Vrijeme je da štovatelji “stakeholder kapitalizma” odu u političku mirovinu
Ovih dana, dok se svjetska elita opet okupila u Davosu na godišnjem sastanku Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), nisam mogao izbjeći jedan dojam: jedna ideologija koja je godinama gurana kao “neizbježna budućnost” – počela je pucati po šavovima pred kamerama, i to na vlastitoj pozornici.
U mojoj emisiji SLOBODNI ugostio sam čovjeka koji je tu ideologiju rastavio na proste faktore – i to ne kao političar, nego kao bivši TV producent i tehnološki poduzetnik. Zove se Richard Jeffs, autor dokumentarca koji nosi naziv “Stakeholder Capitalism”, ali ga je on – bez rukavica – nazvao onim što smatra da u praksi jest: “Stakeholder Communism”.
Ovo je moja priča iz te emisije. Idem redom, bez preskakanja.
1) Što je “stakeholder kapitalizam” – i zašto uopće govorimo o tome?
Emisiju sam otvorio jednostavnom tvrdnjom: stakeholder kapitalizam je novi socio-ekonomski model koji se već implementira diljem svijeta, uključujući i Hrvatsku. Mnogi ljudi za to nisu ni čuli – upravo zato sam htio napraviti emisiju koja će to prevesti na “ljudski jezik”.
Richard mi se predstavio kratko: bio je TV producent u jednoj od najvećih britanskih kuća, potom je napustio industriju, ušao u tehnologiju, i od 2020. – kad je, kako kaže, počeo primjećivati “čudne stvari koje se događaju diljem svijeta” – postaje nezavisni autor i istražuje Četvrtu industrijsku revoluciju: razdoblje u kojem AI preuzima poslove i mijenja ekonomiju.
Onda smo krenuli odmah u uvod njegovog dokumentarca – a tamo se poruka ne uvija u celofan: “vlade G20 nas diskretno prebacuju na drugi politički sustav”, “to je pogreb shareholder kapitalizma i rođenje stakeholder kapitalizma”.
Richard u uvodu dokumentarca kaže i ovo: on je start-up direktor koji je odbacio stakeholder kapitalizam tek nakon što je shvatio što on jest – i upozorava da će uskoro postati obvezan za sve.
Tu ulaze i teme koje u filmu iskaču kao šok-terapija: klimatske politike kao “tranzicija”, aktivizam kao propagandni alat, AI kao val masovne nezaposlenosti, “nova beskorisna klasa”, zatim prosvjedi farmera, pa i motivi poput CBDC, zamrzavanja računa i društva koje se može pretvoriti u “digitalni logor”. (emisija o CBDC je ovdje https://www.youtube.com/watch?v=q9YxZHuLOss&t=11s )
2) “Shareholder” vs “stakeholder”: razlika koju nam nitko nije rekao u lice
Na moje pitanje da objasni što je točno “stakeholder kapitalizam”, Richard je rekao nešto ključno: mi ne prelazimo na neku “nadogradnju” kapitalizma, nego na drugi politički sustav.
U shareholder kapitalizmu (zapadni model) tvrtke imaju slobodu trgovanja primarno radi profita za dioničare. U stakeholder kapitalizmu, tvrdi on, tvrtke su prisiljene trgovati u interesu skupine dionika.
I tu dolazimo do “zašto”: Richard kaže da se to prodaje kao odmak od “nepravednog” kapitalizma prema sustavu koji navodno brine o svima – ali u praksi daje kontrolu grupi elita koje same sebe proglašavaju “dionicima”.
Ja sam tu ubacio kontekst za gledatelje: WEF je potpisao sporazum s UN-om vezan uz Agendu 2030 i “17 ciljeva održivog razvoja”. I rekao sam: dobro – ajmo onda jasno reći tko su ti dionici. ( emisiju o AGENDI 2030 možete pogledati ovdje https://www.youtube.com/watch?v=rJMTOz5wPCI )
3) Tko su “dionici” i zašto je WEF u središtu?
U emisiji smo prikazali Klausa Schwaba: osnivača i izvršnog predsjednika WEF-a. U dokumentarcu se naglašava da je WEF ekskluzivna organizacija najutjecajnijih ljudi svijeta: otprilike trećina članova su CEO-i multinacionalnih kompanija, trećina lideri vlada i međunarodnih organizacija, trećina “civilno društvo”.
Richard je to onda preveo bez poetskih ukrasa: dionici su lideri zemalja G20, zatim čelnici organizacija poput UN-a i WHO-a, i čelnici većine Fortune 500 kompanija. Dakle – “najmoćniji ljudi vode projekt”.
Pitao sam: kako je uopće došlo do te ideje? Tu u emisiji ulazi Schwabova priča: on tvrdi da je još 1970-ih uvodio koncept dionika, i da je osnovao Forum kao zakladu da to gura. Richard kaže: ideja je stara 50 godina, ali ključni trenutak dolazi 2020., s pandemijom – i tada se lansira plan koji Schwab naziva “Veliki reset”: desetogodišnja tranzicija do 2030.
Richard je spomenuo i tvrdnju da je Schwabov mentor bio Henry Kissinger (kao dio njegove interpretacije) te da je WEF desetljećima pokušavao – bezuspješno – sve dok 2020. nije došao “prozor” za ubrzanje.
4) “Mladi globalni lideri”: mreža koja ide kroz kabinet(e)
U emisiji smo otvorili temu koja ljudima najčešće zvuči kao “teorija”, dok ne shvate da je riječ o javno promoviranom programu: Young Global Leaders.
U filmu se navodi da je Schwab ciljao ambiciozne mlade stručnjake i političare, educirao ih da postanu “ambasadori stakeholder kapitalizma”, i potom ih kroz mreže postavlja na položaje moći. U prikazanim isječcima spominju se primjeri poput Angele Merkel, Justina Trudeaua i drugih – uz tvrdnju “mi prodiremo u kabinete”.
U jednoj sceni nabrajaju se i sektori koje YGL-ovi pokrivaju: korporacije, kraljevske kuće, NGO, civilno društvo, sport… pa onda slijedi duga lista brandova i institucija koji se u filmu pojavljuju kao dio ekosustava – od tehnologije i financija do medija i velikih kompanija.
Ja sam tu gledateljima rekao ono što mi je bilo važno: bez obzira na to kako tko to interpretira, činjenica je da se WEF hvali “penetracijom” kadrova, i da se ista dva pojma stalno ponavljaju kao misija: inkluzivno i održivo. (Popis Young global leadera možete pronaći ovdje https://substack.com/inbox/post/183132850 )
5) “Inkluzivno” i “održivo”: dvije riječi koje otključavaju cijeli mehanizam
Na moje pitanje što ta dva pojma praktično znače, Richard je rekao:
Inkluzivnost se, po njegovoj interpretaciji, temelji na tezi da su određene skupine potlačene i da nam treba novi sustav koji ih “uključuje”. On to povezuje s marksističkim obrascima i paralelama s kineskom Kulturnom revolucijom – te kaže da zato vidimo porast pokreta “socijalne pravde” i identitetskih politika koje guraju države i korporacije. ( emisiju o WOKE ideologiji čiji je DEI sastavni dio uskoro objavljujem sa gostom Jameso Lindsayom)
Održivost (“planet”) – u njegovoj priči – temelji se na širenju straha da će klimatske promjene uništiti svijet, i da se zato moramo odreći fosilnih goriva, automobila, letova – ukratko: slobode kretanja.
U emisiji smo spomenuli primjere aktivizma (Just Stop Oil, lijepljenje za cestu, juha po slikama-intervju sa osnivačem JSO Larchom Maxeyom možete naći ovdje https://www.youtube.com/watch?v=GtlrN7qGxQ0) i Richard je to nazvao propagandnim mehanizmom: kad se ljudi preplaše, lakše pristaju na ograničenja.
U filmu se pojavljuju i kadrovi “klimatskog teatra” – uključujući Gretu Thunberg, pa čak i tvrdnju da se “uhićenja” ponekad pretvaraju u PR scenu za fotografe. Poruka je jasna: cilj je da publika paničari i sama zatraži strože mjere.
6) Kina kao uzor – i “detalj” koji se prešućuje
U dokumentarcu se više puta naglašava da Schwab otvoreno govori o kineskom modelu kao “atraktivnom”. Prikazuju se isječci u kojima on hvali kineska postignuća i predstavlja Xi Jinpinga u okviru WEF-a, uz poruku da je “najbolje vrijeme da lideri rade zajedno da svijet bude inkluzivniji i održiviji”.
Ja sam Richarda pitao ono što svatko normalan mora pitati: a što je s ljudskim pravima u Kini?
Richardov odgovor bio je direktan: po njegovom viđenju, Schwab pokušava kreirati globalizirani model u kojem Kina postaje ključni “dionik” novog poretka – i da već sada vidimo kako se mnoge elite “priklanjaju” Kini jer očekuju da ona postaje nova supersila.
Tu se opet vraća na AI: ako AI preuzme poslove, a masa ljudi ostane bez prihoda, onda dionici koji posjeduju “strojeve” postaju oni koji odlučuju o osnovnim uvjetima života – kroz sustave poput “osnovnog dohotka”, stanovanja i hrane. ( O temi AI preuzimanja upravljanja državom sam snimio intervju sa Jcobom Nordengorom pod nazivom Agentic state kojeg možete pogledati ovdje https://www.youtube.com/watch?v=Mr3qSK8UADI&t=24s )
7) Klima, hrana, farme: zašto “net zero” nije samo energetika
U emisiji smo prešli na dio filma koji se bavi net zero. U dokumentarcu se net zero prikazuje kao projekt koji “uklanja slobodu putovanja” i uvodi orwellovska ograničenja. Posebno je naglašeno licemjerje: dok se običnim ljudima nameću rezovi, “dionici” dolaze privatnim avionima u Davos, a onda kupuju “ugljične kredite” da zadrže vlastitu neograničenu slobodu.
U jednom trenutku sam i ja ubacio lokalni kontekst: rekao sam da se u Hrvatskoj stalno vrte programi s “dekarbonizacijom” u centru, i da smo čak dobili i institucijski jezik kao da je to jedina religija koja se smije ispovijedati.
Richard je to povezao sa širim planom: ako će u budućnosti milijune ljudi trebati “hraniti” kroz centralizirane sustave, stoka i meso postaju skupi. Zato u filmu navodi primjer ulaganja u umjetno meso i političkih pritisaka na farmere – uz tvrdnju da se ljude želi učiniti ovisnima o centralnim dobavnim lancima.
Njegov zaključak u tom segmentu: “održivost” pokriva mnogo aspekata, ali sve vodi prema jednom – društvu s ograničenjima slobode, hrane i drugih aspekata života. ( ako želiti više znati o klimatskim promjenama možet pogledati neke od emisija ovdje https://www.youtube.com/watch?v=8UdO72B5rbU&t=7s zatim ovdje https://www.youtube.com/watch?v=KLDlKWtmdDc i ovdje https://rumble.com/v6r2txc-slobodni-podcast-108-william-happer-ugljik-je-dragocjen-za-planet-a-nije-pr.html?mref=1t4yme&mc=3262b
8) ESG: korporativni “socijalni kredit” u odijelu i kravati
U emisiji smo onda ušli u mehanizam bez kojeg stakeholder kapitalizam ne može postati obvezan: ESG (Environmental, Social, Governance).
U dokumentarcu se ESG objašnjava kao sustav bodovanja:
- E – okoliš: usklađenost s klimatskim ograničenjima
- S – društveno: usklađenost s politikama inkluzivnosti i “socijalne pravde”
- G – upravljanje: korporativno upravljanje u kojem dionici “upravljaju nama”
Prikazuju se i primjeri brendova i kampanja koje se uklapaju u “S” komponentu, te poruka: loš ESG znači – nema financiranja.
Tu u filmu ulazi i Larry Fink (BlackRock) kao figura koja “forsira ponašanja” kroz investicijske kriterije. Richard to interpretira kao polugu kojom se kompanije prisiljavaju u novi sustav.
U dokumentarcu se pojavljuje i Elon Musk koji ESG naziva “komunistički rebrend” i govori o WEF-u kao “neizabranoj svjetskoj vladi”. Film zatim daje primjer Tesle i ESG ocjene – poentirajući da se ocjene mogu uvjetovati politikom, a ne realnim “zelenim” učinkom.
Ja sam Richarda pitao i osobno iskustvo: rekao je da su njegovi investitori tražili da usvoji ESG, a on je odbio. I dodao je: “uskoro će to biti obvezno za sve tvrtke” – a mnogi ljudi ni ne razumiju da time ulaze u promjenu političkog sustava; misle da je to samo “dobro bodovanje”.
9) Mediji i cenzura: bez propagande nema tranzicije
Onda dolazi poglavlje koje meni osobno zvuči najpoznatije: mediji.
U dokumentarcu se prikazuju primjeri kako se stakeholder kapitalizam promovira kroz velike platforme i medijske kuće. Spominje se CNBC kao promotivni kanal u Davosu, zatim BBC i pitanje financiranja, donatora i partnera (UN, EU, fondacije, WHO, platforme…). Poruka filma: financiranje znači i utjecaj – a onda “partnerstvo” ide prema ključnim ESG temama.
U filmu se zatim spominje i britanski regulator Ofcom, kao partner WEF-a, te se povezuje s britanskim Zakonom o online sigurnosti, uz tvrdnju da to širi mogućnosti kažnjavanja platformi, pa i zatvaranja onih koji objavljuju informacije koje se eliti ne sviđaju.
U tom kontekstu se spominje i Julian Assange kao primjer “izdavača informacija” koji završava pod udarom sustava. ( emisiju o novim reguliranjima medijskog prostora putem EMFA i DSA možete pogledati ovdje https://rumble.com/v3c8pp0-slobodni-podcast-33-taylor-hudak-the-europian-media-freedom-act-put-do-potp.html?mref=1t4yme&mc=3262b
10) WHO i “pandemijski ugovor”: kada “izvanredno stanje” postane trajna poluga
U završnom dijelu tog bloka, film ide u smjeru WHO-a i budućih “zdravstvenih izvanrednih stanja”. Prikazuje se teza da se kroz nove okvire nakon proglašenja izvanrednog stanja može dobiti ogromna kontrola: zatvaranje poslova, suspenzija demokratskih zaštita. Spominje se i “nulti nacrt” pandemijskog ugovora, te tvrdnja o vanjskom utjecaju na politiku WHO-a.
Ovo je jedna od najtežih tema u filmu – i ja sam u emisiji upravo zato inzistirao da se sve iznosi jasno kao ono što dokumentarac tvrdi, a ne kao “službena objava istine”. Ali i kao upozorenje: kada se u demokraciji stvaraju mehanizmi koji mogu postati totalni – građani moraju bar znati da postoje. (emisiju o novom ugovoru sa WHO možete pogledati ovdje https://rumble.com/v6sn11h-slobodni-podcast-112-james-roguski-novi-who-ugovor-je-veliki-globalni-bizni.html?mref=1t4yme&mc=3262b
11) Zašto “Stakeholder Communism”?
Došli smo do točke gdje sam ga pitao: zašto si dokumentarac nazvao “Stakeholder Communism”?
Richard je rekao: zato što riječ “komunizam” u njegovoj interpretaciji odmah naglašava autoritarni aspekt sustava. I dodao je argument koji se u emisiji ponavlja kao refren: nitko nije glasao za to, nitko nije dobio referendum, nitko nije dobio izbor “da/ne”. Tranzicija se, kako kaže, događa diskretno i varljivo.
On tvrdi i da u povijesti prelazi iz slobodnog tržišta u druge sustave često nisu završavali dobro, te da naslov – koliko god ljutio neke ljude – služi kao “šamar” koji natjera gledatelja da uopće počne propitivati što mu se prodaje pod riječima “održivo” i “inkluzivno”. ( emisiju o neokomunizmu objavljujem uskoro, ali već sam snimio jednu koja jasno pokazuje zašto se to naziva neokomunizam https://www.youtube.com/watch?v=XDk8X-JGJj0
12) Yellow Forum: “Ne želim završiti s porukom da je sve crno”
Na kraju emisije pitao sam ga što je Yellow Forum.
Richard je rekao: film je dug (oko 90 minuta) i težak, pa nije htio završiti bez izlaza. Zato gradi forum gdje se ljudi mogu okupljati, stvarati inicijative, povezivati se i pokušati “zaustaviti tranziciju” – ili barem otvoriti alternativni put.
U emisiji je nacrtao dvije budućnosti:
- Jedan smjer: Veliki reset → potpuni stakeholder kapitalizam do 2030., AI uzima poslove, masovna nezaposlenost, “15-minutni gradovi”, putovanje moguće samo za bogate kroz “karbonske kredite”.
- Drugi smjer: udruživanje ljudi i stvaranje drugačije budućnosti.
Spomenuo je i financijski model: film i platforma financirani su crowdfundom, a cilj je ostati neovisan o “stakeholder” strukturama.
13) Moj završni komentar u emisiji: kad se “stakeholder” zove država, a sve je najam
Pred kraj sam ja zaključio nešto što smatram važnim, posebno za publiku u Hrvatskoj i regiji:
Rekao sam da me sve to podsjeća na stari mentalitet: prije 1990. ovdje smo imali komunizam, država je bila “stakeholder”, radnici su formalno “dionici”, a u praksi je sve bilo kontrola. Danas se isti obrazac vraća kroz nove riječi, nove logotipe i nove PR kampanje.
Spomenuo sam i ideju “nećeš posjedovati ništa” – jer ako se vlasništvo pretvori u najam, a svaki aspekt života u pretplatu, čovjek ostaje bez realne autonomije.
Dotaknuo sam i NGO sektor i identitetske politike: rekao sam da u sustavu stakeholder kapitalizma dobivamo “posebne dionike” koji tvrde da predstavljaju manjine i “civilno društvo”, ali u praksi često funkcioniraju kao politički stroj i produžena ruka agende. (emisiju o financiranju globalnih tzv NGO možete pogledati ovdje https://www.youtube.com/watch?v=Z4HEFG72l0g )
I naglasio sam jednu rečenicu: najveći stakeholder u njihovoj priči postaje planet Zemlja – jer kad “planet” proglasiš subjektom politike, onda svaku restrikciju možeš prodati kao moralnu dužnost, a svaki prigovor kao herezu.
14) A onda – Davos 2026 i Trump: znak da se “vjetar” okrenuo
Sada ubacujem samo jedan dodatni zaključak – moj – jer se dogodilo upravo “jučer” u Davosu (21. siječnja 2026.), i to na pozornici na kojoj se stakeholder kapitalizam godinama prodavao kao nova vjera.
U svom obraćanju u Davosu, Donald Trump je nastupio kao predstavnik najjače svjetske sile i poslao poruku koja je suštinski antikod stakeholder ideologije: umjesto “net zero” – energija i industrija; umjesto “globalnog upravljanja” – reciprocitet, tarife i nacionalni interes; umjesto “zelenog moralizma” – kritika europske energetske politike i vjetroturbina; umjesto “stezanja običnih ljudi” – udar na Wall Street fondove koji kupuju obiteljske kuće i guraju ljude u status podstanara.
U istom govoru dotaknuo je i nuklearnu energiju, kripto-regulaciju (uz poruku da SAD mora ostati “kripto prijestolnica”), NATO doprinos, Ukrajinu (uz tvrdnju da želi pregovore i kraj “krvoprolića”), te – vrlo glasno – Grenland kao strateško pitanje sigurnosti.
Možeš voljeti ili ne voljeti Trumpa – to ovdje nije poanta. Poanta je nešto drugo: ako najmoćniji igrač na ploči javno preokrene narativ na samom WEF-u, stakeholder kapitalizam više nije “jedini put”. Kad “kralj” kaže da je igra drugačija – pijuni odjednom shvate da ipak nisu osuđeni na jednu jedinu koreografiju.
Moja procjena: taj govor je bio signal da “era” u kojoj se stakeholder kapitalizam gura kao globalna sudbina ulazi u fazu povlačenja. Ne zato što je WEF nestao, nego zato što je izgubio monopol nad smjerom. A kad izgubiš monopol nad smjerom – onda tvoji ideološki kadrovi, lobisti i propagandisti više nisu “budućnost”, nego kandidat za političku mirovinu.
15) Zaključak
Ovu emisiju nisam radio da bih ikome “prodao” gotov zaključak, nego da bih ljudima dao mapu: što je stakeholder kapitalizam, tko ga gura, kojim mehanizmima, i kakve posljedice – po Jeffsovom viđenju – može imati.
Richard Jeffs je došao s dokumentarcem i tezom da se radi o projektu koji je u srži autoritaran, jer se provodi bez demokratskog pristanka. A ja sam dodao kontekst iz našeg iskustva: mi smo društvo koje zna kako izgleda kad se “dionici” izaberu sami, a narod postane statistika.
Link na cijelu emisiju:
httphttps://www.youtube.com/watch?v=Z4HEFG72l0gs://www.youtube.com/watch?v=Z4HEFG72l0g
Autor
Piše