Ako hoda kao patka, glasa se kao patka — onda je PATKA

Sve su nam najavili. Obrasci se prepoznaju. A ovaj naslov je pristojnija verzija onoga što bih vam inače morao dosađivati: “rekao sam vam.”

Postoji stara logička provjera, takozvani duck test: ako nešto izgleda kao patka, gaca kao patka i kvače kao patka — nema potrebe čekati DNK nalaz. To je patka.

Volio bih da mogu reći kako je politika kompliciranija od toga. Ali evo nas, godinu dana kasnije, i ptica koju smo prošle jeseni gledali kako se gega prema vodi upravo je sletjela — točno ondje gdje je i krenula. Neću vam, dakle, držati predavanje o vlastitoj dalekovidnosti. To je dosadno, taština je jeftina, a i nepotrebno je: dovoljno je posložiti što je rečeno pored onoga što danas imamo, pa neka patka sama zakvače.

Krenimo redom.

Koalicija voljnih: od “trojanskog konja” do parade razdora

U kolovozu 2025. napisao sam da “koalicija voljnih” nije mirovna misija nego pravni bypass — način da se europski vojnici formalno-pravno vežu uz rusko-ukrajinski sukob bez aktiviranja članka 5, jer Ukrajina nije članica Saveza. Tvrdio sam i nešto nepopularnije: da to nije daleka briselska apstrakcija, nego pitanje koje će Hrvatsku podijeliti — jer svaka “diplomatska riječ može sutra značiti vojni čin”.

Pogledajte gdje se lomi državni vrh ovih dana, na prijelazu lipnja u srpanj 2026.

Emmanuel Macron pozvao je Hrvatsku vojsku na paradu 14. srpnja — mimohod koji je, sasvim otvoreno, obilježen porukom podrške Ukrajini i sudjelovanjem država okupljenih u “koaliciji voljnih”. Predsjednik Milanović 30. lipnja izdaje zapovijed da Hrvatska vojska ne ide, uz obrazloženje da to nije protokol nego politički čin vezan uz koaliciju u kojoj Hrvatska ne sudjeluje. Ministar Anušić izdaje odluku o slanju dvadesetak pripadnika Počasne bojne. Načelnik Glavnog stožera Kundid nađe se pod pritiskom. Plenković traži da se zapovijed povuče i odbija Milanovićev poziv na sastanak.

Obratite pažnju na argument oko kojega se svađaju. Nije to spor o autobusu vojnika ni o svečanim uniformama. Spor je o tome je li sudjelovanje pod zastavom “koalicije voljnih” puki protokol — ili tiho vojno-političko svrstavanje. Dakle točno ono pitanje koje sam postavio prije godinu dana. Kad predsjednik države i premijer ratuju baš oko te razlike, to više nije teorija zavjere s ruba interneta. To je dnevni red.

Gaca li? Gaca.

Vojni rok: najavljeno, pa izglasano — istoga dana

U listopadu 2025. pisao sam da se obavezni vojni rok vraća “na mala vrata” i da u postojećem kontekstu nije čin obrane nego čin pripreme.

Ovdje moram biti gotovo neugodno precizan: tekst sam objavio 24. listopada 2025. — na isti dan kad je Sabor izglasao izmjene Zakona o obrani kojima se uvodi temeljno vojno osposobljavanje. Traje dva mjeseca. Prvi na red dolaze mladići rođeni 2007., obuka u Požegi, Kninu i Slunju, naknada oko 1.100 eura.

Sedamnaest godina nakon ukidanja roka, sedamnaest generacija bez obuke — i onda, u roku od nekoliko mjeseci, sve to natrag. Ne kažem da je uniforma sama po sebi zlo; disciplina i spremnost imaju svoju vrijednost, a i tradiciju koju ne treba olako ismijavati. Kažem da je tempo rječit. Država koja godinama nema novca ni za liječnike odjednom nađe volju i mehanizam da popiše svu mladež sposobnu nositi pušku. Pitanje “za koga će jednom ratovati?” nije bilo paranoja. Bilo je pitanje reda veličine.

Novac: 5 posto BDP-a, i to sve za oružje

Krajem lipnja 2025., nakon samita NATO-a u Haagu, upozorio sam na naglo povećanje vojnih izdvajanja — s dva na pet posto BDP-a kroz deset godina. Tada je to zvučalo kao brojka iz tuđe rasprave.

Danas je to hrvatska proračunska stvarnost. Savez je u Haagu usvojio cilj od pet posto do 2035. (tri i pol posto jezgrene obrane plus još poldrug posto “šire sigurnosti”). Hrvatska je 2025. već premašila dva posto — oko 1,93 milijarde eura — i kupuje Rafale, HIMARS, CAESAR, Bradley, Bayraktar. Svaki taj postotak je, podsjetimo, postotak koji ne ide u školu, bolnicu ili mirovinu. Tenk prođe ulicom jednom; dug prođe kroz vaš život svaki dan.

Anušić u Kijevu: “pismo mira” koje je pismo namjere

Pisao sam da posjet ministra obrane Ukrajini nije simbolika nego signal — svrstavanje bez rasprave i bez mandata naroda.

Anušić je 27. listopada 2025. u Kijevu potpisao Pismo namjere o suradnji hrvatske i ukrajinske obrambene industrije, s otvorenom mogućnošću zajedničke proizvodnje — pa i “linije dronova” mjerene stotinama tisuća komada. Bit ću korektan, jer korektnost ovdje jača, a ne slabi argument: MORH izričito kaže da je dokument pravno neobvezujuć, izraz političke volje. Fino. Ali politička volja je upravo ono o čemu je bila riječ. Pisma namjere ne pišu se onima od kojih se namjeravamo udaljiti.

Medijska “artiljerijska priprema” i tiho pristajanje

U lipnju 2025. opisao sam obrazac koji sam nazvao medijskom artiljerijskom pripremom: dugo zatišje o “ruskoj prijetnji”, pa nagli, koordinirani rafal naslova čim padne politička odluka. Isti obrazac koji smo, tvrdio sam, već vidjeli 2020. i 2022.

Ovaj dio ne mogu vam “dokazati” tablicom — to je zapažanje, i tako ga i predstavljam. Ali test je jednostavan i možete ga sami ponoviti: sjetite se koliko je javne rasprave, oporbenih pitanja i medijskih analiza pratilo odluku o pet posto BDP-a i povratku vojnog roka. Sjetili ste se? Ni ja. Tišina tamo gdje bi u zdravoj demokraciji morala biti buka također je podatak.

I ono što svakodnevica prekrije

Dok se pola zemlje svađalo oko Thompsonova koncerta — pola milijuna ljudi na Hipodromu u srpnju 2025., pa gradska zabrana drugog koncerta zbog jednog pokliča — u pozadini su prolazile odluke bez kojih će se za deset godina teško živjeti. To nije bio poziv da vam koncert bude nevažan. Bio je poziv da primijetite što se gura dok gledate u pozornicu.

A sad pošteno: gdje patka još nije posve patka

Jer članak koji sam sebi dijeli same petice ne vrijedi ni koliko papir na kojem je tiskan.

Ima stvari koje sam rekao oštrije nego što ih zbilja zasad opravdava, i dužan sam ih navesti.

Rekao sam da tampon-zona može “u jednoj noći” postati fronta i da nas se uvlači u borbu. To se nije dogodilo. Hrvatska nije poslala nijednog vojnika u ukrajinski rat, a Plenković to uporno i javno odbija. Ono oko čega se danas lomimo je dvadesetak ljudi na paradi, a ne bojna u rovu. Razlika je golema i ne smijem je zataškati.

Napisao sam i esej pod naslovom da je rat s Rusijom “neizbježan”. Rata NATO–Rusija nema, a ključni akteri — uključujući Trumpa i njegov pedesetodnevni ultimatum iz srpnja 2025. — barem retorički guraju primirje. Bio sam bliže istini u sitnom slovu vlastitog teksta (“neizbježnost nije proročanstvo, nego obrazac”) nego u naslovu. Naslovi zavode i onoga tko ih piše.

Rekao sam i da je digitalni ID “već uveden”. Točnije je: zakonski je obvezan i u uvođenju, s rokom do kraja 2026. Uvest će se — ali još nije. Kad tvrdim da su brojke važne, moram i sam biti točan do decimale.

I najveća zamka, one koje se sam čuvam: lako je više odvojenih procesa — rat, naoružanje, digitalni novčanik, zelene uredbe — spojiti u jedan glatki, svjesni “plan”. Obrazac je stvaran i vrijedi ga pratiti. Ali “obrazac” i “urota” nisu isto, i tko to brka gubi pravo da ga se shvati ozbiljno.

Zaključak: ne DNK nalaz, nego zdrav razum

Nisam vam, dakle, prorok, i ne tražim medalju. Pogodio sam smjer i mehanizam, promašio tempo i pokoji naslov, i dužan sam vam oboje reći na isto mjesto.

Ali vratimo se patki. Kad vam nešto godinu dana najavljuju u zapisnicima, glasuju u Saboru, potpisuju u Kijevu i brane na državnom vrhu — ne morate čekati laboratorij da biste znali što gledate. Ne tražim da mi vjerujete. Tražim da gledate. Jer sljedeći put kad netko kaže “to je samo protokol”, “to je samo obuka”, “to je samo pismo namjere” — vi već znate kako se ta ptica gega.

A ako hoda kao patka i kvače kao patka, onda, za ime zdravog razuma — to je patka.

---

Izvori i datumi navedeni su u poveznicama kroz tekst. Stanje provjereno: 2. srpnja 2026. Ondje gdje iznosim zapažanje ili stav (medijski obrazac, tumačenje motiva) to je izrijekom označeno i razlikuje se od provjerljivih činjenica.