Woke ideologija u obrazovanju: što nam Novi Zeland otkriva o onome što dolazi u Hrvatsku

U novoj epizodi emisije Slobodni otvorio sam temu koju će neki dočekati s nevjericom, a neki s olakšanjem što se napokon izgovara naglas. Riječ je o woke ideologiji u obrazovnom sustavu. Mnogi će i dalje pitati postoji li to uopće, je li riječ o stvarnom konceptu ili tek o nečemu što si umišljamo. Upravo zato sam ovu emisiju i snimio.

Htio sam otići dovoljno daleko da bismo iz dovoljno velike udaljenosti mogli jasnije vidjeti što se događa i kamo sve to vodi. Zato sam sugovornicu potražio na drugom kraju svijeta, u Novom Zelandu. Ondje su, kada je riječ o ovoj temi, nekoliko koraka ispred nas. A kad je neka zemlja nekoliko koraka ispred, onda vrijedi pažljivo slušati. Ne zato da bismo nekritički preuzeli njihovo iskustvo, nego zato da bismo na vrijeme prepoznali obrasce koji se već pripremaju i kod nas.

Moja gošća bila je Penny Marie, majka, bivša članica školskog odbora i osnivačica inicijative Let Kids Be Kids. U razgovoru mi je ispričala kako je tijekom godina covida, dok je bila u školskom odboru u srednjoj školi svojega sina, počela dublje razumijevati koliko međunarodni utjecaji oblikuju nacionalne politike i koliko mediji mogu sudjelovati u prikrivanju tog procesa. Nakon izlaska iz školskog odbora 2022. godine krenula je detaljno proučavati nastavne materijale vezane uz seksualni odgoj i ubrzo primijetila da do njih nije lako doći. To ju je, kako kaže, alarmiralo. Počela je razgovarati s drugim roditeljima koji su također bili zabrinuti i tako je ušla duboko u temu onoga što se stvarno događa u školama.

Penny naglašava da njezina glavna kvalifikacija nije akademska titula, nego činjenica da je prije svega majka. Uz to, ima profesionalno iskustvo u marketingu, komunikacijama te obrazovanju i osposobljavanju odraslih. Nije učiteljica, ali upravo zato što dolazi izvana, bez interesa da štiti sustav, mogla je vidjeti ono što mnogi iznutra ili ne vide ili ne žele izreći.

Novi Zeland kao upozorenje Hrvatskoj

Na početku sam želio da gledatelji razumiju zašto sam baš nju pozvao u emisiju. Novi Zeland, po njezinim riječima, nije ispred svih zemalja, ali jest ispred Hrvatske. Kad je dublje ušla u temu, otkrila je mnoštvo obrazaca koji su u Novom Zelandu već uspostavljeni, a kod nas se tek pojavljuju. Upozorila me da Kanada već dugo ide tim putem, da je Novi Zeland posljednjih godina ubrzano sustigao Kanadu, a da su Irska, Engleska i Wales po tom pitanju otišli još dalje.

Njezin prvi ozbiljan alarm došao je kada je ukinut jedan program spolnog odgoja koji se na Novom Zelandu koristio u mnogim školama, program Mates and Dates. Nakon ukidanja tog programa počela je istraživati čime se on zamjenjuje. U novim materijalima zatekla je, kako kaže, snažan nagib prema rodnoj ideologiji, trans pokretu i duginom aktivizmu. U prvi mah mislila je da je riječ o sadržajima usmjerenima na vrlo mali broj učenika, ali se ubrzo pokazalo da je stvar puno šira.

Povezala se s ljudima iz drugih zemalja i tada joj je postalo jasno da se ne radi o lokalnoj posebnosti, nego o međunarodno usklađenom procesu. Upravo zato ovaj razgovor smatram važnim i za Hrvatsku. Ako je neka zemlja ispred nas u provedbi određenog modela, onda je njezino iskustvo za nas ogledalo budućnosti.

Od woke ideologije do rodne ideologije: dugi marš kroz institucije

U razgovoru smo otvorili i širi ideološki okvir. Podsjetio sam na emisiju s Jamesom Lindsayjem, u kojoj je objašnjavao što je woke ideologija, a Penny se složila da je velik dio onoga što danas gledamo u obrazovanju upravo konkretna manifestacija te ideologije kroz rodnu teoriju, queer teoriju i druge oblike kritičke teorije.

Po njezinu tumačenju, te su teorije duboko ukorijenjene u marksističkim i komunističkim intelektualnim tradicijama te su kroz ono što se naziva „dugim maršem kroz institucije“ postupno ugrađivane u sustav. Prema tom pogledu, institucije se ne osvajaju frontalno, nego iznutra: kroz obrazovanje, pravo, medije, javne politike i kulturu. A krajnji rezultat, smatra Penny, jest slabljenje veze između roditelja i djeteta.

Taj dio razgovora bio mi je osobito važan jer se upravo tu razotkriva da se ne radi samo o jednom nastavnom predmetu, jednom priručniku ili jednoj školskoj radionici. Riječ je o cjelovitom pogledu na društvo, obitelj, autoritet i identitet. Ako se djecu od malih nogu uči da su institucije i aktivističke skupine pouzdanije od roditelja, onda više ne govorimo o obrazovanju u klasičnom smislu, nego o dubokom kulturnom preoblikovanju.

Međunarodne organizacije, ILGA i globalni lanac utjecaja

Jedan od najvažnijih dijelova emisije bio je onaj u kojem je Penny objasnila kako funkcionira međunarodni sustav kroz koji se ove politike šire. Govorila je o ulozi Ujedinjenih naroda, Svjetske zdravstvene organizacije, UNESCO-a, Europske unije, Svjetskog ekonomskog foruma i niza drugih aktera koji postavljaju ideološki okvir za ono što se kasnije prikazuje kao neutralna javna politika.

Posebno je izdvojila krovnu organizaciju ILGA, Međunarodnu lezbijsku i gej alijansu, koja pod sobom okuplja velik broj LGBTQ aktivističkih organizacija širom svijeta. Prema njezinu opisu, i Hrvatska i Novi Zeland imaju približno sličan broj takvih organizacija povezanih s ILGA-om. Ono što je pritom ključno jest da ILGA ima savjetodavni status pri Ujedinjenim narodima. Nacionalne organizacije prikupljaju podatke, provode ankete, oblikuju narativ o navodno marginaliziranim skupinama i šalju te informacije prema vrhu. Tamo se od toga oblikuju preporuke i politički okviri, a zatim se isti sadržaj vraća natrag u države, ali sada s aureolom međunarodnog legitimiteta.

Tu sam želio da gledatelji shvate jednu bitnu stvar: ovo nisu naprosto „građanski aktivisti“ koji spontano zastupaju svoje stavove. Riječ je o strukturiranim političkim akterima koji djeluju unutar globalnog modela financiranja, utjecaja i zakonodavne pripreme. Penny je pritom naglasila da joj je važno roditeljima ne nametati zaključke, nego im pokazati dokaze i potaknuti ih da sami istraže u interesu vlastite djece.

Softver u školama i skrivena društvena tranzicija djece

Jedan od najupečatljivijih konkretnih primjera o kojima smo govorili bio je vezan uz školski softver. Penny je objasnila da su roditelji u Novom Zelandu u početku taj softver doživljavali kao običan alat za pregled ocjena, bodova i administrativnih podataka o djeci. Međutim, pokazalo se da sustav ima funkcionalnosti koje roditelji ne vide i koje ne mogu isključiti.

Prema njezinu objašnjenju, u školski se dosje može upisati da dijete prolazi takozvanu društvenu tranziciju. To u praksi znači da se dijete u školi oslovljava drugim imenom i drugim rodom, dok se u komunikaciji s roditeljima zadržava službeno ime i biološki spol. Drugim riječima, škola može sudjelovati u skrivanju ključnih informacija od roditelja.

Za mene je taj dio razgovora razotkrio samu srž problema. Nije riječ samo o jednom kulturnom sukobu ili političkom neslaganju. Ovdje se radi o tome da institucija, često posredstvom privatnog softverskog sustava, preuzima ovlast da roditelje drži u neznanju o nečemu što je od temeljne važnosti za identitet njihova djeteta.

Penny je navela i konkretan slučaj iz muške škole na Novom Zelandu, gdje je jedan zaposlenik svim nastavnicima poslao poruku da određenog dječaka moraju oslovljavati kao djevojčicu i koristiti drugo ime, ali da to ne smiju činiti u komunikaciji s roditeljima. To više nije teorija. To je praksa.

Model koji ne napada pojedinca nego sustav

Kako bi ljudima objasnila što se događa, Penny je izradila dijagram koji prikazuje čitav sustav utjecaja. Taj mi je dio bio važan jer ne svodi problem na jednog učitelja, jednog ravnatelja ili jednog aktivista. Umjesto toga pokazuje sustavnu arhitekturu.

Na prvom koraku nalaze se međunarodne nevladine organizacije i nadnacionalne institucije poput UN-a, WHO-a, UNESCO-a, EU-a i WEF-a. Tamo se oblikuje ideološki okvir za ono što se kasnije naziva sveobuhvatnim spolnim odgojem, SOGI pristupom i seksualnim pravima.

Na drugom koraku nalaze se međunarodni ljudskopravaški mehanizmi i takozvano meko pravo. Penny tvrdi da su ti mehanizmi preuzeti od aktivističkih skupina koje guraju rodni identitet kao politički okvir.

Na trećem koraku dolaze nacionalne lobističke skupine. One dobivaju državna, lokalna i privatna sredstva, a javnosti se predstavljaju kao zaštitnici marginalizirane djece. U stvarnosti, prema njezinu tumačenju, djeluju kao profesionalni lobisti koji koriste softver, mreže, medije i resurse kako bi pritiskali vlade i mijenjali zakone. Roditelji, s druge strane, nisu lobisti. Oni rade, odgajaju djecu i najčešće nisu ni svjesni da se protiv njih vodi strateški financirana kampanja.

Na četvrtom koraku sve se pretoči u zakonodavstvo i javne politike. Aktivističke skupine sjede u savjetodavnim tijelima, pišu preporuke i guraju zakonske izmjene.

Na petom koraku ideologija ulazi u obrazovanje, zdravstvo i druge sustave. Tu dolazi i ono što se naziva „rodno afirmativnom skrbi“, gdje se zbunjenost djeteta više ne promatra oprezno i strpljivo, nego se dijete brzo usmjerava prema tranzicijskom putu, uključujući blokatore puberteta.

Na šestom koraku javlja se društveno uvjetovanje kroz medije, sportske zvijezde, zabavnu industriju i širenje queer sadržaja u popularnoj kulturi.

Na sedmom koraku, kako kaže Penny, nastaje izvrnuto društvo u kojem roditelji koji progovore bivaju ušutkani, a djeca se više ne usuđuju ni ispisati iz tih programa jer se boje društvene stigme.

Financiranje: uvijek isti krugovi moći

U jednom trenutku razgovora otvorili smo i pitanje financiranja. Penny je rekla da, kada se prati trag međunarodnih i nacionalnih LGBT lobističkih organizacija, često nailazimo na ista imena: Sorosevu zakladu, Zakladu Billa i Melinde Gates, Fordovu zakladu i druge velike fondove. Po njezinu mišljenju, teško je vjerovati da je riječ o spontanoj društvenoj pojavi kada se posvuda pojavljuju isti financijeri, isti obrasci i iste poruke.

Taj dio razgovora izravno se nadovezuje i na iskustva iz pandemije i drugih kriza, gdje smo već vidjeli kako filantropska i korporativna moć često dolazi pod krinkom pomoći, a na kraju ostvaruje golemi društveni i politički utjecaj. U tom smislu, Penny smatra da je riječ o strategiji, a ne o prirodnom kulturnom razvoju.

Organizacije koje ulaze u škole i stvaraju male aktiviste

Kao konkretan primjer navela je novozelandsku organizaciju Inside Out. Riječ je o jednoj od ključnih skupina koje ulaze u škole, potiču osnivanje tzv. rainbow grupa među učenicima i uživaju snažnu podršku Ministarstva obrazovanja. Organizacija izrađuje profesionalno dizajnirane materijale, vodi kampanje protiv diskriminacije i pozicionira se kao zaštitnik navodno ugrožene djece.

No ono što je posebno zabrinjavajuće, prema Penny, jest činjenica da ta organizacija učenicima dijeli i svojevrsni priručnik o njihovim pravima u školi, pozivajući se pritom na zakon o ljudskim pravima i zakon o privatnosti. Time se djeci praktično usađuje ideja da roditelji možda nisu sigurni ili pouzdani sugovornici te da svoje stvarne misli i osjećaje trebaju skrivati od obitelji.

Penny je upozorila da vođa te organizacije nije neka rubna osoba, nego netko tko je godinama na čelu pokreta, tko je dobio javna priznanja i tko se u medijima pojavljuje kao relevantan stručnjak. Upravo tako aktivizam postaje službena ekspertiza.

Dobrobit kao trojanski konj: ankete koje djeci postavljaju pitanja koja im ne bi smjela biti postavljena

Jedno od središnjih upozorenja u emisiji odnosilo se na ankete o dobrobiti. Penny tvrdi da se djecu na Novom Zelandu masovno anketira, bilo internetski, bilo kroz razgovore sa školskim savjetnicima i medicinskim sestrama. Roditeljima se često kaže tek da je riječ o redovitoj procjeni dobrobiti ili zdravlja, bez jasnog objašnjenja što se točno pita i kamo ti podaci odlaze.

Pritom se djeci postavljaju pitanja poput: jesu li razmišljala o samoubojstvu, imaju li problema kod kuće, s kim žive, postoji li problem u obitelji, koji je njihov rodni identitet, tko ih privlači, gledaju li pornografiju i gledaju li je njihovi prijatelji. Poanta nije, tvrdi Penny, da se ciljano pomogne djeci koja zaista pokazuju znakove ozbiljne patnje. Problem nastaje kada se takva pitanja postavljaju masovno, svoj djeci, bez razloga.

Posebno je istaknula da takva pitanja mogu djelovati sugestivno. Dijete koje dotad nije ni razmišljalo o nekim stvarima može upravo zbog samog pitanja postati znatiželjno, zbunjeno ili usmjereno prema sadržajima s kojima se možda nikada ne bi susrelo na taj način. U tome vidi prijelaz iz područja zaštite djece u područje psihosocijalnog oblikovanja djece.

Taj dio razgovora smatram posebno važnim za Hrvatsku. Kod nas se slične stvari često uvode pod nazivima poput mentalnog zdravlja, prevencije nasilja, zdravlja ili dobrobiti. No upravo se pod tim naizgled bezazlenim pojmovima može skrivati nešto sasvim drugo.

Međunarodne tehničke smjernice i ideja da je dijete seksualno biće od rođenja

Penny je objasnila da dokument koji pokreće velik dio sveobuhvatnog spolnog odgoja u mnogim zemljama jesu međunarodne tehničke smjernice za sveobuhvatni spolni odgoj. Budući da je Hrvatska, kao i druge države, članica Ujedinjenih naroda, takvi dokumenti s vremenom utječu i na naše politike.

Po njezinim riječima, upravo se kroz te smjernice u sustav uvode rodna teorija, queer teorija i drugi oblici kritičke teorije. U novozelandskim obrazovnim politikama to se, kako tvrdi, pojavilo 2023. godine gotovo doslovnim prepisivanjem sadržaja iz tih međunarodnih dokumenata.

Posebno je upozorila na tezu da su djeca seksualna bića od rođenja i da imaju seksualna prava. U njezinu tumačenju, to razbija jednu od temeljnih društvenih normi: razliku između djeteta i odrasle osobe. Kad se ta granica počne relativizirati, otvara se prostor za ozbiljne zloporabe. Po njezinu mišljenju, takva teorija ne štiti djecu nego ih izlaže.

U tom sam trenutku podsjetio i na simboliku Agende 2030 te na činjenicu da je hrvatski premijer javno govorio o napretku Hrvatske u provedbi ciljeva održivog razvoja. Htio sam gledatelje podsjetiti da iza uglađenih međunarodnih parola o održivosti, ravnopravnosti i napretku često stoje vrlo konkretne politike koje duboko zadiru u odgoj, obitelj i identitet djece.

Školski pravilnici kao instrument tihe promjene

Dalje smo govorili o školskim pravilnicima. Penny je objasnila da se na Novom Zelandu u velikom broju škola pravilnici više ne pišu unutar same škole, nego ih izrađuje vanjska organizacija koja pruža predloške i centralizirano upravlja politikama. To školskim odborima olakšava posao, ali ujedno stvara ogroman problem: promjene se mogu događati odozgo, gotovo neprimjetno.

Navela je konkretan slučaj u kojem je u pravilnicima stajalo da je zabranjena diskriminacija i na temelju rodnog identiteta, uz pozivanje na zakon o ljudskim pravima, iako tog izraza u samom zakonu nema. Kada je na to upozorila organizaciju koja upravlja pravilnicima, odgovorili su joj da nemaju obvezu odgovarati jer s njom nemaju ugovor. Još je gore to što su nakon njezina upita izmijenili formulaciju u pravilnicima za golem broj škola, a da škole možda nisu ni bile obaviještene da je do izmjene došlo.

Za mene je to bio gotovo orvelovski trenutak. Jednoga dana imate jednu politiku, drugoga dana drugu, a nema jasnog traga ni transparentnog procesa. Ako uz to na te politike utječu aktivističke organizacije, onda više ne govorimo o neutralnom administrativnom poslu, nego o duboko političkom procesu.

Dobre namjere kao ulaz u drukčiji svijet

U jednom trenutku sažeo sam dojam koji sam stekao slušajući je. Na početku sve zvuči dobro. Tko bi bio protiv održivog razvoja, zdravlja, dobrobiti, uključivosti ili zaštite djece? Problem nastaje kada se ispod tih dobrih namjera počne provlačiti sadržaj koji vodi u sasvim drukčiji smjer.

Tada više ne govorimo o zdravstvenom odgoju koji djecu uči kako živjeti zdravije i odgovornije, nego o jednoj novoj vrsti obrazovanja, o promjeni pogleda na ljudsku narav, obitelj, spol i identitet. Penny je u tom kontekstu otvorila i temu Alfreda Kinseyja.

Alfred Kinsey i korijeni teorije o seksualnosti djece

Penny surađuje s međunarodnom radnom skupinom za zaštitu djece i u tom okviru, kaže, duboko je istraživala Alfreda Kinseyja. Riječ je o čovjeku koji je sredinom 20. stoljeća objavio radove o ljudskom seksualnom ponašanju i čiji se rad često navodi kao važan temelj kasnijih teorija seksualnosti.

No ono što je po njezinu tumačenju zastrašujuće jest činjenica da Kinsey u svojim tablicama prikazuje navodna dječja seksualna iskustva i reakcije, čak i za vrlo malu djecu. Penny tvrdi da je riječ o pedofiliji prikazanoj kao znanost, odnosno da je Kinsey praktički objavljivao podatke izvedene iz zlostavljanja djece.

Prema njezinu opisu, njegov rad bio je metodološki manjkav, oslanjao se na kriminalna i devijantna ponašanja, a ipak je desetljećima dobivao javni legitimitet. Financirali su ga moćni krugovi, a mediji su ga često predstavljali kao pionira. Penny drži da je upravo iz takvih korijena niknula teorija prema kojoj su djeca seksualna od rođenja, što je danas ugrađeno u koncept sveobuhvatnog spolnog odgoja.

Spomenula je i da su prošle godine s predstavnicima iz sedam zemalja otišli u Washington pokušati ponovno otvoriti pitanje Kinseyjeva nasljeđa i njegovog utjecaja na zakone, obrazovanje i seksualnu revoluciju. Po njezinu mišljenju, ako Sjedinjene Države ozbiljno preispitaju to nasljeđe, to može pomoći djeci širom svijeta.

Kinseyjev institut, Epsteinovi spisi i pitanje povjerenja u elite

Na moje pitanje što je bilo s organizacijom koja i dalje promiče takvu ostavštinu, Penny je rekla da Kinseyjev institut i dalje postoji kao dio Sveučilišta Indiana. Prati, kaže, najave aktualne američke administracije i mogućnost da se nekim institucijama uskrati financiranje ako sudjeluju u programima koje smatraju štetnima.

U tom smo kontekstu dotaknuli i Epsteinove spise. Poanta nije bila senzacionalizam, nego pitanje povjerenja. Ako su mnogi ljudi koji se predstavljaju kao moralni autoriteti, filantropi i zaštitnici društvenog dobra povezani s ozbiljnim zločinima, lažima ili prikrivanjem istine, zašto bismo njihove namjere prema djeci unaprijed smatrali dobrima? To je pitanje koje sam želio ostaviti visjeti u zraku jer ga javnost prečesto izbjegava.

Victor Madrigal-Borloz i strategija zabrane „konverzijskih terapija“

U drugom dijelu razgovora Penny je govorila o Viktoru Madrigal-Borlozu, čovjeku koji je, prema njezinu istraživanju, u okviru Ujedinjenih naroda bio snažan zagovornik uvođenja zabrana takozvanih konverzijskih terapija u što više država.

Objasnila je da se u javnosti često stvara emocionalna naracija o ljudima koji su u mladosti, navodno, bili izloženi prisili, osudi ili pokušajima da ih se molitvom ili savjetovanjem odvrati od homoseksualnosti. Takve priče, bez obzira na to što mogu uključivati stvarnu patnju, zatim se koriste kao politički temelj za puno šire zakone.

Po njezinu tumačenju, stvarni učinak takvih zakona nema veze samo s zabranom prisilnih ili nasilnih postupaka. Problem je što se time, kaže, guši sloboda govora i onemogućuje stručnjacima, savjetnicima i roditeljima da postavljaju pitanja ili pomognu djetetu koje je zbunjeno i možda ideološki zarobljeno pričom o promjeni identiteta. Ako zakon dopušta samo jedan odgovor, a to je afirmacija tranzicije, tada više nema stvarne stručne pomoći.

Penny tvrdi da je upravo to bio učinak zakona uvedenog na Novom Zelandu u veljači 2022., u vrijeme kada je većina ljudi bila zaokupljena covidom i nije obraćala pažnju. Posljedica je, prema njezinu opisu, bila da savjetnici i terapeuti više ne smiju djetetu pomoći kroz otvoren razgovor, nego ga smiju samo usmjeriti prema rodno afirmativnom pristupu.

Tu je spomenula i slučaj iz Kanade u kojem je otac bio kazneno gonjen jer se protivio tranziciji vlastitog djeteta. Time se ponovno vraćamo na temeljnu temu emisije: izbacivanje roditelja iz središta odgoja i skrbi.

Vanjski pružatelji sadržaja, Planned Parenthood i „RSE“

Penny je potom usporedila Novi Zeland s Hrvatskom. Smatra da mi još nismo otišli tako daleko, ali upozorava da je upravo sada trenutak za oprez. U Novom Zelandu, kaže, postoji organizacija povezana s Planned Parenthoodom i Zakladom Billa i Melinde Gates koja piše materijale za spolni odgoj koje zatim koristi velik broj škola, uz preporuku Ministarstva obrazovanja.

Upozorila je da učitelji sve manje sami izrađuju nastavne materijale, a sve se više oslanja na vanjske skupine i javno-privatna partnerstva. U njihovom slučaju jedna je takva organizacija, pod nazivima poput Family Planning i Sexual Wellbeing, ne samo pisala materijale nego i sudjelovala u praksi koja je uključivala kontracepciju, upućivanje na pobačaje i rad s djecom bez znanja roditelja.

Posebno mi je bila važna njezina opaska da to više nije klasični seksualni odgoj. Na Novom Zelandu to se danas zove Relationships and Sexuality Education, RSE. Dakle, više nije riječ samo o biologiji, pubertetu i zdravstvenim informacijama, nego o odnosima i seksualnosti u mnogo širem identitetskom i vrijednosnom smislu.

Po njezinu mišljenju, školu se time uvodi duboko u prostor koji bi primarno trebao pripadati obitelji i zajednici. Ako škola, uz pomoć aktivističkih organizacija, počne djecu učiti koga ih treba privlačiti, kako gledati na svoj identitet i kako razumjeti vlastite odnose, onda ona prestaje biti obrazovna ustanova u tradicionalnom smislu.

Što roditelji mogu učiniti

Pitao sam Penny što roditelji mogu učiniti ako ne žele da se njihovu djecu indoktrinira pod nazivom obrazovanja. Odgovorila je vrlo praktično. Na Novom Zelandu roditelji po zakonu imaju pravo ispisati dijete iz programa spolnog odgoja, dovoljno je obavijestiti ravnatelja i škola mora osigurati alternativni sadržaj. Problem je, kaže, što se to pravo u praksi često zaobilazi.

Zato savjetuje roditeljima u Hrvatskoj da najprije provjere imaju li slično pravo u našem zakonodavstvu. Ako ga imaju, neka ga koriste. Ako ga nemaju, neka se zapitaju zašto ga nemaju. No osim formalnih prava, naglasila je važnost odnosa sa školom. Poanta nije odmah ulaziti u sukob, nego postavljati pitanja, tražiti objašnjenja, inzistirati na transparentnosti i davati školi do znanja da roditelj ostaje roditelj, a škola nije roditelj.

Kada je riječ o anketama o dobrobiti, još je izravnija. Smatra da roditelji često ni ne znaju od čega bi trebali izuzeti dijete jer se ankete predstavljaju kao nešto bezazleno. No po njezinu mišljenju, ako škola provodi takva anketiranja, roditelji bi trebali ozbiljno razmotriti da dijete iz toga isključe.

Istodobno naglašava da je važno graditi dobar odnos s učiteljima, ostati u komunikaciji i povezati se s drugim roditeljima. Jer, kako kaže, vani je džungla. Ako roditelji ostanu izolirani, sustav ih lakše nadjača. Ako su povezani, mogu se međusobno ohrabrivati i braniti načelo da školske politike moraju biti zakonite, transparentne i oslobođene ideološkog aktivizma.

Gdje se može pratiti njezin rad

Na kraju sam Penny pitao gdje je naši roditelji mogu pronaći. Rekla je da piše na Substacku pod nazivom pennymarie.nz i da joj se ondje ljudi mogu javiti. Ako u Hrvatskoj postoje slične organizacije ili pojedinci koji žele povezivanje s međunarodnom radnom skupinom za zaštitu djece, ona i njezini suradnici otvoreni su za kontakt.

Posebno je istaknula da je i sama krenula kao obična majka, bez organizacije, te da je organizaciju osnovala tek zato što je bilo sve više ljudi kojima je pokušavala pomoći. Pozvala je roditelje, učitelje, bake i djedove, odvjetnike i sve druge zainteresirane da se uključe ako žele zaštititi djecu i propitivati ono što se događa.

Moj zaključak: pod izlikom „većeg dobra“ dolazi kontrola

Na kraju emisije sažeo sam dojam koji je u meni ostavio razgovor s Penny. Ono što vidimo na Novom Zelandu za mene nije egzotična priča iz daleke zemlje. To su koraci koji se pripremaju i nama. Uvijek će nam se reći da je sve to za dobro djece, za njihovu sigurnost, njihovu zaštitu, njihovo mentalno zdravlje i njihovu dobrobit. Tako je bilo i u drugim područjima javnih politika.

Podsjetio sam i na pokušaje da se pod izlikom zaštite djece ograniči privatnost komunikacije, da se uvede dobna verifikacija na društvenim mrežama i tako praktično ukine anonimnost. Obrazac je uvijek isti: navodno veće dobro, a stvarna posljedica sve veća kontrola.

U ovom slučaju stvar je još ozbiljnija jer se ne radi samo o nadzoru odraslih, nego o dugoročnom utjecaju na djecu i o odvajanju djece od obitelji. Kao roditelj, a danas i djed, itekako dobro znam koliko je važno da glavnu riječ u odgoju imaju roditelji. Zamjena roditeljskog autoriteta institucijama, pogotovo globalnim institucijama, nije napredak nego duboki civilizacijski zaokret.

Nakon svega što smo posljednjih godina doznali o lažima, prikrivanjima, interesnim mrežama i ljudima koji su se predstavljali kao autoriteti, a pokazali se kao nešto sasvim drugo, smatram da imamo puno pravo ozbiljno sumnjati i tražiti odgovore. Ako iste filantropske strukture, iste zaklade i iste interesne mreže financiraju programe koji ulaze u škole, onda je posve legitimno pitati čije interese to stvarno služi.

Danas se takvi programi još uvijek prepakiraju u jezik zdravlja, inkluzije i navodne znanosti. Već sada imamo pilot-projekte i najave sličnih inicijativa u Hrvatskoj. Zato je važno ne čekati da se sve potpuno uspostavi pa tek onda reagirati. Kad jednom sve uđe u pravilnike, kurikule, softvere, savjetodavna tijela i zakone, tada je otpor mnogo teži.

Nadam se da je ova emisija mnogima otvorila oči i pomogla da jasnije vide zašto sam od početka govorio o woke ideologiji. O toj temi već sam govorio i u drugim emisijama, a ovdje sam s Penny Marie ušao dublje upravo u segment koji se odnosi na rodnu ideologiju, seksualnost i obrazovanje.

Moramo biti vrlo oprezni. Među stvarima koje se ovim putem uvode nalazi se i koncept takozvanog govora mržnje, u kojem se i obično neslaganje, razumno pitanje ili logično propitivanje može jednog dana pokušati pretvoriti u pravni problem. Zato o ovim temama moramo govoriti smireno, precizno, argumentirano i bez straha.

Ako je ova emisija postigla barem to da više roditelja ode u školu, postavi nekoliko ozbiljnih pitanja i malo pažljivije pogleda što se događa s njihovim djetetom, onda je učinila mnogo.

Na kraju članka slijedi cijeli intervju.