Središnji registar stanovništva: važna cigla u arhitekturi potpune kontrole stanovništva
Ne, Središnji registar stanovništva nije sam po sebi digitalni zatvor.
Ne, samim donošenjem ovog zakona nitko vam sutra neće zabraniti putovanje, kupnju, objavu na društvenim mrežama ili ulazak u trgovinu.
Ali ako se taj registar promatra izolirano, propušta se najvažnije pitanje.
A pitanje glasi:
što se događa kada se Središnji registar stanovništva spoji s digitalnim identitetom, digitalnim novčanikom, digitalnim eurom, biometrijom, umjetnom inteligencijom, medijskom regulacijom, verifikacijom korisnika interneta, pametnim gradovima i kriznim međunarodnim mehanizmima?
Tada više ne govorimo o jednom administrativnom registru.
Tada govorimo o arhitekturi.
O sustavu u kojem država i nadnacionalne institucije više ne upravljaju samo zakonima, nego podacima, pristupom, kretanjem, novcem, informacijama i ponašanjem.
I upravo zato je Središnji registar stanovništva važna cigla u toj arhitekturi.
Arhitektura kontrole: od registra do digitalnog kaveza
Da bi se razumjelo zašto je Središnji registar stanovništva važan, treba najprije vidjeti cijelu sliku.
Ona izgleda ovako:
Središnji registar stanovništva govori tko ste, gdje živite, s kim ste povezani, kojem kućanstvu pripadate i kakav vam je status.
Digitalni ID potvrđuje vaš identitet i postaje ključ za ulazak u javne i privatne digitalne usluge.
Digitalni novčanik nosi vaše potvrde, dozvole, vjerodajnice i pristupna prava.
Digitalni euro / CBDC uvodi novac u potpuno digitalnu infrastrukturu.
Facial recognition, kamere, dronovi i pametni senzori povezuju identitet s prostorom i kretanjem.
15-minutni gradovi i pametni gradovi organiziraju prostor u zone, lokalne usluge, prometna pravila i moguće digitalne dozvole.
Verifikacija dobi na internetu uvodi naizgled bezazlen zahtjev: dokaži da nisi mlađi od 16 godina. Ali da bi to dokazao, moraš se identificirati. A ako se svi moraju identificirati, nestaje anonimni internet.
DSA i EMFA reguliraju informacijski prostor i daju mehanizme kojima se kritički glasovi mogu označiti kao problematični, neprofesionalni ili rizični za javni diskurs.
Pact for the Future i mehanizmi globalne hitnosti nude krizni jezik za centralizirano odlučivanje u slučaju pandemija, klimatskih događaja, cyber napada, financijskih poremećaja i drugih globalnih šokova.
AI i “agentna država” omogućuju da se sve to analizira, automatizira i pretvara u odluke.
Drugim riječima:
SRS je podatkovni sloj.
Digitalni ID je identifikacijski sloj.
Digitalni euro je financijski sloj.
Biometrija i dronovi su prostorni sloj.
Verifikacija dobi je pristupno-identifikacijski sloj interneta.
DSA i EMFA su narativno-disciplinski sloj.
Pact for the Future je krizni sloj.
AI je izvršno-analitički sloj.
A kada se svi ti slojevi povežu, tada pitanje više nije samo administrativno.
Tada pitanje postaje civilizacijsko:
gradimo li modernu upravu — ili digitalnu infrastrukturu upravljanja stanovništvom?
Što je zapravo Središnji registar stanovništva (SRS)?
Zakon o Središnjem registru stanovništva donesen je u Hrvatskom saboru 28. ožujka 2025., a objavljen u Narodnim novinama 67/2025.
Zakon kaže da se njime ustrojava Središnji registar, propisuje način vođenja, preuzimanje, prikupljanje i korištenje podataka.
Već u članku 2. stoji ključna definicija: Središnji registar je elektronički vođena službena evidencija koja sadrži podatke o broju i prostornom rasporedu stanovnika prema socijalnim, ekonomskim, obrazovnim, migracijskim, stambenim i drugim obilježjima, te podatke o srodstvu i kućanstvima.
Dakle, ovo nije samo “još jedna baza”.
Ovo nije ni običan popis stanovništva.
Popis stanovništva je periodična fotografija društva.
Središnji registar stanovništva je živa, elektronička, državna baza koja se automatski puni podacima iz drugih službenih evidencija.
To je golema razlika.
Jer kod popisa stanovništva država svakih deset godina pita: koliko nas ima, gdje živimo i kakva nam je struktura?
Kod ovakvog registra država može stalno znati: tko je gdje, s kim je povezan, kojem kućanstvu pripada, kakav status ima i koje podatke o njemu vode druge institucije.
SRS ne prikuplja samo ime i adresu
Prema zakonu, Središnji registar uspostavlja i vodi Ministarstvo financija, odnosno Porezna uprava. Podaci se upisuju preuzimanjem iz izvora podataka i prikupljanjem na temelju izjava.
U opći dio registra ulaze osobni identifikacijski broj i ime, podaci o rođenju, smrti, državljanstvu, braku ili životnom partnerstvu, roditeljima i djeci, skrbništvu, prebivalištu i boravištu, te invaliditetu.
U posebni dio ulaze obrazovanje, osnova zdravstvenog osiguranja, osnova mirovinskog osiguranja, podaci o umirovljenicima, stambenoj jedinici i kvaliteti stanovanja.
Dobrovoljnom izjavom mogu se upisati i podaci o izvanbračnoj zajednici, neformalnom životnom partnerstvu, vjeri, materinskom jeziku, nacionalnosti i kontakt podaci.
To znači da SRS ne govori samo:
“ovo je osoba”.
On govori:
ovo je njezin OIB,
ovo su njezini roditelji,
ovo su njezina djeca,
ovo je njezin bračni ili partnerski status,
ovo je njezino prebivalište,
ovo je njezino obrazovanje,
ovo je njezino zdravstveno i mirovinsko osiguranje,
ovo je njezina stambena jedinica,
ovo je kvaliteta stanovanja,
ovo je kućanstvo,
ovo je srodstvo.
A zatim dolazi najvažniji dio.
Podaci iz općeg dijela upisuju se elektroničkim putem, automatskim preuzimanjem u realnom vremenu iz izvora podataka. Voditelji izvora dužni su osigurati da se svaka promjena i ispravak automatski dostavljaju u Središnji registar u realnom vremenu.
Dakle, ovo nije mrtva baza.
Ovo je sustav koji se sam ažurira.
To je trenutak u kojem administracija postaje infrastruktura.
Srodstvo, kućanstvo i prostor: država mapira društvene odnose
Jedna od najvažnijih stvari u zakonu jest generiranje srodstva.
Zakon kaže da će se za svaku osobu upisanu u Središnji registar generirati podaci o srodstvu. Generiranjem srodstva osoba se putem OIB-a povezuje s djecom, bračnim drugom, izvanbračnim drugom, životnim partnerom, neformalnim životnim partnerom, roditeljima, bakama i djedovima te braćom i sestrama.
To znači da država ne vodi samo individualne podatke.
Ona generira mrežu odnosa.
To je druga razina.
Jer pojedinac je jedna stvar.
Ali kada uz pojedinca imate njegove obiteljske veze, kućanstvo, stambenu jedinicu, prebivalište i porezne podatke, tada više nemate samo osobni profil.
Imate društveni profil.
Zakon također propisuje identifikacijsku oznaku kućanstva. Svako kućanstvo određuje se jedinstveno dodjelom identifikacijske oznake u Središnjem registru, a ako u istoj stambenoj jedinici ima više kućanstava, oznaka se vezuje uz identifikacijsku oznaku stambene jedinice i dodaje se slijedni broj.
Drugim riječima:
osoba se povezuje s OIB-om,
OIB se povezuje s obitelji,
obitelj se povezuje s kućanstvom,
kućanstvo se povezuje sa stambenom jedinicom,
stambena jedinica se povezuje s prostorom.
To je podatkovna mapa stanovništva.
Porezna uprava kao središte: zašto je to posebno važno
Zakon ne stavlja SRP u Državni zavod za statistiku.
Ne stavlja ga u neutralnu statističku instituciju.
Stavlja ga u Poreznu upravu.
I tu treba zastati.
Porezna uprava nije samo administrativni ured. Ona je financijsko-nadzorno tijelo države. Porezna uprava već ima golemu količinu podataka o prihodima, imovini, računima, transakcijama, poslovanju, obvezama i pravima.
Zakon kaže da je Porezna uprava ovlaštena povezivati i obrađivati podatke iz Središnjeg registra s ostalim podacima sadržanim i dostupnim u evidencijama Informacijskog sustava Porezne uprave za provedbu poslova iz njezina djelokruga.
I ne samo to.
Ovlaštena je to činiti i za potrebe drugih korisnika podataka.
To je možda najvažnija odredba cijelog zakona.
Jer ona znači da SRP nije izoliran.
On je zamišljen kao sustav koji se može povezivati.
A kada podatke o stanovništvu spojite s poreznim podacima, tada dobivate mnogo više od statistike.
Dobivate jezgru digitalne države.
Interoperabilnost: tehnička riječ iza koje se skriva stvarna moć
U zakonu se pojavljuje riječ koja zvuči dosadno, ali je presudna: interoperabilnost.
Porezna uprava uspostavlja vezu i pristup svim izvorima podataka potrebnim za vođenje Središnjeg registra preko središnjeg sustava interoperabilnosti.
Korisnici podataka pristupaju registru uporabom definiranih pristupnih veza bazama podataka, a sustav autentifikacije mora omogućiti prijavu vjerodajnicama prihvaćenima u sustavu državne informacijske infrastrukture.
To je tehnički jezik.
Ali politički prijevod glasi:
državni sustavi se povezuju u jednu mrežu.
Upravo se tu nalazi stvarna moć. Ne u tome što neka institucija ima jednu bazu, nego u tome što se mnoge baze mogu međusobno povezivati.
Matične knjige.
MUP.
Porezna.
HZMO.
HZZO.
Državna geodetska uprava.
Obrazovni sustav.
Sustav socijalne skrbi.
Pravosuđe.
Lokalna samouprava.
Javne ustanove.
Kada su to odvojeni otoci, mogućnost zlouporabe je ograničenija.
Kada su to povezani sustavi, država dobiva cjelovitu sliku.
A kada se toj slici doda digitalni ID, digitalni novčanik, digitalni euro, biometrija i AI, tada više ne govorimo o evidenciji.
Govorimo o infrastrukturi upravljanja.
Digitalni ID: ključ za ulazak u sustav
EU digitalni identitet ušao je u pravo Europske unije Uredbom 2024/1183. Uredba uspostavlja europski okvir digitalnog identiteta i uvodi European Digital Identity Wallet.
Pošteno treba reći: uredba izričito navodi da je uporaba europskog digitalnog identitetskog novčanika dobrovoljna. Također kaže da pristup javnim i privatnim uslugama, tržištu rada i slobodi poslovanja ne smije biti ograničen ili nepovoljniji za one koji ga ne koriste.
Ali tu počinje pravo pitanje.
Što znači dobrovoljno ako sve više usluga postane praktično vezano uz digitalnu identifikaciju?
Što znači dobrovoljno ako banke, telekomi, obrazovne ustanove, zdravstveni sustav, javne usluge, platforme, putovanja, poslovanje i porezne obveze sve više traže digitalnu autentifikaciju?
Na papiru dobrovoljno.
U praksi nužno.
To je obrazac koji smo već mnogo puta vidjeli:
prvo pogodnost,
zatim standard,
na kraju uvjet.
Digitalni ID je ključ.
SRS je baza.
Kada se ključ i baza spoje, građanin prestaje biti samo osoba pred državom.
Postaje digitalni profil kojem se pristupa kroz sustav.
Digitalni euro: kada novac ulazi u istu arhitekturu
ECB digitalni euro službeno predstavlja kao digitalni oblik gotovine koji bi nadopunio novčanice i kovanice, a ne zamijenio ih.
ECB također tvrdi da digitalni euro ne bi zamijenio gotovinu, nego bi postojao uz nju, dok bi gotovina i dalje ostala zakonsko sredstvo plaćanja.
Još važnije: ECB izričito kaže da digitalni euro “nikada ne bi bio programabilni novac”, ali istodobno navodi da bi mogao omogućiti uvjetna plaćanja, primjerice plaćanje nakon isporuke.
Tu je razlika koju javnost mora razumjeti.
Službeno: digitalni euro nije programabilni novac.
Tehnički: uvjetna plaćanja postoje kao mogućnost.
Politički: buduća pravila ovise o budućim odlukama.
U emisiji s Jamesom Patrickom upravo je programibilnost definirana kao glavna opasnost CBDC-a: mogućnost da novac vrijedi samo u određenom vremenu, na određenom području ili za određenu potrošnju. U toj logici novac prestaje biti novac i postaje vaučer, odnosno dozvola za potrošnju.
To je ključno.
Jer novac koji možete koristiti samo ako sustav dopušta više nije potpuno vaš novac.
To je novac s uvjetima.
A ako se taj novac poveže s digitalnim ID-em, a digitalni ID s registrima stanovništva, tada dobivamo sustav u kojem se identitet, status i plaćanje nalaze u istoj mreži.
Gotovina kao izlaz iz sustava
Zato je gotovina toliko važna.
Ne zato što je papir romantičan.
Nego zato što je gotovina analogni izlaz iz digitalne mreže.
Kada plaćate gotovinom, sustav ne mora znati što ste kupili, gdje ste kupili, kada ste kupili i s kim ste razmijenili novac.
Kada sve postane digitalno, svaka transakcija postaje podatak.
A svaki podatak može postati osnova za profiliranje.
U ranijoj analizi razgovora o digitalnom novcu i gotovini glavna teza bila je jasna: ako se gotovina ukloni, svaka kupnja ostavlja trag, svaka uplata može biti uvjetovana, svaki račun može biti ograničen, a svaki čovjek postaje financijski čitljiv.
To je razlog zašto se pitanje gotovine ne smije svesti na nostalgiju.
Gotovina nije samo način plaćanja.
Gotovina je slobodna zona.
Ako nestane gotovina, nestaje i dio prostora u kojem građanin može djelovati bez digitalnog posrednika.
A kada nestane taj prostor, digitalna infrastruktura postaje gotovo potpuna.
Biometrija, granice i lice kao putovnica
Drugi važan sloj je biometrija.
Europski Entry/Exit System uspostavljen je radi elektroničkog bilježenja ulazaka, izlazaka i odbijanja ulaska državljana trećih zemalja na vanjskim granicama država članica.
U sustav ulazi i biometrija.
Slika lica uzima se uživo, mora imati dovoljnu kvalitetu za automatizirano biometrijsko podudaranje, a otisci prstiju ili slika lica koriste se za provjeru identiteta.
To znači da prelazak granice više nije samo pokazivanje dokumenta.
To postaje biometrijski događaj.
Lice postaje putovnica.
A kada lice postane identifikator, otvara se potpuno novo pitanje:
što sprečava širenje takve logike izvan granice?
U završnoj riječi emisije s Derrickom Brozeom upravo je to pitanje postavljeno kroz primjer skeniranja lica na granici, dronova za nadzor prometa, provjere dobi na internetu, digitalnog ID-a, digitalnog novčanika i CBDC-a.
Poanta je bila jednostavna: ljudi prihvate svaki element zasebno, ali ne vide mrežu koja nastaje njihovim spajanjem.
Dronovi i promet: kada sigurnost postaje izgovor za nadzor prostora
Dronovi za kontrolu prometa na prvi pogled zvuče kao obična mjera sigurnosti.
Tko je protiv sigurnosti?
Nitko razuman.
Ali upravo tu je trik.
Većina nadzornih sustava ne dolazi s natpisom “kontrola stanovništva”.
Dolazi s natpisom:
sigurnost prometa,
zaštita djece,
borba protiv kriminala,
brža administracija,
javno zdravlje,
klimatska otpornost,
učinkovitost.
Dron za promet nije samo kamera koja hvata prekršitelja.
On je mobilna točka državnog pogleda.
Ako se koristi strogo, ograničeno, transparentno i uz jasne kontrole — to je jedna rasprava.
Ali ako se spoji s registrom vozila, prepoznavanjem tablica, kamerama, lokacijskim podacima, digitalnim ID-em i AI analizom ponašanja — tada prelazimo u drugu raspravu.
Tada više ne govorimo samo o prometu.
Govorimo o praćenju kretanja.
Upravo je to bila poanta u emisiji s Derrickom Brozeom: ljudi se fokusiraju na opravdanje, a ne vide kapacitet.
“Uhvatit ćemo prekršitelje” zvuči razumno.
Ali pitanje glasi: tko jamči da infrastruktura sutra neće biti korištena za nešto drugo?
Aman Jabbi i tehnologija koja već postoji
U razgovorima o nadzoru često se čuje: “To je znanstvena fantastika.”
Nije.
Tehnologija već postoji.
Kamere.
Senzori.
Prepoznavanje lica.
Prepoznavanje ponašanja.
Pametni stupovi.
5G i 6G mreže.
Internet stvari.
Internet tijela.
AI analiza.
Digitalni ID.
Digitalna plaćanja.
Pametni gradovi.
Aman Jabbi je upravo u tom kontekstu važan jer ne govori o teoriji budućnosti, nego o infrastrukturi sadašnjosti.
James Patrick u svojim isječcima opisuje Internet stvari kao povezivanje svakodnevnih uređaja — automobila, mobitela, odjeće, kućanskih uređaja — u mrežu koja prikuplja i dijeli podatke. Internet tijela ide korak dalje: senzori se stavljaju u ili na ljude i prate tjelesne funkcije i zdravstvene podatke.
To je spoj fizičkog i digitalnog svijeta.
Nekada je internet bio mjesto na koje odete.
Sada internet dolazi po vas.
U automobil.
U hladnjak.
U sat.
U kameru na ulici.
U granicu.
U zdravstveni sustav.
U novac.
U identitet.
A kada se sve to poveže s registrima stanovništva, dobiva se društvo u kojem čovjek više nije samo građanin.
Postaje podatkovni objekt u mreži.
15-minutni gradovi: lokalna verzija globalne arhitekture
Emisija s Lisom Miron o 15-minutnim gradovima važna je jer pokazuje kako se globalna arhitektura spušta na razinu ulice, kvarta i svakodnevnog života.
Na papiru, 15-minutni grad zvuči privlačno.
Škola blizu.
Liječnik blizu.
Trgovina blizu.
Manje prometa.
Više zelenila.
Lokalna zajednica.
To nije problem.
Problem nastaje kada se blizina pretvori u zonu.
Zona u ograničenje.
Ograničenje u dozvolu.
Dozvola u digitalni uvjet.
Tada 15-minutni grad više nije urbanistička ideja, nego upravljački model.
Ako se grad podijeli na zone, ako se izlazak iz zone nadzire kamerama, ako se promet regulira digitalnim dozvolama, ako se potrošnja veže uz ugljični otisak, ako se pristup uslugama veže uz digitalni ID, a plaćanje uz digitalni novac — tada kvart prestaje biti zajednica.
Postaje ćelija.
Ne zatvorska ćelija u klasičnom smislu.
Nego digitalno-upravljačka ćelija.
Zato je najvažnije reći jasno:
15-minutni grad nije problem zato što je dućan blizu.
Problem nastaje kada se “blizu” pretvori u “ne smiješ dalje bez dozvole”.
DSA i EMFA: tko smije upozoriti na arhitekturu?
Nijedna arhitektura kontrole ne može uspjeti ako ljudi na vrijeme shvate što se gradi.
Zato je informacijski prostor presudan.
Digital Services Act, odnosno DSA, službeno se predstavlja kao okvir za sigurniji i odgovorniji internet.
No DSA od vrlo velikih platformi i tražilica traži procjenu sistemskih rizika, uključujući rizike povezane s nezakonitim sadržajem, temeljnim pravima, javnim diskursom, izbornim procesima, javnom sigurnošću, javnim zdravljem i maloljetnicima.
Platforme pritom moraju gledati algoritme preporuka, moderaciju sadržaja, uvjete korištenja, oglašavanje i podatkovne prakse.
DSA također uvodi “trusted flaggere”, odnosno pouzdane prijavitelje čije se prijave platformama moraju obrađivati prioritetno i bez nepotrebnog odgađanja.
A Europska komisija može izreći kazne vrlo velikim platformama i tražilicama do 6 posto njihova ukupnog svjetskog godišnjeg prometa iz prethodne financijske godine.
Tu nastaje perverzni poticaj.
Ako platforma ostavi sadržaj koji regulator, trusted flagger ili političko-medijski sustav proglasi problematičnim — riskira kaznu.
Ako platforma preventivno ukloni ili utiša kritički sadržaj — uglavnom ne riskira ništa.
Tako se ne stvara nužno klasična cenzura.
Stvara se preventivna poslušnost.
EMFA, Europski zakon o slobodi medija, službeno se predstavlja kao zaštita medijske slobode i pluralizma.
Europska komisija navodi da je EMFA u primjeni od kolovoza 2025. i da mu je cilj zaštititi uredničku neovisnost, izvore novinara, javne medije, transparentnost vlasništva, medijski pluralizam i sadržaj medija na vrlo velikim platformama.
Ali i tu postoji rizik.
Ako sustav počne razlikovati “profesionalne”, “legitimne”, “pouzdane” i “nepouzdane” govornike, tada nezavisni autori, podcasti, portali i istraživači mogu završiti u sivom prostoru.
U emisiji s Robom Roosom upravo se govorilo o tome: DSA i EMFA mogu se predstaviti kao zaštita demokracije, a u praksi stvoriti sustav u kojem se kritički glasovi lakše demonetiziraju, ograničavaju, označavaju ili uklanjaju.
Zato su DSA i EMFA dio ove arhitekture.
Ne zato što u njima izravno piše: “ušutkajte protivnike digitalnog ID-a”.
Nego zato što daju jezik i mehanizam.
Rizik za javni diskurs.
Dezinformacija.
Neprofesionalni sadržaj.
Nesiguran informacijski prostor.
Zaštita demokracije.
Zaštita maloljetnika.
Zaštita javnog zdravlja.
To su riječi kojima se može zaštititi sloboda.
Ali i riječi kojima se može ugušiti kritika.
Verifikacija dobi: zaštita djece kao vrata prema kraju anonimnosti
Još jedan sloj iste arhitekture dolazi pod najosjetljivijim mogućim opravdanjem: zaštita djece.
Sve više se govori o tome da djeca mlađa od 16 godina ne bi smjela koristiti društvene mreže bez roditeljskog pristanka, da se mora provjeravati dob korisnika i da platforme moraju dokazati kako štite maloljetnike.
Na prvi pogled, to zvuči razumno.
Problem nastaje u trenutku kada se postavi pitanje: kako će platforma znati koliko korisnik ima godina?
Ako želiš dokazati da nisi mlađi od 16, moraš se verificirati.
Ako se moraš verificirati, više nisi anoniman.
Ako više nisi anoniman, internet se iz prostora slobodnog govora pretvara u prostor licenciranog govora.
To je ključ.
Službeno se ne kaže: “ukidamo anonimnost”.
Kaže se: “štitimo djecu”.
Ali rezultat može biti isti.
Europska unija već je krenula u razvoj i testiranje alata za provjeru dobi. Službeno objašnjenje je zaštita djece od štetnog sadržaja, ovisničkog dizajna, nasilja, seksualnog sadržaja, cyberbullyinga i manipulacije.
Ali ono što se javnosti često ne objasni dovoljno jasno jest da se dobna provjera razvija u istom širem tehničkom okruženju u kojem se razvija i europski digitalni identitetski novčanik.
To znači da se provjera dobi ne razvija kao potpuno izoliran alat, nego kao dio šire digitalno-identitetske infrastrukture.
I tu se otvara ozbiljno pitanje:
hoće li provjera dobi postati prvi društveno prihvatljiv oblik obvezne digitalne identifikacije za korištenje interneta?
Jer ako platforma mora razlikovati dijete od odrasle osobe, tada mora provjeriti sve.
Ne samo djecu.
Sve korisnike.
A ako svi korisnici moraju dokazivati dob, tada se stvara infrastruktura u kojoj se svaki profil može vezati uz stvarnu osobu, digitalni ID, dokument, biometriju ili službeni verifikacijski sustav.
Tada nestaju anonimni profili.
A s njima nestaje i prostor za zviždače.
Za zaposlenike koji žele upozoriti na korupciju.
Za liječnike koji se boje institucijskog pritiska.
Za profesore koji ne žele izgubiti posao.
Za državne službenike koji vide nezakonitosti.
Za roditelje koji žele javno govoriti, ali ne žele biti obilježeni.
Za građane koji se boje posljedica ako kritiziraju vlast, poslodavca, školu, medije, farmaceutsku industriju, ratnu politiku, digitalni ID ili CBDC.
Anonimnost se često prikazuje kao utočište kriminalaca.
Ali anonimnost je često i posljednja zaštita slobodnog građanina.
Naravno, anonimnost se može zloupotrijebiti.
Ali i verifikacija se može zloupotrijebiti.
A kada se jednom uvede pravilo da se za pristup javnom digitalnom prostoru moraš identificirati, tada više nije teško zamisliti sljedeći korak:
ako kršiš pravila, gubiš profil;
ako širiš “dezinformacije”, smanjuje ti se doseg;
ako nisi verificiran, ne možeš komentirati;
ako nisi u sustavu, ne možeš sudjelovati.
Tako zaštita djece postaje ulazna točka za kraj anonimnog interneta.
I zato ovaj sloj treba promatrati zajedno s DSA-om, EMFA-om, digitalnim ID-em i digitalnim novčanikom.
DSA stvara pritisak na platforme da štite maloljetnike i uklanjaju rizičan sadržaj.
Digitalni ID daje alat za provjeru identiteta.
Age verification daje društveno prihvatljivo opravdanje.
A EMFA i sustav “pouzdanih” medija dodatno određuju tko se smatra legitimnim govornikom.
Zajedno, to može stvoriti internet u kojem više ne govorite kao građanin, nego kao verificirani korisnik pod nadzorom platforme, države i regulatora.
Najkraće rečeno:
verifikacija dobi nije samo pitanje djece.
To je potencijalni prijelaz s anonimnog interneta na identificirani internet.
A identificirani internet je preduvjet za disciplinirani internet.https://www.slobodnipodcast.hr/clanak/zabrana-drustvenih-mreza-djeci
Pact for the Future: kriza kao okidač
Svaka arhitektura kontrole treba opravdanje.
Najčešće opravdanje je kriza.
Pandemija.
Rat.
Klima.
Cyber napad.
Migracije.
Financijski slom.
Energetski šok.
Biološki incident.
“Black swan” događaj.
UN-ov Pact for the Future usvojen je 22. rujna 2024. na Summitu budućnosti. Dokument uključuje Global Digital Compact i Deklaraciju o budućim generacijama te sadrži niz akcija povezanih s globalnim upravljanjem, digitalnom suradnjom, razvojem, sigurnošću i budućim generacijama.
To je važno.
Jer kada se uvede okvir u kojem se širok spektar kriza može tretirati kao globalna ugroza, tada se otvara put prema centraliziranijem odlučivanju.
Ne tvrdim da je svaka kriza unaprijed režirana.
Tvrdim nešto drugo:
sustav se priprema tako da svaku dovoljno veliku krizu može pretvoriti u razlog za novu centralizaciju.
A ako u takvom trenutku već postoje digitalni ID, SRP, digitalni euro, biometrijski sustavi, verifikacija korisnika interneta, DSA, EMFA, AI i pametni gradovi, tada krizno upravljanje više nije samo politička odluka.
Ono postaje tehnički provedivo.
I to je ono najopasnije.
Nekada je vlast mogla donijeti odluku, ali ju je teško provodila.
U digitalnom sustavu vlast može donijeti pravilo, a infrastruktura ga može provesti automatski.
AI i Agentic State: kada registri postanu gorivo za algoritme
Sljedeći korak je umjetna inteligencija u upravljanju državom.
Ako država uvodi AI agente koji pomažu upravi, analiziraju podatke, predlažu odluke ili automatiziraju postupke, tada im treba gorivo.
A gorivo su podaci.
Što je bolji izvor podataka za takvu državu od centralnog registra stanovništva povezanog s poreznim, zdravstvenim, mirovinskim, obrazovnim, stambenim i obiteljskim podacima?
Tu SRP postaje više od registra.
Postaje baza za algoritamsko upravljanje.
Ne tvrdim da je to već službeno uvedeno.
Ali tvrdim da je smjer kompatibilan.
Jer ako jednom imate:
centralni registar,
jedinstveni identifikator,
interoperabilnost,
digitalni ID,
digitalni wallet,
digitalni euro,
AI sustave,
biometriju,
verifikaciju korisnika interneta,
medijsku regulaciju,
krizni okvir,
onda više ne gradite samo digitalnu državu.
Gradite stroj za upravljanje društvom.
Kako se to provodi: ne udarcem, nego nizom “tehničkih” koraka
Ovakve promjene ne dolaze odjednom.
Ne dolaze kao velika objava:
“Od danas uvodimo sustav potpune kontrole.”
Ne.
Dolaze ovako:
prvo bolja evidencija,
zatim digitalizacija,
zatim interoperabilnost,
zatim digitalni identitet,
zatim digitalni novčanik,
zatim digitalni euro,
zatim biometrija,
zatim AI,
zatim sigurnost djece,
zatim verifikacija dobi,
zatim borba protiv dezinformacija,
zatim klimatska odgovornost,
zatim krizni mehanizam,
zatim automatizirana provedba.
Svaki korak se može braniti zasebno.
Registar? Pa naravno, treba nam bolja uprava.
Digitalni ID? Pa naravno, manje papira.
Digitalni euro? Pa naravno, ljudi plaćaju digitalno.
Kamere? Pa naravno, sigurnost.
Dronovi? Pa naravno, promet.
Verifikacija dobi? Pa naravno, zaštita djece.
DSA? Pa naravno, borba protiv štetnog sadržaja.
EMFA? Pa naravno, zaštita medija.
AI? Pa naravno, učinkovitija država.
15-minutni gradovi? Pa naravno, sve je blizu.
Krizni mehanizmi? Pa naravno, svijet je nesiguran.
Ali nitko ne pita:
što nastaje kada se sve to spoji?
A nastaje sustav.
Zašto je SRS ključna cigla
Središnji registar stanovništva važan je zato što daje temeljnu državnu sliku čovjeka.
Bez takvog registra sustav ima fragmente.
S njim dobiva jezgru.
Digitalni ID zna tko se prijavljuje.
Ali SRP zna tko je ta osoba u društvenom, obiteljskom, stambenom, obrazovnom, zdravstvenom, mirovinskom i poreznom smislu.
Digitalni euro zna tko plaća.
Ali SRP može dati kontekst: tko je platitelj, gdje živi, kojem kućanstvu pripada, kakav status ima.
Dron vidi kretanje.
Ali SRP može povezati osobu s prebivalištem, kućanstvom i drugim podacima.
Age verification zna je li netko navodno punoljetan za ulazak u digitalni prostor.
Ali digitalni identitet i registri mogu povezati internetski profil sa stvarnom osobom.
AI analizira obrazac.
Ali SRS mu daje podatkovni kostur.
Zato je SRS cigla.
Ne jedina cigla.
Ali važna cigla.
Možda najdosadnija cigla.
A upravo zato i najopasnija.
Jer ljudi se lakše pobune protiv kamere u lice nego protiv “registra”.
Lakše se pobune protiv ukidanja gotovine nego protiv “interoperabilnosti”.
Lakše se pobune protiv zabrane govora nego protiv “sigurne komunikacije između baza”.
Lakše se pobune protiv izravne zabrane društvenih mreža nego protiv “verifikacije dobi radi zaštite djece”.
Ali prava moć često se skriva upravo u dosadnim riječima.
Registar.
Standard.
Certifikacija.
Interoperabilnost.
Vjerodajnica.
Korisnik podataka.
Središnji sustav.
Automatska razmjena.
U realnom vremenu.
Dobna provjera.
Zaštita maloljetnika.
Sigurniji internet.
Što treba tražiti odmah?
Ako ovo želimo ozbiljno otvoriti u javnosti, ne smijemo ostati samo na općim upozorenjima.
Treba tražiti konkretne odgovore.
Tko je tehnički izradio sustav?
Koje privatne kompanije sudjeluju u softveru, hardveru, održavanju, hostingu, sigurnosti i integraciji?
Tko ima administratorski pristup?
Postoje li podizvođači?
Gdje su serveri?
Tko upravlja enkripcijskim ključevima?
Postoji li procjena učinka na zaštitu podataka?
Je li AZOP dao mišljenje?
Koji korisnici imaju pristup kojim podacima?
Kako se bilježi svaki pristup?
Tko nadzire zlouporabe?
Koliko dugo se čuvaju logovi?
Mogu li se podaci koristiti za AI obradu?
Mogu li se podaci koristiti za profiliranje?
Mogu li se povezivati sa sustavima digitalnog identiteta, digitalnog novčanika ili budućeg digitalnog eura?
Tko će odlučivati o proširenju namjene?
Hoće li se provjera dobi na internetu provoditi preko digitalnog identiteta, digitalnog novčanika, biometrije ili trećih privatnih posrednika?
Hoće li građanin moći koristiti internet bez identifikacije?
Hoće li anonimni profili nestati?
Hoće li zviždači imati način da sigurno upozore javnost bez straha od profesionalnih, političkih ili društvenih posljedica?
I najvažnije:
može li građanin stvarno živjeti normalno ako odbije ući u digitalnu infrastrukturu?
Ako ne može, onda više ne govorimo o dobrovoljnosti.
Govorimo o prisili bez formalne prisile.
Zaključak: ne čekati trenutak kada će biti kasno
Središnji registar stanovništva neće sam po sebi sutra ukinuti slobodu.
Ali on može postati temelj sustava u kojem sloboda više ne nestaje zabranom, nego uvjetovanjem.
Neće vam reći:
“Zabranjeno ti je.”
Reći će:
“Nisi verificiran.”
“Podatak nije usklađen.”
“Pristup nije moguć.”
“Transakcija nije dopuštena.”
“Ne ispunjavaš uvjete.”
“Potrebna je dodatna provjera.”
“Prekršio si standarde zajednice.”
“Tvoj sadržaj smanjuje povjerenje u javne institucije.”
“Tvoj profil nije prošao dobnu provjeru.”
“Ne možemo potvrditi da ispunjavaš uvjete za pristup.”
“U kriznoj situaciji aktivirane su izvanredne mjere.”
To je nova logika vlasti.
Ne nužno policijska palica.
Nego digitalni uvjet.
Ne nužno zabrana.
Nego pristup.
Ne nužno zatvor.
Nego isključenje.
I zato je najvažnije razumjeti: borba za slobodu u digitalnom dobu neće se voditi samo oko izbora, saborskih rasprava i velikih političkih govora.
Vodit će se oko registara.
Oko API-ja.
Oko digitalnih novčanika.
Oko gotovine.
Oko algoritama.
Oko prava na anonimnu kupnju.
Oko prava na anonimni govor.
Oko prava zviždača da progovore bez automatske identifikacije.
Oko prava na kretanje bez biometrijskog traga.
Oko prava na govor bez algoritamskog gušenja.
Oko prava da čovjek ne bude reduciran na profil u sustavu.
Središnji registar stanovništva zato nije obična administrativna reforma.
On je upozorenje.
Ako ga gledamo samog, vidjet ćemo samo birokraciju.
Ako ga gledamo u kontekstu digitalnog ID-a, digitalnog eura, biometrije, verifikacije dobi, DSA-a, EMFA-e, pametnih gradova, AI-ja i kriznog globalnog upravljanja, vidjet ćemo nešto mnogo ozbiljnije:
ciglu u arhitekturi potpune kontrole stanovništva.
Cijelu infrastrukturu možemo nazvati jednim imenom “AGENDA 2030”.
Popis izvora korištenih u analizi
- Zakon o Središnjem registru stanovništva, Narodne novine 67/2025. (narodne-novine.nn.hr)
- Regulation (EU) 2024/1183 — europski okvir digitalnog identiteta i European Digital Identity Wallet. (EUR-Lex)
- ECB — FAQ o digitalnom euru. (European Central Bank)
- Digital Services Act — Regulation (EU) 2022/2065. (EUR-Lex)
- Europska komisija — European Media Freedom Act / media freedom and pluralism. (Digitalna strategija EU)
- EU Entry/Exit System — Regulation (EU) 2017/2226. (EUR-Lex)
- Reuters — EU age-verification aplikacija i povezivanje s digitalnim identitetskim novčanikom. (Reuters)
- Reuters — ubrzavanje uvođenja EU age-verification aplikacije za zaštitu maloljetnika online. (Reuters)
- Reuters — UN usvojio Pact for the Future. (Reuters)
- Emisije “Slobodni podcast” https://www.slobodnipodcast.hr/
Autor
Piše