
WEF Davos: tko stvarno piše pravila — i zašto se to radi iza zatvorenih vrata
WEF Davos iznutra: što mi je Mark Morano rekao kad kamere nisu bile “WEF-friendly”
Svake godine ista slika: Davos, snijeg, reflektori, “lideri” i velike riječi. A onda mi dođe jednostavno pitanje koje bi u normalnoj demokraciji trebalo biti banalno, ali kod nas zvuči gotovo subverzivno: što naš premijer tamo uopće radi — s kim se sastaje, o čemu govori i u čije ime? Jer Svjetski ekonomski forum nije UN, nije EU, nije međunarodna institucija kojoj smo se pridružili referendumom. WEF je privatna organizacija, i upravo zato je legitimno pitati: tko je kome tu odgovoran?
Ove godine odlučio sam tu priču pokušati sagledati iznutra — ne kroz PR isječke i pažljivo odabrane kadrove, nego kroz razgovor s čovjekom koji je ondje stvarno bio. U emisiju sam doveo Marka Morana, američkog autora i dugogodišnjeg promatrača WEF-a, koji je prvi put osobno otišao u Davos i vratio se s dojmom koji se ne može upakirati u “stakeholder” fraze.
“Koncentracija bogatstva” kao prvi šamar stvarnosti
Morano mi je odmah rekao: prvo što vas pogodi u Davosu nije politika, niti paneli, niti “globalni izazovi”. Prvo vas pogodi bogatstvo. To je, kako kaže, mjesto gdje sve “pršti” od novca — od luksuznih automobila, hotela, restorana i vila do same činjenice da je odabrano jedno od najelitnijih skijališta na svijetu kao kulisa za rasprave o tome kako bi “obični ljudi” trebali živjeti.
U toj slici posebno je naglasio ironiju: na gradskom trgu promovira se mali “eko” automobil, gotovo kao rekvizit za publiku — ali, kako kaže, nitko od onih koji u Davosu kroje narative ne bi vozio takvo što. Poruka je jasna: “pravila” su za druge, dok elita demonstrira vlastitu verziju iznimke.
Zašto političari idu u Davos: status, umrežavanje i “crna rupa” transparentnosti
Kad sam ga pitao ono što i ja stalno pitam — zašto premijer jedne male zemlje ide na privatni skup i zašto javnost ne dobije ozbiljan odgovor o sastancima i temama — Morano je ponudio objašnjenje koje je istodobno banalno i uznemirujuće.
Prvo: Davos je statusni simbol. “Bio sam u Davosu” automatski podiže “kredibilitet” i signalizira da ste “u krugu”. Drugo: to je umrežavanje na steroidima — mjesto gdje se političari, korporativni šefovi, lobisti, donatori, birokrati i “neizabrani” susreću u ambijentu koji je, kako ga Morano opisuje, izvan evidencije.
Tu dolazimo do ključne točke: u normalnim okolnostima, mnogi sastanci između izabranih dužnosnika i industrije podliježu pravilima, prijavama, obrascima, transparentnosti i etičkim ograničenjima. A u Davosu — imate prijeme, večere, privatne kuće, “aftere”, razgovore do kasno u noć — i sve to, po Moranu, stvara idealne uvjete za ono što naziva “crnom rupom trgovanja utjecajem”. Ne morate ništa objaviti. Nitko ne zna tko je s kim razgovarao i o čemu.
Morano je to formulirao brutalno jednostavno: to je korupcija koju je teško dokazati — i baš zato funkcionira.
Što je bila glavna tema Davosa ove godine: “Trump je oteo dnevni red”
Jedan od zanimljivijih dijelova razgovora bio je njegov opis atmosfere ove godine. Morano tvrdi da su prethodnih godina pri vrhu bili COVID, klimatske politike i preustroj globalnog ekonomskog poretka, ali da je ove godine Donald Trump dominirao Davosom do razine koju on, kao netko tko 15 godina prati WEF, kaže da nije vidio.
U njegovoj interpretaciji, “Trump + Grenland” postali su tema koja je pregazila uobičajeni scenarij. Spominje i paniku europskih čelnika te ideju da mu organiziraju svojevrsnu “intervenciju”. Dodatno navodi da su se pojavljivali ljudi iz Trumpova kruga koji su izravno udarali po dogmama globalizma i europske “neto nule”, prozivajući europsku ovisnost o Kini (npr. oko baterija) i logiku odricanja od industrije pod krinkom klimatskog straha.
Možete se slagati ili ne s Moranovim političkim čitanjem, ali njegova ključna poruka je zanimljiva: WEF nije monolit koji uvijek ide glatko. Ponekad se i “najdiscipliniraniji narativ” raspadne kad se sudari s geopolitičkom realnošću.
WEF ne nestaje, samo mijenja oblik: “Veliki reset uzima pauzu, ali agenda ostaje”
Na pitanje “je li ovo kraj WEF-a”, Morano je bio jasan: za globalnu vladajuću klasu uvijek će postojati razlog za ovakve sastanke. Povijesno, kaže, uvijek se pronađe opravdanje za privremena ograničenja sloboda: rat, terorizam, virusi, klima, migracije. Obrazac je star koliko i politika sama, samo se tehnologija promijenila.
On tvrdi da je “Veliki reset” izgubio zamah (“Veliko odbijanje”), ali ne zato što je ideja nestala, nego zato što se trenutno pregrupira. I ovdje dolazimo do teme koja je provlačila cijeli razgovor: AI + nadzorna infrastruktura + digitalni novac kao novi okvir kontrole — sofisticiraniji, manje vidljiv, ali potencijalno učinkovitiji.
Posebno je upozorio da se opasnost ne svodi na jednu stranku ili jednog lidera. Čak i kad netko ruši jednu globalističku dogmu, može istodobno gurati infrastrukturu koja dugoročno jača nadzor (spominje državne ugovore s nadzornim tvrtkama i širenje AI sustava). Poanta je: tehnologija se ne uvodi kao “ideologija”, nego kao “praktičnost”. A povijest nas uči da se pod “praktično” često provuče ono što se pod “pošteno” nikad ne bi usudilo.
“Ekskluzivno” iz Davosa: financijalizacija prirode i “ocjenjivanje” šuma, rijeka i jezera
Najkonkretniji dio razgovora, koji sam osobno doživio kao najvredniji, bio je njegov opis jednog događaja iz tzv. Climate Huba — prostora gdje se, po njemu, ide “ispod radara” i gdje ne očekuju da će “netko izvana” doći slušati.
Tamo je prisustvovao seminaru o financijalizaciji prirode: ideji da se svakom prirodnom dobru (jezero, rijeka, šuma, drvo) dodijeli neka vrsta “natural/ESG” ocjene i tretira kao imovina, pri čemu banke i financijske strukture dobivaju moć da uvjetuju što se smije razvijati, a što ne — i pod kojim financijskim uvjetima.
Morano to tumači kao mehanizam centralizacije moći: ne morate formalno zabraniti razvoj, dovoljno je da ga učinite financijski nemogućim ili uvjetovanim “kompenzacijom”. I sve to, naglašava, može se gurati bez klasičnih demokratskih procedura i glasanja.
Tu se vraćamo na ono “tradicionalno” i zdravorazumsko pitanje: tko odlučuje o zemlji, vodi i šumi? Izabrani predstavnici koje možemo smijeniti, ili mreža institucija i financijskih arbitara koji nemaju biračko tijelo — ali imaju poluge? Davos je, u njegovoj priči, laboratorij upravo takvih pomaka.
Najvažnije pitanje koje ostaje: gdje je tu Hrvatska i tko polaže račun?
Na kraju emisije vratio sam se na ono s početka: zašto nitko u Saboru sustavno ne pita našeg premijera što radi na privatnom skupu poput WEF-a. U transkriptu sam izravno naglasio da razumijem UN (tamo smo članica), ali WEF je privatna kompanija — i zato bi standard demokracije trebao biti viši, ne niži.
Jer ako je istina da se u Davosu susreću “power brokeri” svijeta, onda je još važnije da javnost zna: je li Hrvatska ondje subjekt ili dekor? Jesmo li ondje da branimo vlastite interese, ili da se “umrežimo” u tuđim agendama pa doma glumimo da se ništa nije dogodilo?
Morano je u završnom odgovoru rekao nešto što bih potpisao bez obzira na razlike u političkom ukusu: ako već ideš u Davos, idi kao krtica za svoj narod — idi s kritičnim pogledom, izvještavaj o onome što im je neugodno, postavljaj pitanja koja se ne postavljaju. U suprotnom, to nije diplomacija nego turizam na račun demokracije.
Zaključak: Davos nije “teorija” — Davos je metoda
Ne mislim da je poanta ovog teksta uvjeriti vas u jednu ideološku priču. Poanta je u metodi: privatni skupovi moćnih + netransparentni kontakti + tehnokratski jezik + krize kao opravdanje = recept koji se kroz povijest ponavlja, samo danas ima ljepšu grafiku i bolju rasvjetu.
Davos se prodaje kao mjesto “rješavanja problema”, ali Moranov opis sugerira nešto drugo: to je mjesto gdje se koordinira moć, gdje se pravila definiraju u elitnom krugu, a zatim spuštaju prema dolje kao “nužnost”, “znanost”, “održivost” ili “sigurnost”.
I zato mi je bilo važno napraviti ovu emisiju: da ne ostanemo na dojmu, nego da čujemo čovjeka koji je ondje bio i koji nam je — sviđalo se to nekome ili ne — opisao atmosferu i mehaniku iznutra.
U nastavku objave dodajem link na cijeli intervju.
Autor

Piše