Kad svako ljeto postane apokalipsa: zašto je panika proizvod, a ne izvještavanje

Svako ljeto ista predstava. Termometar pređe tridesete — što na Mediteranu radi otkad postoji Mediteran — i naslovi se zapale brže od asfalta. “Pakao.” “Rekord.” “Planet ključa.” “Klima ubija.” Zatim slijedi obavezni drugi čin: nije ovo vrijeme, ovo je kriza; nije priroda, ovo smo mi; i nije stvar za raspravu, ovo je hitnost. Treći čin uvijek je isti — vi platite. Kroz poreze, kroz cijenu struje, kroz “ugljične dozvole”, kroz ministarstvo koje u nazivu nosi riječ dekarbonizacija.

Postoji, međutim, mala neugodnost koju taj scenarij preskače: vrijeme nije klima, a strah nije podatak. Toplo ljeto je vrijeme. Klima je dugoročni trend, mjeren desetljećima, a ne tjednom toplinskog vala. Kad netko pojedinačni vreli srpanj proglasi dokazom planetarne propasti, on ne izvještava — on prodaje narativ. A narativ, za razliku od činjenice, mora se stalno ponavljati da bi preživio.

Ovaj tekst nije poricanje. Planet se u zadnjih stotinjak godina blago zagrijao i ugljični dioksid pritom ima nekakav učinak — to nitko ozbiljan, pa ni gosti koje smo ugostili u emisiji SLOBODNI, ne spori. Spor je oko nečeg posve drugog: koliko, zašto i je li to hitnost ili problem s kojim se, kao i s mnogočim, živi i upravlja. Upravo taj prostor — između “ima učinak” i “svi ćemo izgorjeti” — mediji su pretvorili u tvornicu straha. Pogledajmo zato brojke. Polako, s izvorom uz svaku.

Vrijeme nije klima — a vrućina nije novost

Počnimo od najjednostavnijeg. Toplinski valovi nisu izum 21. stoljeća. Bilo ih je i prije industrije, prije automobila, prije prvog naslova o “klimatskoj kući strave”. Klima se oduvijek mijenjala: bilo je toplije srednjovjekovno razdoblje, kad su Skandinavci obrađivali zemlju na Grenlandu, i bilo je “malo ledeno doba” s rijekama smrznutima u središtu europskih gradova. To nije rubna tvrdnja — to je udžbenička povijest klime.

Ono što panika sustavno radi jest zamjena mjerila. Umjesto trenda kroz desetljeća, nudi vam se jedan ljetni tjedan. Umjesto cijele raspodjele podataka, nudi vam se jedna crvena karta. Profesor Richard Lindzen, atmosferski fizičar koji je 35 godina predavao meteorologiju na MIT-u, u našoj je emisiji to sažeo precizno: kad se prikaže krivulja koja raste oko jedan stupanj kroz više od 150 godina, ali se ne prikažu pojedinačne mjerne točke iza nje, javnosti se ne govori kako se do rezultata došlo. “Zemlja”, kaže Lindzen, “nema jednu klimu — ima mnogo klima.” Negdje se grije, negdje hladi, negdje se mijenja drukčije. Globalni prosjek je statistička konstrukcija, korisna znanstvenicima, ali pogubna kad se proda kao termostat svijeta.

To je prva pukotina u narativu: ono što vam pokazuju kao “dokaz” obično je vrijeme prerušeno u klimu.

Vrućina ubija — ali hladnoća ubija višestruko više

Sad ozbiljno, jer ovdje panika ima svoj najjači adut: “ljudi umiru od vrućine”. Da, umiru — osobito stari, bolesni i oni bez klime u stanu. To treba reći bez uljepšavanja. Ali ako nas doista zanimaju životi, a ne naslovi, onda moramo pogledati cijelu sliku.

Najveća međunarodna studija na tu temu — Gasparrini i suradnici, objavljena u The Lancetu 2015., na više od 74 milijuna smrti u 13 zemalja — utvrdila je da hladnoća ubija otprilike 17 puta više ljudi nego vrućina. Ne dvostruko. Sedamnaest puta. Profesor William Happer (Princeton), drugi naš gost, isto kaže grublje i kraće: od hladnoće umire višestruko više ljudi nego od pretoplog vremena. To nije ideologija — to je recenzirana medicinska statistika.

Zašto onda svako ljeto brojimo žrtve vrućine, a svaku zimu prešutimo žrtve hladnoće? Zato što vrućina ima bolji marketing. A odgovor na vrućinu nije panika, nego prilagodba — klimatizacija, rano upozoravanje, briga o ranjivima. To spašava živote sada, za razliku od planetarnih obećanja za 2050.

Katastrofe: brojke idu prema dolje, ne prema gore

“Ali ekstremni vremenski događaji su sve gori!” Provjerimo. Prema bazi EM-DAT, prikazanoj kroz Our World in Data, godišnji broj smrti od prirodnih katastrofa danas je oko 75 % niži nego prije stoljeća: s ~325.000 godišnje (1907.–1916.) na ~80.000 (2007.–2016.), a u većini novijih godina između 10.000 i 20.000. I — pošteno je reći — to nije zato što je katastrofa manje, nego zato što smo se bolje zaštitili: bogatije društvo, bolja infrastruktura, rano upozoravanje.

A štete? Europska agencija za okoliš (EEA) sama priznaje da trend ovisi o izvoru podataka — jedan skup pokazuje rast, drugi (NatCatSERVICE) ne. Kreditna agencija Scope Ratings napisala je crno na bijelo da su troškovi ekstrema dosad imali “marginalne makroekonomske učinke u Europi” — reda veličine 0,07 % BDP-a godišnje. Iz pera financijske institucije, ne aktivista.

Čak i IPCC u izvješću AR6 za niz ekstrema navodi nisku pouzdanost u pogledu dugoročnog globalnog trenda. To nije skeptički blog — to je sam IPCC. Politolog Roger Pielke Jr., također naš gost, godinama dokumentira taj jaz između recenzirane znanosti o ekstremima i onoga što urlaju naslovi.

CO2: ima učinak, ali nije svemoćni regulator

Ovdje moram biti pošten do kraja, jer upravo poštenje ovaj tekst čini neoborivim. Ugljični dioksid jest staklenički plin i zadržava toplinu. Tko god vam kaže da CO2 “uopće ne grije”, griješi jednako kao i onaj tko tvrdi da grije sve. Pravo pitanje jest koliko.

Lindzen objašnjava ono što javnost rijetko čuje: učinak CO2 je logaritamski, pa svaka nova molekula grije sve manje. Sam CO2, bez pretpostavljenih pojačanja, po njegovoj procjeni daje otprilike pola stupnja po udvostručenju. Velika brojka iz modela ne dolazi od CO2 izravno, nego od pretpostavke da sustav taj učinak pojačava kroz vodenu paru i oblake — a te su pretpostavke, kaže Lindzen, “često previše nesigurne, a ipak politički predstavljene kao čvrsta znanost”.

Tu je i fizika zasićenja: glavne apsorpcijske linije CO2 već su velikim dijelom “popunjene” — razradili su to fizičari van Wijngaarden i Happer. Klimatologinja Judith Curry okvir postavlja trijezno: živimo u dubokoj nesigurnosti, scenariji najgoreg slučaja pretjerano se koriste, a ispravan odgovor je upravljanje rizikom i prilagodba — ne hitnost i panika. Nema klimatske hitnosti nije isto što i nema problema — te dvije stvari mediji namjerno brkaju.

I još nešto: CO2 ima i koristi. Studija u Nature Climate Change (Zhu i sur., 2016.) pokazala je da je velik dio planeta ozelenio, a da gnojidbeni učinak CO2 objašnjava oko 70 % tog ozelenjavanja. To je objavila NASA, ne naftna kompanija. A analize ledenih jezgri (Caillon i sur., Science, 2003.) pokazuju da je u ledenim ciklusima CO2 slijedio temperaturu sa zaostatkom od oko 800 godina — što ruši pojednostavljenu priču da je CO2 oduvijek bio “daljinski upravljač” klime.

“Znanost je riješena” — rečenica koja nije znanstvena

Možda najvažniji dio priče nije fizika, nego retorika. Kad vam netko kaže da je “znanost riješena”, on ne govori kao znanstvenik — govori kao netko tko želi da prestanete pitati. U normalnoj znanosti neuspjelo predviđanje je problem; u današnjem narativu, primijetio je Lindzen, što više predviđanja ne uspije, to su zagovornici sigurniji. To nije znanost, nego vjera s proračunom.

Treba znati i kako nastaje ono što čujete: velika tehnička izvješća IPCC-a puna su ograda, ali javnost dobiva Sažetak za donositelje odluka koji se, kako kaže Lindzen, “politički preoblikuje”, pa onda naslov, pa izjavu dužnosnika. Kad glavni tajnik UN-a najavi “globalno ključanje”, to nema veze sa znanstvenim izvješćem — to je jezik zastrašivanja. Konsenzus da CO2 grije nije isto što i konsenzus da nas čeka apokalipsa i da je rješenje baš ova politika. Prvo je fizika; drugo je ideologija prerušena u fiziku.

Glasovi koje mediji ne puštaju

U emisiji SLOBODNI ugostili smo te glasove. Richard Lindzen (MIT) — koautor recenziranih radova Reassessing the Climate Change Narrative (2024.) i The Iris Effect: A Review (2022.). William Happer (Princeton). Judith Curry — klimatologinja koja je napustila “konsenzusni” tabor. Roger Pielke Jr. — istraživač ekstrema. Marc Morano. Više od 1900 znanstvenika i stručnjaka potpisalo je i međunarodnu Svjetsku klimatsku deklaraciju (CLINTEL): nema klimatske hitnosti. To ne dokazuje da su u pravu — ali dokazuje da “svi se slažu” jednostavno nije istina.

Lindzenov savjet maloj zemlji poput Hrvatske bio je razoružavajuće jednostavan: zaboravite na klimu, mislite na društvo — pitajte što možete učiniti da bude zdravije, bogatije i sretnije, umjesto da ljude opterećujete izmišljenim demonima.

Tko plaća predstavu

Sve se vrti oko računa. Skupa energija u Europi nije počela s ratom — plaćamo je više od desetljeća zbog klimatskih politika i “ugljičnih dozvola”. Lindzen to zove onim što jest: Zapad koji sam sebi nanosi štetu, dok Kina i Indija nastavljaju po svome, pa se globalni CO2 ionako ne mijenja. A Hrvatska ne može promijeniti globalnu klimu ni za tisućinku stupnja — ali može poskupjeti struju vlastitim građanima i oslabiti vlastitu industriju, sve u ime “višeg dobra”. A “više dobro” je, kako povijest uči, najkorisnija fraza kad se nekome želi ograničiti sloboda.

Zaključak: pitanja su znanstvena, zabrana pitanja je politička

Ne kažemo “nema zagrijavanja” ni “čovjek nema utjecaj” — to bi bilo jednako neiskreno kao i panika koju kritiziramo. Kažemo nešto teže oborivo: toplo ljeto nije apokalipsa, vrijeme nije klima, hladnoća ubija više od vrućine, smrti od katastrofa padaju, CO2 ima učinak ali i koristi, a “hitnost” je politička odluka, ne znanstveni nalaz. Ako je službeni narativ točan, izdržat će ova pitanja. Ako ne izdrži — problem nikad i nije bila klima, nego sloboda da se pita. Provjerite sami. Brojke su dolje.

---

Izvori

1. Gasparrini A. i dr. (2015). Mortality risk attributable to high and low ambient temperature. The Lancet. https://doi.org/10.1016/S0140-6736(14)62114-0
2. Zhu Z. i dr. (2016). Greening of the Earth and its drivers. Nature Climate Change. https://doi.org/10.1038/nclimate3004
3. Caillon N. i dr. (2003). Timing of atmospheric CO2 and Antarctic temperature changes across Termination III. Science. https://doi.org/10.1126/science.1078758
4. Lindzen R. S. & Christy J. R. (2024). Reassessing the Climate Change Narrative. APJAS. https://doi.org/10.1007/s13143-024-00353-9
5. Lindzen R. S. & Choi Y.-S. (2022). The Iris Effect: A Review. APJAS. https://doi.org/10.1007/s13143-021-00238-1
6. Lindzen R. S. (2018). An Assessment of the Conventional Global Warming Narrative. GWPF. An Assessment of the Conventional Global Warming Narrative – The Global Warming Policy Foundation
7. Our World in Data — Natural Disasters (EM-DAT/CRED). https://ourworldindata.org/natural-disasters
8. US EPA — Climate Change Indicators: High and Low Temperatures. epa.gov
9. EEA (2022). Economic losses from climate-related extremes in Europe. eea.europa.eu
10. Scope Ratings (2021). Extreme climate events in Europe. Extreme climate events in Europe: rising economic losses can lead to greater sovereign ratings divergence
11. IPCC (2021), AR6 WGI. ipcc.ch
12. Pielke R. Jr. (2022). Environmental Research Letters 17, 024027. Plausible 2005–2050 emissions scenarios project between 2 °C and 3 °C of warming by 2100 – IOPscience 
13. van Wijngaarden W. A. & Happer W. — zasićenje apsorpcije CO2. [2006.03098] Dependence of Earth’s Thermal Radiation on Five Most Abundant Greenhouse Gases 
14. Lewis N. & Curry J. (2018). Journal of Climate. The Impact of Recent Forcing and Ocean Heat Uptake Data on Estimates of Climate Sensitivity in: Journal of Climate Volume 31 Issue 15 (2018) 
15. World Climate Declaration (CLINTEL). clintel.org

---

Pogledajte cijele razgovore

Cijeli razgovori — bez rezova — na slobodnipodcast.hr i na YouTube kanalu @SLOBODNI_podcast: Richard Lindzen, William Happer, Judith Curry, Roger Pielke Jr. i Marc Morano. Pretplatite se, pogledajte i — najvažnije — provjerite sami.

Slobodni Podcast — razgovori i teme koje drugi zaobilaze.