Trump, globalni poredak i pitanje suvereniteta: što sam naučio u razgovoru sa Susan Kokindom

Kada sam odlučio razgovarati sa Susan Kokindom o politici Donalda J. Trumpa, vodila me jedna vrlo jednostavna, ali važna misao: o Trumpu se danas govori previše, a razumije ga se premalo. U javnosti uglavnom postoje dva tabora. Jedni ga mrze i u svemu što učini vide dokaz njegove opasnosti. Drugi ga obožavaju i spremni su braniti svaki njegov potez bez ikakve zadrške. Između te dvije navijačke skupine, ozbiljna analiza gotovo da je nestala. Upravo zato htio sam razgovarati s nekim tko se desetljećima bavi globalnom politikom, geopolitikom i geopolitičkom ekonomijom, i tko može pokušati objasniti ne samo što Trump radi, nego i iz kojeg šireg povijesnog i strateškog okvira to radi.

Susan Kokinda nije netko tko je jučer ušao u politiku. U razgovoru mi je rekla da je politički aktivna gotovo pola stoljeća, još od vremena kada je u Kaliforniji vodila kampanju za Bobbyja Kennedyja starijeg. Kako kaže, ljudi njezine generacije vrlo su rano shvatili da ispod dnevne politike postoji dublja struktura moći, i da se stvarna borba ne vodi samo između stranaka, nego između različitih koncepcija svijeta. Upravo iz te perspektive ona promatra i Trumpa i njegove protivnike.

Ratovi, Bliski istok i imperijalna geopolitika

Na dan kada smo snimali intervju otvorila se još jedna velika i opasna tema: novi sukob povezan sa SAD-om, Iranom i Izraelom. Svjesno sam odlučio da o tome ne ulazimo u nagađanja. Susan je odmah rekla da bi bilo neozbiljno donositi konačne zaključke bez stvarnih obavještajnih podataka. Ali ono što je mogla učiniti, i što smatram vrijednim, jest vratiti cijelu priču u dublji povijesni kontekst. Po njezinu tumačenju, Bliski istok se ne može razumjeti bez povratka više od jednog stoljeća unatrag, do sporazuma Sykes-Picot i britanske imperijalne geopolitike koja je regiju promatrala kao šahovsku ploču, a ne kao prostor naroda koji žele mir i stabilnost.

Njezina je teza jasna: veliki dio današnjeg kaosa nije slučajan, nego je povezan s dugom tradicijom upravljanja krizama na strateški važnom prostoru, kako bi se nadzirao protok energije, trgovine i političkog utjecaja. Zato je inzistirala da se aktualne poteze ne čita automatski kao klasičnu geopolitičku igru kakvu su vodili stari imperiji. Za Trumpa tvrdi da mu je glavna misija zaštita američkog naroda, a ne održavanje geopolitičke šahovnice radi same šahovnice. Koliko je ta procjena točna, pokazat će vrijeme, ali bilo mi je važno da gledatelji čuju okvir koji se ne svodi na dnevne senzacije.

Venezuela kao primjer: smjena režima ili nešto drugo?

Jedan od prvih konkretnih primjera koje sam tražio od Susan bila je Venezuela. Htio sam razumjeti vidi li ona i tamo isti obrazac koji mnogi automatski pripisuju američkoj politici: rušenje vlada, kaos i takozvani izvozni model smjene režima. Ona tvrdi da u Trumpovu pristupu Venezueli nije vidjela klasični scenarij Iraka. Naprotiv, rekla je da bi, da je cilj bio jednostavno srušiti vlast i instalirati novu figuru, Trump to mogao učiniti drukčije. Po njezinu tumačenju, njegova politika ondje nije bila usmjerena na beskrajni kaos, nego na stabilizaciju, ponovno otvaranje naftnih polja, oslobađanje zatvorenika i suzbijanje dijela kriminalnih i terorističkih aktivnosti koje su se prelijevale iz Venezuele.

Može se, naravno, raspravljati o svakom detalju te interpretacije, ali važno je razumjeti njezinu glavnu poantu: Susan smatra da Trump ne djeluje po starom imperijalnom modelu koji ruši države da bi iz pepela upravljao regijama, nego pokušava političke i sigurnosne procese podrediti američkom nacionalnom interesu kako ga on vidi.

Kriza 2008.: financijski sustav, offshore mreže i novac od droge

Dotaknuli smo se i financijske krize 2008., jer bez razumijevanja tog sloma nije moguće razumjeti Trumpov uspon. Susan je otišla korak dalje od standardnih objašnjenja o pohlepi banaka i neodgovornim kreditima. Prema njezinu tumačenju, problem je mnogo dublji i seže do britanske politike stvaranja offshore bankarske mreže na Karibima i drugdje, gdje se ogromne količine novca mogu kretati izvan stvarnog nadzora nacionalnih država. Takav novac, rekla je, ne služi samo poreznim manipulacijama, nego i terorizmu, pranju novca od droge i raznim oblicima paralelnog financijskog djelovanja koji razaraju suverenitet država.

Posebno je zanimljivo bilo kada je povezala slom iz 2008. s ilegalnim tokovima novca od narkotika. Pozvala se na ranije izjave ruskog dužnosnika za borbu protiv droge u Ujedinjenim narodima, koji je tvrdio da bi bez tih ilegalnih tokova mnoge velike bankarske institucije jednostavno kolabirale nakon financijske krize. Drugim riječima, ako prihvatimo njezin okvir, nije spašeno stvarno gospodarstvo, nego bankarski sustav koji je već odavno prestao služiti narodu i proizvodnji. To je jedan od onih dijelova razgovora koji traži dodatna istraživanja, ali kao misaoni okvir otvara vrlo neugodna pitanja: što zapravo spašavamo kada spašavamo financijski sustav, i kome on uopće služi?

Kako je izgrađen poslijeratni globalni poredak

Kada sam je pitao kako je nastao današnji globalni poredak nakon 1945., Susan me vratila još dalje, sve do samih temelja Britanskog Carstva. Njezina argumentacija polazi od toga da imperij nikada ne voli suverene države. Suverena država, pogotovo ona koja sama upravlja valutom, kreditom, industrijom i infrastrukturom, stoji na putu privatnim financijskim centrima moći. Zato je kao ključne povijesne institucije navodila Bank of England kao privatnu središnju banku i Britansku Istočnoindijsku kompaniju kao model imperijalne ekonomske dominacije.

Nasuprot tome, američka republika po njezinu je tumačenju nastala kao prvi veliki pokušaj izgradnje suverene države sa suverenim gospodarstvom, utemeljenim na idejama Alexandera Hamiltona: zaštita domaće proizvodnje, zaštita naroda od međunarodnih financijera i korištenje države za razvoj industrije. Velika prekretnica, kaže Susan, dogodila se 1913. stvaranjem Federalnih rezervi, a zatim 1971., kada je Nixon ukinuo zlatni standard i time otvorio prostor da SAD sve dublje potonu u globalistički financijski model. U njezinoj interpretaciji, upravo je to bio početak dugog odricanja Amerike od vlastitog gospodarskog suvereniteta.

Nakon 2008., dodaje, taj se model nije popravio nego metastazirao. Umjesto da se sustav špekulacija obuzda, spekulativni balon je još više narastao. Zato je u recentnim govorima Trumpove administracije u Davosu i Münchenu vidjela pokušaj povratka jednom zaboravljenom načelu: nacionalni suverenitet ne samo za SAD, nego kao opće načelo međunarodnog poretka.

Deindustrijalizacija Amerike nije bila nesreća

Jedan od najvažnijih dijelova razgovora za mene bio je dio o deindustrijalizaciji. Susan tvrdi da propadanje američke industrije nije bilo puka posljedica tržišnih sila, tehnološkog razvoja ili povijesne nužnosti, nego ciljane politike. Kako bi to objasnila, vratila se na samu narav carstva: imperij želi da narodi ostanu sirovinska baza i jeftina radna snaga, a ne industrijski neovisne zajednice koje mogu same proizvoditi ono što im je potrebno.

U tom je kontekstu spomenula Council on Foreign Relations, koji prema njezinu tumačenju predstavlja američki izdanak britanskog imperijalnog strateškog okvira. Posebno je istaknula formulaciju iz 1977. o „kontroliranoj dezintegraciji” američkog i svjetskog gospodarstva kao legitimnom cilju. Njezin zaključak je brutalan i jednostavan: razaranje proizvodne baze država nije bila greška sustava, nego dio programa kojim se države podređuju nadnacionalnim financijskim silama.

To nije govorila kao hladni akademski promatrač. Govorila je i iz osobnog iskustva Detroita, grada koji je nekoć bio simbol radničke i srednjoklasne Amerike, a danas je za mnoge simbol propasti. U tom dijelu intervjua snažno se osjetilo da za nju deindustrijalizacija nije apstraktan pojam, nego stvarni društveni slom: prepolovljeni obiteljski prihodi, nestanak stabilnosti i urušavanje zajednica.

Kina, Kissinger, Schwab i gradnja globalističkog modela

Iz te logike prirodno smo došli do Kine. Susan je iznijela tezu da je uspon Kine u velikoj mjeri bio projekt globalističke strategije. Ne negira ona da kineski režim ima vlastite interese, frakcije i moć, ali tvrdi da je zapadna globalistička elita svjesno gradila Kinu kao instrument za potkopavanje industrijskih sila Zapada, osobito Sjedinjenih Država. U tom je kontekstu posebno naglasila ulogu Henryja Kissingera u otvaranju Kine i citirala njegovu izjavu da je, dok je bio državni tajnik, britansko ministarstvo vanjskih poslova detaljnije informirao nego američkog predsjednika. Time je htjela pokazati koliko je, po njezinu sudu, američka politika prema Kini često bila u interesu globalističkih centara moći, a ne u interesu samih Amerikanaca.

Na to se nadovezala i priča o Klausu Schwabu i Svjetskom ekonomskom forumu. Kako sam i sam već prije proučavao Schwabovu knjigu o stakeholder kapitalizmu, zanimalo me kako Susan vidi WEF. Rekla je da nije slučajno što je Svjetski ekonomski forum osnovan upravo nakon sloma Bretton-Woodsa i ukidanja zlatnog standarda. U njezinu okviru, WEF je nastao kao institucija za upravljanje prijelazom prema globalističkom svijetu u kojem su suverene države sve slabije, a nadnacionalne mreže sve jače.

Što se promijenilo dolaskom Trumpa

Kada sam je pitao što se promijenilo u odnosu prema Davosu i međunarodnim organizacijama otkad je Trump ponovno na vlasti, odgovor je bio vrlo izravan: po njezinu mišljenju, Trumpov drugi mandat označava otvoreni raskid s pravilima globalizacije. Posebno je naglasila da je ministar trgovine u Davosu rekao kako je globalizacija neuspjeh, što za forum poput Davosa zvuči gotovo kao hereza u vlastitoj crkvi.

Za Susan je, međutim, možda još važniji bio govor trgovinskog predstavnika Jamesona Greera o „Hamiltonovoj ekonomiji”. Taj mi je dio bio osobito zanimljiv jer otvara jednu staru, ali danas gotovo izbrisanu ideju: da između socijalizma i dereguliranog „slobodnog tržišta” postoji treći model. Susan tvrdi da je iz javne svijesti namjerno izbrisan američki sustav političke ekonomije, koji polazi od pitanja proizvodi li nacija učinkovito ono što joj je potrebno, razvija li tehnologiju, jača li životni standard i štiti li vlastitu radnu snagu. U tom smislu, ona Trumpa ne vidi kao eksces, nego kao pokušaj obnove modela koji je Amerika nekada već imala.

Carine nisu puka kazna nego alat suvereniteta

Mnogo ljudi Trumpove carine promatra samo kao trgovinski rat ili kao političku kaznu. Susan ih vidi drukčije: kao temeljni alat ekonomskog suvereniteta. Iako je Trump imao pravni udarac na Vrhovnom sudu, tvrdi da mu i dalje stoje na raspolaganju drugi zakonski instrumenti za sličan smjer djelovanja. Bit njezina stava jest da carine poručuju da jedna država ne želi biti kolonija koja ovisi o drugima za hranu, čipove, lijekove i strateške materijale.

Posebno me zaintrigirao dio o rijetkim rudama, preradi strateških minerala i takozvanom Project Vaultu. Susan tvrdi da administracija želi preko državnih financijskih institucija osigurati stabilno financiranje kako bi privatne tvrtke uopće imale uvjete graditi ključne kapacitete u SAD-u, bez straha da će ih Kina odmah uništiti dampinškim cijenama. To je važna stvar: ovdje država ne nestaje iz ekonomije, nego aktivno sudjeluje kako bi zaštitila nacionalnu proizvodnju. Drugim riječima, to nije slobodno tržište u ideološkom smislu, nego suradnja države i privatnog sektora radi nacionalne otpornosti.

Tu smo otvorili i pitanje energije i geografije. Ako država ima sirovine, vodu, energiju, stanovništvo i prostor, zašto bi se svjesno odrekla gospodarske samodostatnosti? Susan tvrdi da su se europske države ulaskom u Europsku uniju u velikoj mjeri odrekle upravo te sposobnosti. Po njezinu mišljenju, to nije normalna posljedica napretka, nego politički projekt odricanja od suvereniteta.

Prva godina Trumpova drugog mandata: ekonomska revolucija ili tek početak?

Kada sam je zamolio da ocijeni prvu godinu Trumpova drugog mandata, Susan je rekla nešto što smatram ključnim za razumijevanje cijelog intervjua: ona nije glasala za spektakl, uhićenja i dnevne političke obračune, nego za ekonomsku revoluciju. U njezinoj interpretaciji, središnja zadaća administracije nije kultura rata na Twitteru, nego povratak Amerike američkom sustavu proizvodnje, industrije i rada.

Navela je niz pokazatelja koje smatra važnima: golema najavljena ulaganja, stotine novih ili ponovno otvorenih tvornica, rast građevinskih radnih mjesta zbog izgradnje industrijskih pogona, te podatak da SAD prvi put nakon desetljeća ponovno proizvodi više čelika od Japana. Kod automobilske industrije rekla je da je slika nešto složenija zbog odustajanja od forsirane elektrifikacije i povratka klasičnim vozilima, ali da je opći smjer jasan: povratak proizvodnji i dobro plaćenim poslovima od kojih jedna plaća može uzdržavati obitelj.

To mi je bio jedan od važnijih socioloških naglasaka intervjua. Susan je deindustrijalizaciju opisala ne samo kao ekonomski, nego i kao obiteljski i civilizacijski problem. Kada roditelji rade dva ili tri posla, kada nitko nije kod kuće, kada ljudi nemaju ni vremena ni novca za djecu, tada ne propada samo gospodarstvo nego i društvena struktura. U tom smislu, ona staru ekonomsku politiku vidi kao politiku protiv obitelji, a Trumpov zaokret kao pokušaj da se to preokrene.

Dug, deficit i Hamiltonov recept

Jedno od najtežih pitanja bilo je pitanje američkog duga i deficita. Susan smatra da administracija ima dvostruki pristup. Prvi je klasičan u smislu razvoja: iz deficita se ne izlazi rezanjem svega živoga, nego rastom proizvodnje, industrije i zaposlenosti. Zato je naglasila da ova administracija ne želi dirati Social Security, Medicare i Medicaid, nego smanjivati rasipanje, prijevare i neracionalnosti dok istodobno širi realnu ekonomsku bazu.

Drugi sloj je financijski i tu se vratila Hamiltonu. Podsjetila je kako je nakon Američkog rata za neovisnost postojao ogroman dug koji mlada republika nije mogla jednostavno ignorirati, ali ga nije mogla ni odmah platiti. Hamiltonovo rješenje bilo je pretvoriti dug u kapital nacionalne banke koja će financirati infrastrukturu, industriju i jačanje države. Susan ne tvrdi da će današnja administracija doslovno ponoviti isti model, ali očekuje neku njegovu suvremenu verziju: razdvajanje legitimnog duga od špekulativnog smeća i prestanak beskonačnog spašavanja loših financijskih konstrukcija koje ne stvaraju nikakvu stvarnu vrijednost.

Stablecoini, digitalne valute i strah od kontrole

Dotaknuli smo se i stablecoina te šireg pitanja digitalnog novca. Susan je tu bila oprezna i nije se predstavljala kao tehnička stručnjakinja za svaki detalj. Ali njezino načelo bilo je jasno: financijski sustav mora služiti proizvodnoj ekonomiji, a ne špekulantima. Ako će se koristiti novi financijski instrumenti, oni po njezinu mišljenju moraju biti podređeni stabilnosti koju jamči država, a ne globalnim financijskim centrima moći.

Kada sam otvorio strah ljudi od digitalnih valuta kao alata totalne kontrole, rekla je da upravo to globalisti žele, osobito kroz model digitalne valute središnje banke. U tom je kontekstu spomenula Marka Carneya i njegovu ulogu u guranju takvih ideja. Za razliku od toga, tvrdi da je Trumpova administracija jasno poručila da ne podržava digitalnu valutu kojom upravlja središnja banka. To ne znači da su svi rizici nestali, ali pokazuje da unutar američke politike danas postoji ozbiljan otpor modelu potpune financijske centralizacije.

Umjetna inteligencija: alat napretka ili alat društvene kontrole?

Nisam mogao zaobići ni umjetnu inteligenciju, jer se o njoj danas govori gotovo mesijanski ili apokaliptično, a vrlo rijetko razumno. Susan je zauzela stav koji mi se čini zdravim: tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša. Ovisi tko je koristi i u koju svrhu. Pritom je inzistirala na jednoj važnoj stvari — naziv „umjetna inteligencija” sam po sebi može zavarati, jer strojevi ne posjeduju ljudsku kreativnost, stvaralačku iskru i dubinu iz koje nastaju veliki civilizacijski pomaci.

S druge strane, ne podcjenjuje njezinu moć. Smatra da će najbrži udar biti na uredske i administrativne poslove: programere, velike odvjetničke timove, razne slojeve birokratskog rada. No iz toga izvodi i širi zaključak: možda će nas upravo taj poremećaj natjerati da se vratimo produktivnijem gospodarstvu u kojem će više vrijediti inženjeri, strojari, graditelji i proizvođači nego čista administracija i uslužna ekonomija bez temelja. Kao ilustraciju je navela primjer Henryja Forda: tehnološki napredak nije uništio rad, nego je, pravilno usmjeren, stvorio još više rada, veću dostupnost proizvoda i dublju društvenu transformaciju. Ali stalno je ponavljala jednu riječ: pravilno. Jer ako tehnologijom upravljaju globalisti, njezina je svrha sasvim drukčija — od zamjene ljudi do opravdanja univerzalnog temeljnog dohotka i novog modela ovisnosti.

Što „America First” znači za Europu

Budući da većina moje publike dolazi iz Europe, posebno me zanimalo što nova politika „America First” znači za europske države. Susan smatra da poruka nije samo „snađite se sami”, nego i nešto dublje: Amerika više ne želi beskonačno podržavati poredak koji uništava europske narode kroz zelene politike, nekontroliranu imigraciju, cenzuru i ratnu logiku. Pozvala se na govor američkog državnog tajnika u Münchenu, ali i na ranije Vanceove istupe, koji su otvoreno prozivali Europu zbog gušenja slobode govora i uništavanja vlastitih industrijskih temelja.

Po njezinu mišljenju, te poruke nisu bile upućene europskim globalističkim liderima poput Starmera, Merza ili Macrona, nego samim Europljanima. Drugim riječima, poruka glasi: postoji i drukčiji put. Država može obnoviti svoju ekonomiju, zaštititi svoju kulturu i prekinuti samoubilačke politike, ali samo ako to sama želi. U tom smislu navela je i lidere poput Orbana i Meloni kao znak da Europa nije posve bez alternative.

Cenzura, mediji i zašto je Europa u opasnoj zoni

Kao novinaru bilo mi je posebno važno pitanje cenzure. Susan je rekla nešto vrlo snažno: Europsku uniju vidi kao najrazvijeniji oblik globalističke diktature, i to ne samo financijski nego i u području kontrole govora. Smatra da bi i Sjedinjene Države otišle mnogo dalje u tom smjeru da se Trump 2024. nije vratio na vlast. Po njoj, jedan od prijelomnih trenutaka bio je Muskovo preuzimanje X-a, jer je to otvorilo prostor da se ponovno čuje i druga strana, mimo korporativno-medijskog monopola.

Njezina poanta nije bila da je X savršen, nego da globalistički projekt ne podnosi stvarnu slobodu govora. To je, rekao bih, i jedan od razloga zašto je europska regulativna i politička klima tako agresivna prema svemu što izmiče kontroli službenog narativa.

Ukrajina, Rusija i granice američke potpore

Morali smo otvoriti i pitanje rata u Ukrajini. Susan tvrdi da je Trumpov stav ovdje prilično dosljedan: taj rat se nije smio dogoditi. Podsjetila je na stara obećanja Zapada Rusiji nakon raspada Sovjetskog Saveza da se NATO neće širiti prema istoku, te na činjenicu da je za Moskvu upravo Ukrajina bila crvena linija. U njezinoj interpretaciji, 2014. je uslijedio državni udar uz potporu Zapada, a potom se ukrajinska karta nastavila gurati prema otvorenoj konfrontaciji.

Posebno je naglasila da je rat, po njezinu sudu, mogao biti zaustavljen još 2022., da nije bilo intervencije Borisa Johnsona koji je, tvrdi ona, odvraćao od dogovora. Danas Trumpa vidi kao političara koji prije svega želi zaustaviti ubijanje i ne želi nastavak rata ni njegovu daljnju eskalaciju. Vrlo je oštro govorila o ideji da bi Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska mogli dati nuklearno oružje Ukrajini, nazivajući to gotovo otvorenim pozivom na Treći svjetski rat. Bez obzira slaže li se netko s njezinim tumačenjem svih uzroka rata, njezina završna poruka je jasna: Amerika više ne želi financirati i politički pokrivati beskonačni ratni stroj u Europi.

Zašto mainstream mediji i političke elite toliko mrze Trumpa

Za kraj sam je pitao ono što mnoge zanima, a rijetki pokušavaju odgovoriti bez stereotipa: zašto mainstream mediji i veliki dio političke klase toliko duboko mrze Donalda Trumpa? Susanin odgovor bio je da korporativni mediji u SAD-u i šire ne djeluju samo kao promatrači, nego kao produžena ruka globalističkog aparata koji je desetljećima gradio svoje narative radi održavanja političke i financijske kontrole.

U tom okviru, Trump nije samo neugodan političar s ružnim stilom ili grubim jezikom. On je, po njezinu mišljenju, prijetnja samoj logici poretka koji počiva na slabljenju suverenih država. Ako bi Sjedinjene Države ponovno postale suverena država koja štiti vlastitu proizvodnju i pritom podupire pravo drugih naroda na isti put, tada bi cijeli globalistički projekt izgubio središnju polugu moći. Zato ga, kaže ona, moraju uništiti.

Poruka Hrvatskoj i Europi

Na kraju sam Susan zamolio poruku za Hrvatsku i za Europljane općenito. Prisjetila se da je kroz Hrvatsku putovala još u vrijeme Jugoslavije i rekla da našu zemlju pamti kao prekrasnu. No njezina glavna poruka nije bila sentimentalna nego politička: Europljani moraju obnoviti pamćenje o naravi carstva i ponovno naučiti što znači suverena država. Smatra da je upravo to ključno pitanje našeg vremena.

Izrekla je i nadu da će Europska unija jednoga dana postati prošlost te da će europske nacije ponovno moći cvjetati u vlastitim kulturama, tradicijama i posebnostima, pritom doprinoseći zapadnoj civilizaciji kao slobodni politički subjekti, a ne kao administrativne jedinice nadnacionalnog sustava.

Za one koji žele pratiti njezin rad, uputila me i gledatelje na stranicu Promethean Action, gdje redovito objavljuju video brifinge, članke, tečajeve i bilten.

Moj završni dojam

Nakon ovog razgovora ostao sam pri onome od čega sam i krenuo: o Trumpu se premalo govori analitički, a previše navijački. Oni koji ga mrze često unaprijed odluče da je svaki njegov potez zlo. Oni koji ga vole često unaprijed odluče da je sve što radi genijalno. Meni takav pristup nije dovoljan. Ne želim donositi brze i površne presude, osobito ne u trenucima kada se svijet mijenja pred našim očima i kada jedan potez danas može dati stvarne rezultate tek za godinu ili dvije.

Zato ni u ovom razgovoru nisam htio sudjelovati u instant-analizama o aktualnom ratu i vrućim događajima koji se mijenjaju iz sata u sat. Ne želim publici prodavati maštu kao znanje. Ne želim glumiti vidovnjaka samo zato što to dobro prolazi u medijima. Želim skupljati informacije, istraživati, otvarati prostor drukčijim objašnjenjima i dovoditi goste koji se ovim pitanjima bave ozbiljno i dugoročno. Tek tada svatko može sam donositi zaključke.

Upravo zato mi je ovaj razgovor sa Susan Kokindom bio vrijedan. Ne zato što bi njezinu perspektivu trebalo prihvatiti kao dogmu, nego zato što otvara pitanja koja u našim medijima gotovo nikada ne čujemo: kako je nastao globalni poredak, tko je profitirao od deindustrijalizacije, zašto se suverenitet sustavno slabi, što zapravo znači „America First”, kakav je odnos između financijskog sustava i stvarne proizvodnje, i zašto je borba za slobodu govora nerazdvojna od borbe za političku slobodu. Ako ništa drugo, ova emisija pomaže da se Trumpova politika prestane promatrati kao reality show, a počne analizirati kao dio mnogo većeg geopolitičkog i civilizacijskog sukoba.

Na kraju ovog teksta ostavit ću poveznicu na cijelu epizodu, kako bi svatko tko želi mogao sam poslušati razgovor u cijelosti i procijeniti argumente.