Bugarska nakon izbora: novi smjer ili samo nova predstava iste oligarhije?

Zašto sam uopće razgovarao o bugarskim izborima

U ovoj epizodi emisije Slobodni razgovarao sam o temi koja se na prvi pogled možda čini udaljenom od Hrvatske: o nedavnim izborima u Bugarskoj.

Ali Bugarska nije neka daleka politička egzotika. Bugarska je članica Europske unije. Hrvatska je članica Europske unije. Mađarska je također imala političke promjene koje su se u Bruxellesu i europskim medijima tumačile kroz poznate etikete: “suverenisti”, “proruski”, “desnica”, “novi Orbán”, “opasnost za Europu”.

Zato mi je bilo važno otvoriti pitanje: što se zapravo dogodilo u Bugarskoj?

Jer ako pratimo trendove u jednoj zemlji Europske unije, možemo bolje razumjeti i ono što se priprema drugdje. Bruxelles danas nije samo mjesto gdje se razmjenjuju diplomatske fraze i pije skupa kava. Ondje se donose odluke koje zatim, barem prema našem iskustvu, nacionalne države često samo prihvate, klimnu glavom i provedu.

Nedavno sam bio u Bugarskoj upravo za vrijeme izbora. Sudjelovao sam u promatranju izbornog procesa, s ciljem da se vidi poštuju li se pravila i ima li nepravilnosti. Tamo sam imao priliku upoznati ljude iz stranke Velichie, među njima i Ivelina Mihailova, kandidata na tim izborima, te Radoslava Ivanova, koji je tijekom razgovora pomagao u prijevodu.

Zanimljivo je da su obojica rekli kako hrvatski razumiju vrlo dobro, iako ga ne govore. I već na početku bilo je jasno da ćemo se, unatoč jezičnim razlikama, razumjeti oko ključne stvari: politika na Balkanu često ima iste simptome, samo različite kostime.

Zašto Velichie nije uspjelo

Prvo pitanje koje sam postavio Ivelinu Mihailovu bilo je jednostavno: zašto, unatoč kampanji i prepoznatljivosti, nisu uspjeli ostvariti bolji izborni rezultat?

Njegov odgovor nije bio da su izbori jednostavno ukradeni. To je važno naglasiti.

Prema njegovim riječima, glavni problem nije bio samo u samom izbornom danu, nego u sustavu koji desetljećima oblikuje Bugarsku. Govorio je o političko-ekonomskom poretku koji je preuzeo kontrolu nad medijima, institucijama, vezama prema Europi i svim pozicijama preko kojih novac ulazi u zemlju.

Drugim riječima, ako želite razumjeti bugarsku politiku, ne smijete gledati samo biračke kutije. Morate gledati tko kontrolira medije, tko kontrolira novac, tko kontrolira institucije i tko kontrolira strah.

Mihailov tvrdi da je velik dio bugarskog stanovništva ovisan o oligarskim strukturama. Ti oligarsi, uz pomoć medijske kampanje koja se prema javnosti predstavljala kao borba protiv statusa quo, usmjerili su veliku većinu birača prema bivšem predsjedniku Rumenu Radevu.

Ljudi su, kaže Mihailov, često govorili članovima Velichieja: sviđa nam se što radite, sviđa nam se vaša borba, ali glasat ćemo za Radeva jer on ima najveće šanse skupiti dovoljno glasova i promijeniti stanje u zemlji.

To je poznati politički refleks: ljudi ne glasaju nužno za ono u što najviše vjeruju, nego za onoga za koga misle da ima snagu pobijediti. Narod često traži spasitelja. A kad narod traži spasitelja, politički trgovci odmah otvore štand.

Velichie je, prema njegovim riječima, u proteklih godinu i pol do dvije godine odradilo velik posao. Tvrdi da su razotkrivali oligarhijsko-mafijaški model u Bugarskoj i štitili potlačene ljude. Ipak, na kraju je većina birača radije izabrala osobu za koju je vjerovala da ima veću moć.

Mihailov je pritom izričito rekao da Radevov uspjeh nije rezultat izborne prijevare. Po njegovu mišljenju, riječ je o posljedici sustavnog zaglupljivanja stanovništva u Bugarskoj tijekom posljednjih 36 godina i stvaranja golemog političkog, oligarhijskog, ekonomskog, financijskog i medijskog sustava.

To je možda najvažnija poruka prvog dijela razgovora: izborni rezultat nije samo izborni rezultat. On je posljedica dugog procesa oblikovanja društva.

Je li Radev doista “novi Orbán”?

U hrvatskim i europskim medijima mogli smo čuti vrlo pojednostavljenu priču: Europa se riješila Orbána, ali sada je u Bugarskoj dobila novog Orbána. Također se govorilo da je riječ o proruskom političaru.

Pitao sam Mihailova je li to točno. Je li Bugarska zaista promijenila smjer? Je li Radev proruski kandidat? Što to znači za rat u Ukrajini, NATO, Bruxelles i odnose s Rusijom?

Njegov odgovor bio je vrlo izravan: ne, Radev nije novi Orbán.

Prema Mihailovu, bugarski političari nisu ni proruski ni proeuropski. Oni su, kako je rekao, prvenstveno orijentirani prema novcu.

Ukrajina se koristi kao izborni motiv. Tijekom kampanje se o njoj govori, birače se plaši, podižu se emocije, grade se političke etikete. A kad izbori prođu, tema Ukrajine nestaje, dok politički akteri nastavljaju slijediti ono što donosi sredstva, kapital i osobnu korist.

Tu dolazimo do jedne od najozbiljnijih tvrdnji iz intervjua.

Mihailov tvrdi da Bugarska proizvodi goleme količine naoružanja koje odlazi u Ukrajinu. Dio toga proizvode državne tvornice. Također tvrdi da velik dio nafte koja dolazi u rafineriju Lukoila u Burgasu također završava u Ukrajini.

Prema njegovu tumačenju, bugarski političari koriste naftu i oružje po veleprodajnim cijenama, a razliku u cijeni izvlače preko posrednika prilikom prodaje Ukrajini. Govorio je o milijardama i o ratnom profiterstvu.

To je vrlo teška tvrdnja i zato je treba iznositi precizno: riječ je o tvrdnji gosta, koji kaže da za nju postoje dokazi. Ali ako je i samo dio toga točan, onda se iza velikih riječi o geopolitici, demokraciji i obrani Europe krije stara i ne osobito plemenita istina: rat je tragedija za narode, ali vrlo unosan posao za mreže posrednika.

Mihailov tvrdi da bugarski političari nemaju interes postati neprijatelji Europske unije jer im upravo ti poslovi trebaju kako bi se nastavili. Prema njegovim riječima, predaja opreme i proturaketnih sustava Ukrajini bila je dio šireg dogovora koji Bugarskoj omogućuje nastavak prodaje oružja preko posrednika.

Zato on cijelu medijsku priču o “proruskom” Radevu naziva predstavom za javnost.

Kao primjer navodi da je upravo Rumen Radev, dok je bio predsjednik, doveo njemački Rheinmetall u Bugarsku radi potpisivanja ugovora i izgradnje velike tvornice baruta. Ako je netko doista proruski, pita se Mihailov, kako onda dovodi najveću njemačku vojnu industrijsku tvrtku u Bugarsku kao velikog ulagača?

To je pitanje koje svakako ruši jednostavne medijske narative. A jednostavni narativi su omiljeni jer štede ljude od razmišljanja. Nažalost, često ih štede i od istine.

Ratni profiteri i “Sveti Novac”

Pitao sam ga znači li to da su ljudi koji su sada na vlasti u Bugarskoj zapravo ratni profiteri.

Odgovor je bio: svi političari koji dođu na vlast to rade.

Mihailov je objasnio i jedan paradoks koji je, ako je točan, gotovo savršena slika suvremene politike. Prema njegovim riječima, bugarski liberali i takozvani demokrati, politički povezani s američkim Demokratima i Bidenovim krugom, razotkrili su skandal s prodajom goriva iz Lukoilove rafinerije u Ukrajinu po cijeni od 50 centi po litri. Govorio je o zaradi od najmanje milijardu eura u dva mjeseca.

No paradoks je sljedeći: proruske stranke navodno su htjele zaustaviti rusku naftu kako liberali na njoj ne bi zarađivali, dok su proeuropski liberali govorili da se ulazak ruske nafte u Bugarsku ne smije zaustaviti.

Dakle, u javnosti imate ideologiju, zastave, govore, moralne poze i velike riječi. Ispod toga imate novac.

Mihailov je to sažeo bugarskom šalom: sve je “Sveti Novac”. Sve ostalo je šminka pred kamerama.

Po njegovim riječima, isti oligarsi financiraju i novi projekt bivšeg predsjednika i najliberalnije demokratske stranke. To je ključna tvrdnja: političke opcije mogu se na televiziji svađati, ali ako im novac dolazi iz istih centara moći, onda birač gleda predstavu, a ne stvarni sukob.

Oligarsi kao stvarna vlast

Pitao sam Mihailova može li dokazati da oligarsi vuku konce u Bugarskoj. Odgovorio je da može dati stotinu primjera.

Prema njegovu objašnjenju, vlast u Bugarskoj funkcionira tako da postoje oligarsi, a zatim političari koji izvršavaju njihove naloge. No tijekom posljednjih dvadesetak godina, neki političari nisu htjeli ostati samo političari. Htjeli su postati i političari i oligarsi istovremeno.

Spomenuo je Bojka Borisova i Deljana Peevskog kao ljude koji su, prema njegovu tumačenju, pokušali preuzeti sve.

Kao jedan od prvih velikih poteza naveo je slom Korporativne trgovačke banke. Zatim je govorio o napadu na milijardera Vasila Božkova i druge bogate ljude. Prema njegovu tumačenju, upravo su takvi sukobi doveli do toga da su se bugarski oligarsi okupili iza Rumena Radeva.

Posebno je spomenuo Ivu Prokopieva, za kojeg tvrdi da kontrolira liberalnu struju u bugarskoj politici i da je povezan sa Sorosevom mrežom. Prema Mihailovu, isti oligarsi financiraju i liberalne projekte i projekt koji stoji iza Radeva.

Naveo je da se to vidi kroz medije koje kontroliraju, ljude koje štite, ideje koje promoviraju i način na koji djeluju zajedno.

Jedna od konkretnih tvrdnji bila je da će nova vlast privatizirati autoceste i željeznice te ih dati u koncesiju oligarskim strukturama. Narod će, kaže Mihailov, plaćati, a oligarsi će uzimati novac.

To je poznati model: privatizacija profita, nacionalizacija troškova. Narod plaća račun, a elita glumi investicijsku klasu.

Hoće li se išta promijeniti u vanjskoj politici?

Pitao sam ga hoće li se, osim službene promjene vlasti, išta stvarno promijeniti u politici Bugarske.

Odgovor je bio: u vanjskoj politici neće biti ozbiljnih promjena, osim ako strane sile ne odluče odigrati neku igru preko Bugarske i ne dodijele Radevu ulogu negativca.

Mihailov je zatim otvorio širu temu: tko uopće donosi odluke?

Prema njegovu mišljenju, ne donosi ih Donald Trump sam. Iza njega stoje bogate obitelji i krugovi moći. Isto vrijedi i za Europu. Ursula von der Leyen, kaže on, nije stvarni samostalni donositelj odluka, nego lice s titulom. Isto tako je govorio o Joeu Bidenu, tvrdeći da je bilo očito da on sam nije mogao upravljati državom.

To je njegova interpretacija, ali ona vodi prema jednoj važnoj političkoj slici: javnosti se često pokazuje lice, a iza lica ostaje struktura.

Ljudi na prvoj crti služe tome da preuzmu negativno raspoloženje javnosti. Oni su gromobrani. I dok se javnost svađa oko njih, sustav radi dalje.

Prema Mihailovu, vanjska politika je velikim dijelom unaprijed režirana. Cilj je stvaranje napetosti među stanovništvom Europe. Bugarska, Hrvatska i druge europske zemlje žive u atmosferi stalnog straha: samo da ne bude rata.

A dok ljudi ponavljaju “samo da ne bude rata”, inflacija raste, imovina se topi, novac nestaje, javni resursi se preuzimaju, a društvo se pljačka. Na kraju građanin kaže: dobro je, barem nije bilo rata. I ne primijeti da je u međuvremenu izgubio gotovo sve.

Euro, cijene i inflacija

Razgovarali smo i o uvođenju eura u Bugarskoj.

Pitao sam što se promijenilo nakon ulaska u eurozonu i kakva je sada financijska situacija. Mihailov tvrdi da je Bugarska trenutačno jedna od najskupljih zemalja u Europi.

Naveo je primjer restorana: izlazak u restoran u Italiji, kaže, može biti oko 40 posto jeftiniji nego u Bugarskoj. Spomenuo je i Španjolsku, gdje su rajčice bile 2 eura, dok su u Bugarskoj koštale 6 eura.

Čuo sam tijekom boravka u Bugarskoj i rečenicu koju smo i mi u Hrvatskoj dobro upoznali: ono što je prije bilo 1 lev, sada je 1 euro. Budući da je odnos bio otprilike 2 prema 1, to praktički znači udar od 100 posto.

Mihailov je rekao da je to istina i da cijene nastavljaju rasti. No on glavni razlog ne vidi samo u valuti, nego u monopolima. Prema njegovim riječima, isti oligarsi preuzeli su niz poduzeća i postali monopolisti u gotovo svakom sektoru.

Ako se pojavi konkurencija, na nju se šalju državne institucije: porezna uprava, gospodarska policija, mediji. Konkurencija se satire, a na kraju ostaje jedan igrač koji može odrediti cijenu kakvu želi.

To je važna lekcija i za Hrvatsku. Inflacija nije uvijek samo “globalni poremećaj”. Nekad je vrlo lokalna, vrlo konkretna i vrlo povezana s pitanjem tko kontrolira tržište.

Bugarska, “woke” ideologija i društvene teme

Pitao sam i o odnosu nove politike prema onome što se u Mađarskoj često povezivalo s Orbánom: prema takozvanoj “woke” ideologiji, Pride pokretu i europskim kulturnim politikama.

Odgovor je bio da je u Bugarskoj javno prihvaćanje tih politika vrlo ograničeno i da se tu ništa dramatično neće promijeniti.

Mihailov je naveo nekoliko primjera. Tijekom lockdowna zbog COVID-a bugarske crkve nisu bile zatvorene. Čak i za Uskrs ljudi su mogli ući u crkve. Bugarska nije prihvatila Istanbulsku konvenciju. U školskom sustavu, prema njegovim riječima, zabranjena je LGBT propaganda.

Drugim riječima, Bugarska u tim pitanjima nije išla istim putem kao neke zapadne zemlje Europske unije. Zato Mihailov smatra da tu promjena neće biti velika jer Bugarska ni prije nije prihvatila cijeli paket kulturnih politika koje se često guraju iz Bruxellesa.

Digitalni euro, gotovina i stvarnost na terenu

Posebno me zanimalo pitanje digitalne valute središnje banke, odnosno digitalnog eura.

Ako se u Europskoj uniji planira uvođenje digitalnog eura, a Bugarska je sada u eurozoni, logično je pitanje što to znači za Bugarsku.

Mihailov je dao vrlo zanimljiv odgovor. Prema njegovim riječima, u Bugarskoj oko 50 posto stanovništva radi isključivo za gotovinu. Razlog nije samo navika, nego i činjenica da su mnogima računi blokirani zbog ovrha i sudskih izvršitelja. Ljudi zato nemaju funkcionalne bankovne račune, rade na crno, ne plaćaju doprinose i poreze, a plaće ili dnevnice primaju u gotovini.

Ako bi se uveo zakon koji bi ih prisilio na potpunu digitalizaciju financija, tvrdi Mihailov, polovica stanovništva morala bi napustiti zemlju.

Uz to, Bugarska je prema njegovu opisu i dalje izrazito offline zemlja. Računi za struju, vodu i administrativne obveze često se rješavaju fizičkim odlaskom na šalter i predajom papira. Velik dio usluga nije digitaliziran.

Zato Mihailov smatra da je digitalni euro u Bugarskoj trenutačno gotovo nemoguće uvesti na učinkovit način. Ne zato što ne postoji politička volja, nego zato što država na terenu funkcionira na mnogo primitivnijoj razini.

Lokalna mafija, policija i feudalni odnosi

Jedan od najtežih dijelova razgovora odnosio se na lokalnu razinu vlasti.

Mihailov tvrdi da gotovo svako naselje u Bugarskoj ima svoju mafijašku skupinu koju štiti policija. Prema njegovim riječima, ti lokalni banditi maltretiraju stanovništvo, otimaju, pljačkaju i vrše pritisak na ljude.

Ako građani podnesu prijavu policiji, tvrdi on, policija dojavi mafijašima tko ih je prijavio. Nakon toga ti ljudi budu pretučeni, a policija kaže da ne može ništa učiniti.

On je to opisao kao feudalne odnose u svakoj općini. Ljudi nemaju izbora nego napustiti zemlju.

Posljedica toga je depopulacija, manjak radnika i raspad lokalne ekonomije. Mihailov je vrlo grubo rekao da u provincijama često ostaju ljudi s nižim obrazovanjem i nižom produktivnošću, što dodatno smanjuje mogućnost pokretanja proizvodnje i razvoja gospodarstva.

Govorio je i o funkcionalnoj nepismenosti. Prema njegovoj tvrdnji, 75 posto učenika u Bugarskoj funkcionalno je nepismeno. Spomenuo je raširenost kocke i droge te tvrdnju da je velik dio mladih barem nešto od toga probao.

Uz to je kritizirao televizijski program. Govorio je o emisijama koje zaglupljuju stanovništvo, o reality sadržaju, vulgarnosti i promicanju površnog života. Prema njegovu opisu, društvo se srozava: ljudi ne žele imati djecu, ne žele raditi, mladi su izloženi kocki, drogi i stalnom medijskom zaglupljivanju.

To je mračna slika. Možda netko može reći da je pretjerana. Ali i ako je samo djelomično točna, ona pokazuje dubinu društvenog raspada koji se ne vidi u europskim priopćenjima.

Bruxelles, Ursula i bugarski glasovi

Pitao sam kakva je reakcija Bruxellesa na sve to.

Mihailov tvrdi da su išli u Europsku komisiju i Ujedinjene narode te da su predali dokaze o korupciji, kršenju ljudskih prava i krađi europskih fondova. Govorio je o videozapisima, dokumentima, svjedocima i kompletnim prijavama.

Prema njegovim riječima, nitko nije učinio ništa.

Zatim je iznio vrlo tešku optužbu: da postoji politički dogovor prema kojem bugarska politička mafija smije krasti, a bugarski zastupnici u Europskom parlamentu zauzvrat moraju podržavati Ursulu von der Leyen.

Bugarska ima 17 zastupnika u Europskom parlamentu. Mihailov tvrdi da se zlodjela u Bugarskoj prešućuju u zamjenu za političku podršku na europskoj razini.

Pitao sam ga ima li dokaze za tako ozbiljnu tvrdnju. Rekao je da ima.

Naveo je da je Velichie prije ovih izbora imalo 10 od 240 mandata u bugarskom parlamentu i parlamentarni klub. Svako jutro, prema njegovim riječima, čitali su desetominutne deklaracije o konkretnim zlodjelima u Bugarskoj, s dokazima. Nakon svake deklaracije slali su ih veleposlanstvima, predstavnicima Europske unije u Bugarskoj i institucijama Europske unije.

Unatoč tome, tvrdi on, takozvane oporbene stranke i njihovi zastupnici u Europskom parlamentu nisu rekli ništa.

To je možda jedan od ključnih trenutaka razgovora. Ako netko tvrdi da je institucijama dostavio dokaze, onda pitanje više nije samo jesu li tvrdnje točne, nego i jesu li institucije uopće htjele provjeriti ono što im je dostavljeno.

Ubojstva, prijetnje i pokušaji podmićivanja

Razgovor je zatim otišao u još ozbiljnijem smjeru.

Mihailov je iznio tvrdnju da Bojko Borisov stoji iza najmanje 160 naručenih ubojstava u Bugarskoj, odnosno neriješenih slučajeva ubojstava. Govorio je i o pet neriješenih smrti važnih opozicijskih ljudi u razdoblju nakon što je Borisov maknut s vlasti.

To su iznimno ozbiljne optužbe i ne smiju se tretirati olako. Zato ih iznosim kao tvrdnje gosta, a ne kao sudsku činjenicu.

Pitao sam ga je li i sam imao prijetnje ili pokušaje podmićivanja.

Odgovorio je da su ga dvaput pokušali podmititi, svaki put sa 100 milijuna eura. Rekao je da su prijetili da će njegovoj ženi slomiti noge, da su uhitili sedam njemu bliskih ljudi, blokirali i uništili njegova poslovanja te mu prijetili uhićenjem ili likvidacijom ako nastavi s političkim djelovanjem.

Tvrdi da sve to ima snimljeno i da je poslao europskim institucijama, Visokom povjereniku za ljudska prava i Međunarodnoj parlamentarnoj uniji, koja je dio sustava Ujedinjenih naroda.

Prema njegovim riječima, odgovora nema.

Ako je to točno, onda se ne radi samo o “korupciji”. Onda govorimo o zarobljenoj državi. A zarobljena država nije država s nekoliko lopova. To je sustav u kojem lopovi imaju pečat, ured, policijsku zaštitu i europsku fasadu.

Može li Hrvatska išta učiniti?

Pitao sam ga je li razgovarao s predstavnicima iz Hrvatske ili s nekim drugim zastupnicima koji bi mogli pomoći.

Rekao je da su razgovarali sa srpskim, njemačkim i ciparskim zastupnicima. Ako dođu do hrvatskih zastupnika, tvrdi, mogu im pokazati svu dokumentaciju.

To je važno i za nas. Hrvatska ima svoje predstavnike u Europskom parlamentu, Europskoj komisiji i Europskom vijeću. Ako se ovakve tvrdnje iznose pred europske institucije, onda naši predstavnici ne mogu reći da ih se ništa ne tiče.

Europska unija nije samo fondovi, rezolucije i lijepo oblikovane fraze o vrijednostima. Ako negdje unutar Unije postoji duboka korupcija, političko nasilje i sustavna pljačka, onda je to pitanje i Hrvatske.

Zeleni plan i 60.000 ilegalnih odlagališta

Jedan od najupečatljivijih dijelova razgovora bio je onaj o okolišu.

Mihailov je rekao da Europa stalno govori o Zelenom planu i zelenoj energiji, ali da u Bugarskoj, prema njihovom istraživanju, postoji 60.000 ilegalnih odlagališta otpada.

Tvrdi da su ih fotografirali i prijavili nadležnim institucijama. Nakon toga je, prema njegovim riječima, oko 2.000 odlagališta “sakriveno” tako što su prekrivena zemljom. A to je, kako kaže, novo kazneno djelo.

Također tvrdi da se u Crno more ispuštaju opasne i otrovne tvari. Dronovima i videozapisima, kaže, dokazali su da postrojenja za pročišćavanje vode na obali ne rade, nego se fekalije i otpadne vode izravno ispuštaju u more u kojem se kupaju turisti.

Sve su to, prema njegovim riječima, poslali nadležnom europskom povjereniku za okoliš.

Pokrenuli su i prijedlog za izglasavanje nepovjerenja vladi Bojka Borisova zbog ekološke krize. Mihailov tvrdi da je tada potvrđeno postojanje 60.000 ilegalnih odlagališta, ali da Europska unija nije učinila ništa.

To je paradoks koji treba jasno izreći: dok se građanima prodaju skupe lekcije o zelenoj tranziciji, plastici, ugljiku i klimatskoj savjesti, istodobno se, prema ovim tvrdnjama, ignoriraju konkretna odlagališta, otrovne tvari, nepročišćene fekalije i industrijsko onečišćenje.

To više nije ekologija. To je moralni teatar s vrlo prljavom pozornicom.

Energetika, nuklearna energija i kontrola sustava

Razgovarali smo i o energetici.

Mihailov tvrdi da u Bugarskoj postoje elektrane u vlasništvu oligarha iz kojih izlazi crni dim, ne nužno kroz glavne dimnjake, nego kroz prozore i druge dijelove postrojenja. Kaže da za to imaju snimke.

Postavio je i pitanje: zašto bi Bugarska zatvarala nuklearne elektrane?

Prema njegovu mišljenju, razlog nije ekologija, nego kontrola. Oligarsi žele preuzeti energetske sustave, ali nuklearnom elektranom ne mogu upravljati na isti način kao primitivnijim oblicima proizvodnje energije poput solarnih panela i vjetroturbina.

Njegova teza je da je decentralizirana ili “zelena” infrastruktura u takvom sustavu pogodna za kontrolu krajnjih potrošača. Ako niste poslušni, lakše vas je isključiti s mreže.

Pitao sam ga i o nafti. Rekao je da Bugarska sada kupuje naftu iz Kazahstana, a ne iz Rusije.

Što se tiče cijena, rekao je da su struja, gorivo i sve osnovne usluge jako poskupjeli. Dizel je skočio na oko 2 eura, ali Bugarska nema toliku potrošnju kao razvijenije europske zemlje jer nema toliko industrije ni transporta. Usporedio je bugarske autoceste s mađarskima, njemačkima i srpskima te rekao da Srbija ima tri puta više kamiona na autocestama nego Bugarska.

Cijena električne energije, tvrdi, udvostručila se od početka godine.

Usporedio je Bugarsku s Ciprom: bugarska obitelj na Cipru plaća oko 15 eura mjesečno za struju, s tri klima-uređaja uključena cijeli dan, dok u Bugarskoj jedan klima-uređaj može koštati oko 200 eura mjesečno. Govorio je i o vodi: Cipar, koji ima manje pitke vode, ima jeftiniju vodu od Bugarske. Dubai, pustinja, također ima jeftiniju vodu od Bugarske.

Bugarska, s druge strane, ima rijeke, jezera i brane, ali voda je skuplja.

Poljoprivreda i zabrana navodnjavanja

Posebno je zanimljiva bila tvrdnja o poljoprivredi.

Mihailov kaže da je zbog zakona koje je donio Borisov bugarskim poljoprivrednicima zabranjeno navodnjavati povrće. Tvrdi da poljoprivredni i stočarski sektor ne smije koristiti ni vodu iz Dunava.

Prema njegovu tumačenju, to je dio dogovora s Turskom i Europom: Bugarska neće proizvoditi vlastito povrće, nego će ga uvoziti iz Europe i Turske, a zauzvrat će se zažmiriti na krađu novca i ugnjetavanje ljudi.

Ako je to točno, onda je riječ o razaranju prehrambenog suvereniteta. A tko ne kontrolira vlastitu hranu, ne kontrolira ni vlastitu budućnost.

Hoće li Bugarsku pogoditi energetska kriza?

Pitao sam ga očekuje li Bugarska energetsku krizu poput one o kojoj se govori u drugim dijelovima Europe.

Odgovorio je da ne očekuje ozbiljan energetski slom jer Bugarska ima nuklearnu elektranu Kozloduj i mnogo termoelektrana na ugljen. Uz to, Bugarska nema veliku industriju ni velik turizam, pa ukupno troši relativno malo energije.

Drugim riječima, Bugarska će energetski preživjeti ne zato što ima sjajan sustav, nego zato što je gospodarski oslabljena. To je gorka utjeha. Kao da kažete da čovjek neće puno potrošiti na hranu jer je već previše bolestan da jede.

Ima li dobrih vijesti?

Na kraju sam ga pitao ima li ikakvih dobrih vijesti iz Bugarske.

Odgovor je bio kratak: trenutačno ih nema.

Mihailov kaže da se bore kako bi nešto promijenili jer, prema njegovim riječima, zemlja umire.

Spomenuo je i Hrvatsku. Rekao je da su 2015. bili u Hrvatskoj i da su tada vidjeli da je Hrvatska daleko ispred Bugarske. Tada su, kaže, čuli Hrvate kako se žale, ali po njegovu mišljenju mnogi Hrvati nisu imali pojma koliko je stanje u Bugarskoj gore.

Prije nekoliko godina Bugarska je imala više turista od Hrvatske. Danas, tvrdi Mihailov, Hrvatska ima sedam puta veći turistički promet od Bugarske, dok se bugarski turizam urušava.

To je zanimljiv trenutak za nas u Hrvatskoj. Mi imamo svoje probleme, svoju korupciju, svoje političke poslušnike i svoje vanjske centre moći. Ali nakon ovog razgovora teško je ne zaključiti da je bugarska situacija, barem prema onome što smo čuli, mnogo dublje zarobljena.

Što dalje za Velichie?

Pitao sam Mihailova planiraju li ostati u politici ili odustati.

Rekao je da im je namjera raditi na gospodarstvu Bugarske, ne samo kroz politiku. Žele stvarati radna mjesta i razvijati ekonomiju, čak i sada kada nisu u parlamentu.

Njegova teza je da ljudi u Bugarskoj trenutačno ne glasaju slobodnom voljom, nego prema ovisnostima u koje su gurnuti. Ako želite politički osloboditi ljude, prvo ih morate ekonomski osloboditi.

Zato žele razvijati gospodarstvo, koristiti kreativne vještine, stvarati poslove i pripremati se za regionalne izbore u listopadu 2027. godine.

To je zanimljiv politički zaključak: izbori se ne dobivaju samo plakatima i sloganima. Ako je društvo zarobljeno ekonomskim ovisnostima, onda politička sloboda mora početi tamo gdje čovjek može zaraditi za život bez straha od lokalnog moćnika.

Moja završna misao

Nakon ovog razgovora uvjeren sam da hrvatska publika većinu ovoga nije mogla čuti u mainstream medijima.

Tamo smo dobili plitke etikete: došao je proruski čovjek, pojavio se novi Orbán, desnica je preuzela vlast, Bugarska mijenja smjer. To su naslovi koji se lako prenose, ali malo objašnjavaju.

Ono što smo čuli od Ivelina Mihailova mnogo je složenije. On tvrdi da u Bugarskoj nije došlo do stvarne promjene sustava, nego samo do promjene uloga na istoj pozornici. Glumci se mijenjaju, ali redatelj ostaje isti.

Naravno, treba biti pošten: Mihailov je politički akter i kandidat koji nije ostvario željeni rezultat. To znači da njegov pogled može biti oštar, subjektivan i politički obojen. Ali upravo zato sam tijekom razgovora više puta postavljao pitanje dokaza. Jer ovakve tvrdnje ne smiju ostati samo političke parole.

Najvažnije je sljedeće: on tvrdi da su dokazi predani Europskom parlamentu, Europskoj komisiji, veleposlanstvima, institucijama Europske unije i međunarodnim tijelima. Ako je to točno, onda problem više nije samo u Bugarskoj. Problem je i u šutnji onih koji su sve to mogli provjeriti.

Hrvatska nije Bugarska. Mi imamo korupciju, imamo poslušničku politiku, imamo vanjske utjecaje i često se s pravom pitamo tko zapravo upravlja našom zemljom. Ali prema onome što sam čuo, Bugarska se nalazi u znatno težem stanju kada je riječ o oligarskoj kontroli, lokalnoj mafiji, zarobljenim institucijama i raspadu društvenih struktura.

Ovaj razgovor nije bio pokušaj da se publici nametne gotov zaključak. Moj cilj bio je donijeti sliku s terena, razgovor s ljudima koji sudjeluju u bugarskoj politici i koji tvrde da imaju dokumente, snimke i svjedoke za ono što govore.

Na gledateljima i čitateljima je da sami procijene.

Ali jedno je sigurno: ako se Bugarska promatra samo kroz etikete “proruski”, “proeuropski”, “desnica” ili “novi Orbán”, tada nećemo razumjeti ništa. A politika je već dovoljno prljava i bez toga da joj još i mi pomažemo lošim čitanjem stvarnosti.

Cijelu emisiju pogledajte ovdje: