
A gotovina, koliko god djelovala staromodno u svijetu aplikacija, QR kodova i digitalnih novčanika, i dalje ima jednu nezamjenjivu funkciju: omogućuje transakciju bez potpunog digitalnog traga.
U društvu koje ozbiljno shvaća slobodu, to nije sitnica.
To je temelj.
Zašto SAD nije uveo digitalni dolar?
Pitao sam Moslera i zašto Sjedinjene Države nisu krenule putem digitalnog dolara središnje banke na isti način kao Europa s digitalnim eurom.
Njegov odgovor bio je tehnički.
U SAD-u velik dio platnog prometa i kliringa već obavljaju privatne klirinške kuće. Banke međusobno poravnavaju velik dio transakcija izvan Federalnih rezervi, a Fed se uključuje na kraju dana za neto poravnanje.
Mosler kaže da se privatni sustavi već digitaliziraju i postaju učinkovitiji. Spomenuo je i da velike financijske institucije koriste tehnologije poput blockchaina za određene oblike poravnanja.
Zato za SAD pitanje digitalnog dolara možda nije jednako hitno kao za sustave u kojima središnja banka želi izravnije modernizirati platnu infrastrukturu.
Ali, opet, tehnička učinkovitost nije isto što i društvena poželjnost. To su dva različita pitanja.
Moslerova knjiga: Sedam smrtonosnih nevinih prijevara
Na kraju razgovora Mosler je gledatelje uputio na svoju knjigu Seven Deadly Innocent Frauds of Economic Policy.
Riječ je o knjizi u kojoj izlaže sedam, kako ih naziva, “nevinih prijevara” ekonomske politike.
U pripremi razgovora posebno sam izdvojio tih sedam tvrdnji jer one zapravo sažimaju velik dio njegove kritike dominantnog ekonomskog jezika:
- Da država mora prikupiti novac porezima ili zaduživanjem kako bi mogla trošiti.
- Da državni deficit ostavlja dug budućim generacijama.
- Da državni deficit oduzima štednju privatnom sektoru.
- Da je sustav socijalnog osiguranja financijski neodrživ na način na koji se obično tvrdi.
- Da je trgovinski deficit sam po sebi neodrživ i da nužno uništava radna mjesta.
- Da su štednja i investicije povezane onako kako se obično prikazuje u udžbenicima.
- Da veći deficit danas nužno znači veće poreze sutra.
Ne mora se čovjek složiti sa svakom Moslerovom tvrdnjom da bi priznao kako su ova pitanja važna.
Dapače, upravo zato što su sporna, treba ih otvoriti. Ako su pogrešna, neka ih stručnjaci ozbiljno pobiju. Ako su djelomično točna, onda moramo promijeniti način na koji govorimo o javnim financijama. Ako su u velikoj mjeri točna, onda je dobar dio javne rasprave o dugu, deficitu i inflaciji godinama stajao na klimavim nogama.
A klimave noge u politici obično završe tako da račun plati netko treći.http://moslereconomics.com/wp-content/powerpoints/7DIF.pdf
Zašto je ovaj razgovor važan za Hrvatsku?
Za Hrvatsku je ovaj razgovor važan iz nekoliko razloga.
Prvo, zato što smo u eurozoni. Više nemamo kunu. To znači da ne možemo o monetarnoj politici govoriti kao da smo u istoj poziciji kao SAD, Japan ili Ujedinjeno Kraljevstvo.
Drugo, zato što se u Hrvatskoj javni dug gotovo uvijek prikazuje moralistički: kao krivnja, teret, neodgovornost i prijetnja djeci. Ponekad to može biti opravdano, posebno kada se novac troši koruptivno, klijentelistički ili nerazumno. Ali moralna osuda nije isto što i monetarno razumijevanje.
Treće, zato što se inflacija u Hrvatskoj često tumači prejednostavno. Ako je rast cijena posljedica energije, hrane, poremećaja opskrbe, poreza, marži ili regulatornih odluka, onda nije dovoljno vikati “previše novca” i dizati kamate kao da se time rješava svaki uzrok.
Četvrto, zato što nam dolazi digitalni euro. O tome se ne smije raspravljati samo kao o tehničkoj modernizaciji plaćanja. To je i pitanje privatnosti, gotovine, nadzora i slobode.
Peto, zato što je ekonomska pismenost javnosti vrlo slaba, a to političarima i institucijama često savršeno odgovara. Kad građani ne razumiju monetarni sustav, lako ih je uvjeriti da “nema novca” za jedne stvari, dok se za druge novac uvijek pronađe.
To ne znači da novca ima za sve. Ne znači da treba trošiti neodgovorno. Ne znači da deficit nije važan.
Ali znači da moramo znati o čemu govorimo.
Moj zaključak: ne prihvatiti nekritički, ali ozbiljno proučiti
Moj cilj u ovom razgovoru nije bio da publika nekritički prihvati Modernu monetarnu teoriju.
To nikada nije dobar pristup. Ni prema MMT-u, ni prema mainstream ekonomiji, ni prema bilo kojoj školi mišljenja. Tko traži vjeru, neka ide u crkvu. Tko traži ekonomsku politiku, neka donese argumente, podatke i sposobnost da preživi ozbiljna pitanja.
Ali Moslerov pogled vrijedi čuti.
Vrijedi ga čuti zato što dolazi od čovjeka koji monetarni sustav ne promatra samo iz akademske fotelje, nego iz iskustva rada s bankama, obveznicama, središnjim bankama, regulatorima i financijskim tržištima.
Vrijedi ga čuti zato što postavlja pitanja koja se u javnosti prečesto preskaču.
I vrijedi ga čuti zato što nas podsjeća da novac nije samo ekonomski instrument. Novac je politički instrument. Društveni instrument. Instrument moći. A sve više i instrument nadzora.
Upravo zato rasprava o novcu ne smije ostati zatvorena među tehničarima, centralnim bankarima i političarima.
Ako ne razumijemo novac, ne razumijemo ni državu.
Ako ne razumijemo državni dug, ne razumijemo ni poreze.
Ako ne razumijemo poreze, ne razumijemo ni rad.
Ako ne razumijemo digitalni novac, možda nećemo razumjeti ni trenutak u kojem smo privatnost zamijenili praktičnošću.
A to bi bila vrlo skupa transakcija.
Možda najskuplja od svih.
Pogledajte cijeli razgovor
U razgovoru s Warrenom Moslerom otvorili smo teme moderne monetarne teorije, javnog duga, deficita, inflacije, kamatnih stopa, eurozone, Hrvatske, trgovinskog deficita, umjetne inteligencije, univerzalnog temeljnog dohotka, socijalnog osiguranja, financijskih kriza i digitalnog eura.
Ovo nije lagana tema. Ali je važna.
Zato preporučujem da razgovor pogledate pažljivo, možda i više puta, osobito dijelove koji se odnose na razliku između izdavatelja i korisnika valute, na eurozonu i na digitalni novac.
Jer ako želimo ozbiljno razgovarati o budućnosti gospodarstva, javnih financija i slobode, moramo početi od prvog pitanja:
što je novac — i tko ga zapravo kontrolira?
Full episode:
Hashtagovi:
#WarrenMosler, #ModernMonetaryTheory, #MMT, #MonetarnaPolitika, #Ekonomija, #JavniDug, #Deficit, #Inflacija, #Eurozona, #Hrvatska, #DigitalniEuro, #CBDC, #Privatnost, #Gotovina, #SlobodniPodcast,
Autor
Piše