WEF Davos: tko stvarno piše pravila — i zašto se to radi iza zatvorenih vrata
Iz svijeta

WEF Davos: tko stvarno piše pravila — i zašto se to radi iza zatvorenih vrata

·0 min čitanja

Svake godine ista slika: Davos, snijeg, reflektori, “lideri” i velike riječi. A onda mi dođe jednostavno pitanje koje bi u normalnoj demokraciji trebalo biti banalno, ali kod nas zvuči gotovo subverzivno: što naš premijer tamo uopće radi — s kim se sastaje, o čemu govori i u čije ime? Jer Svjetski ekonomski forum nije UN, nije EU, nije međunarodna institucija kojoj smo se pridružili referendumom. WEF je privatna organizacija, i upravo zato je legitimno pitati: tko je kome tu odgovoran?

Ove godine odlučio sam tu priču pokušati sagledati iznutra — ne kroz PR isječke i pažljivo odabrane kadrove, nego kroz razgovor s čovjekom koji je ondje stvarno bio. U emisiju sam doveo Marka Morana, američkog autora i dugogodišnjeg promatrača WEF-a, koji je prvi put osobno otišao u Davos i vratio se s dojmom koji se ne može upakirati u “stakeholder” fraze.

Morano mi je odmah rekao: prvo što vas pogodi u Davosu nije politika, niti paneli, niti “globalni izazovi”. Prvo vas pogodi bogatstvo. To je, kako kaže, mjesto gdje sve “pršti” od novca — od luksuznih automobila, hotela, restorana i vila do same činjenice da je odabrano jedno od najelitnijih skijališta na svijetu kao kulisa za rasprave o tome kako bi “obični ljudi” trebali živjeti.

U toj slici posebno je naglasio ironiju: na gradskom trgu promovira se mali “eko” automobil, gotovo kao rekvizit za publiku — ali, kako kaže, nitko od onih koji u Davosu kroje narative ne bi vozio takvo što. Poruka je jasna: “pravila” su za druge, dok elita demonstrira vlastitu verziju iznimke.

Kad sam ga pitao ono što i ja stalno pitam — zašto premijer jedne male zemlje ide na privatni skup i zašto javnost ne dobije ozbiljan odgovor o sastancima i temama — Morano je ponudio objašnjenje koje je istodobno banalno i uznemirujuće.

Prvo: Davos je statusni simbol. “Bio sam u Davosu” automatski podiže “kredibilitet” i signalizira da ste “u krugu”. Drugo: to je umrežavanje na steroidima — mjesto gdje se političari, korporativni šefovi, lobisti, donatori, birokrati i “neizabrani” susreću u ambijentu koji je, kako ga Morano opisuje, izvan evidencije.

Tu dolazimo do ključne točke: u normalnim okolnostima, mnogi sastanci između izabranih dužnosnika i industrije podliježu pravilima, prijavama, obrascima, transparentnosti i etičkim ograničenjima. A u Davosu — imate prijeme, večere, privatne kuće, “aftere”, razgovore do kasno u noć — i sve to, po Moranu, stvara idealne uvjete za ono što naziva “crnom rupom trgovanja utjecajem”. Ne morate ništa objaviti. Nitko ne zna tko je s kim razgovarao i o čemu.

Morano je to formulirao brutalno jednostavno: to je korupcija koju je teško dokazati — i baš zato funkcionira.

Jedan od zanimljivijih dijelova razgovora bio je njegov opis atmosfere ove godine. Morano tvrdi da su prethodnih godina pri vrhu bili COVID, klimatske politike i preustroj globalnog ekonomskog poretka, ali da je ove godine Donald Trump dominirao Davosom do razine koju on, kao netko tko 15 godina prati WEF, kaže da nije vidio.

U njegovoj interpretaciji, “Trump + Grenland” postali su tema koja je pregazila uobičajeni scenarij. Spominje i paniku europskih čelnika te ideju da mu organiziraju svojevrsnu “intervenciju”. Dodatno navodi da su se pojavljivali ljudi iz Trumpova kruga koji su izravno udarali po dogmama globalizma i europske “neto nule”, prozivajući europsku ovisnost o Kini (npr. oko baterija) i logiku odricanja od industrije pod krinkom klimatskog straha.

Možete se slagati ili ne s Moranovim političkim čitanjem, ali njegova ključna poruka je zanimljiva: WEF nije monolit koji uvijek ide glatko. Ponekad se i “najdiscipliniraniji narativ” raspadne kad se sudari s geopolitičkom realnošću.

Na pitanje “je li ovo kraj WEF-a”, Morano je bio jasan: za globalnu vladajuću klasu uvijek će postojati razlog za ovakve sastanke. Povijesno, kaže, uvijek se pronađe opravdanje za privremena ograničenja sloboda: rat, terorizam, virusi, klima, migracije. Obrazac je star koliko i politika sama, samo se tehnologija promijenila.

On tvrdi da je “Veliki reset” izgubio zamah (“Veliko odbijanje”), ali ne zato što je ideja nestala, nego zato što se trenutno pregrupira. I ovdje dolazimo do teme koja je provlačila cijeli razgovor: AI + nadzorna infrastruktura + digitalni novac kao novi okvir kontrole — sofisticiraniji, manje vidljiv, ali potencijalno učinkovitiji.

Posebno je upozorio da se opasnost ne svodi na jednu stranku ili jednog lidera. Čak i kad netko ruši jednu globalističku dogmu, može istodobno gurati infrastrukturu koja dugoročno jača nadzor (spominje državne ugovore s nadzornim tvrtkama i širenje AI sustava). Poanta je: tehnologija se ne uvodi kao “ideologija”, nego kao “praktičnost”. A povijest nas uči da se pod “praktično” često provuče ono što se pod “pošteno” nikad ne bi usudilo.

Najkonkretniji dio razgovora, koji sam osobno doživio kao najvredniji, bio je njegov opis jednog događaja iz tzv. Climate Huba — prostora gdje se, po njemu, ide “ispod radara” i gdje ne očekuju da će “netko izvana” doći slušati.

Tamo je prisustvovao seminaru o financijalizaciji prirode: ideji da se svakom prirodnom dobru (jezero, rijeka, šuma, drvo) dodijeli neka vrsta “natural/ESG” ocjene i tretira kao imovina, pri čemu banke i financijske strukture dobivaju moć da uvjetuju što se smije razvijati, a što ne — i pod kojim financijskim uvjetima.

Morano to tumači kao mehanizam centralizacije moći: ne morate formalno zabraniti razvoj, dovoljno je da ga učinite financijski nemogućim ili uvjetovanim “kompenzacijom”. I sve to, naglašava, može se gurati bez klasičnih demokratskih procedura i glasanja.

Tu se vraćamo na ono “tradicionalno” i zdravorazumsko pitanje: tko odlučuje o zemlji, vodi i šumi? Izabrani predstavnici koje možemo smijeniti, ili mreža institucija i financijskih arbitara koji nemaju biračko tijelo — ali imaju poluge? Davos je, u njegovoj priči, laboratorij upravo takvih pomaka.

Na kraju emisije vratio sam se na ono s početka: zašto nitko u Saboru sustavno ne pita našeg premijera što radi na privatnom skupu poput WEF-a. U transkriptu sam izravno naglasio da razumijem UN (tamo smo članica), ali WEF je privatna kompanija — i zato bi standard demokracije trebao biti viši, ne niži.

Jer ako je istina da se u Davosu susreću “power brokeri” svijeta, onda je još važnije da javnost zna: je li Hrvatska ondje subjekt ili dekor? Jesmo li ondje da branimo vlastite interese, ili da se “umrežimo” u tuđim agendama pa doma glumimo da se ništa nije dogodilo?

Morano je u završnom odgovoru rekao nešto što bih potpisao bez obzira na razlike u političkom ukusu: ako već ideš u Davos, idi kao krtica za svoj narod — idi s kritičnim pogledom, izvještavaj o onome što im je neugodno, postavljaj pitanja koja se ne postavljaju. U suprotnom, to nije diplomacija nego turizam na račun demokracije.

Ne mislim da je poanta ovog teksta uvjeriti vas u jednu ideološku priču. Poanta je u metodi: privatni skupovi moćnih + netransparentni kontakti + tehnokratski jezik + krize kao opravdanje = recept koji se kroz povijest ponavlja, samo danas ima ljepšu grafiku i bolju rasvjetu.

Davos se prodaje kao mjesto “rješavanja problema”, ali Moranov opis sugerira nešto drugo: to je mjesto gdje se koordinira moć, gdje se pravila definiraju u elitnom krugu, a zatim spuštaju prema dolje kao “nužnost”, “znanost”, “održivost” ili “sigurnost”.

I zato mi je bilo važno napraviti ovu emisiju: da ne ostanemo na dojmu, nego da čujemo čovjeka koji je ondje bio i koji nam je — sviđalo se to nekome ili ne — opisao atmosferu i mehaniku iznutra.

U nastavku objave dodajem link na cijeli intervju.


#podcast#svijet##AI##ClimatePolicy##Davos##DigitalGovernance##ESG##MarkMorano##WEF##WorldEconomicForum

Autor