Sloboda govora u Australiji je ugrožena

U SLOBODNOM podcastu #158 razgovarao sam s Alexom Antićem, australskim senatorom Liberalne stranke iz Južne Australije, jer se potezi koji se ondje uvode sve češće pojavljuju kao prijedlozi i u Europi. Glavno pitanje bilo je koliko su zabrana društvenih mreža mlađima od 16 godina, digitalni identitet, nadzor i reguliranje navodnih dezinformacija doista mjere zaštite, a koliko ograničenja slobode govora. Razgovor smo vodili na engleskom 1. kolovoza 2026. u Zagrebu, a emisija ima hrvatske titlove.

Od obiteljskog podrijetla do ulaska u australski parlament

Razgovor smo otvorili kratkom šalom o toplom Zagrebu, hladnoj Australiji, klimatskim promjenama i šumskim požarima, uz napomenu da to nije naša početna tema. Za gledatelje na Balkanu najprije sam Antića pitao o obiteljskom podrijetlu. Odgovorio mi je da mu je otac rođen u Beogradu, u bivšoj Jugoslaviji, te da je zemlju napustio početkom pedesetih godina, u vrijeme kada se, kako je rekao, komunizam ukorjenjivao. Njegova baka bila je mala poduzetnica, a obitelj nije bila zadovoljna smjerom zemlje pa je otišla u Australiju, koju Antić opisuje kao tada slobodniju i više okrenutu kapitalu nego danas.

Antić je rođen 1974. godine. Studirao je pravo na Sveučilištu u Adelaideu, a 2019. ušao je u parlament kao senator Južne Australije. Svojih nešto više od šest godina u politici opisao je kao vrlo zanimljivo, ali i alarmantno razdoblje.

Pandemija kao upozorenje koliko su slobode krhke

Rekao sam mu da njegov rad pratim od pandemije, ali da se sada želim usredotočiti na slobodu govora i na ono što se u Australiji događa posljednje dvije ili tri godine. Antić je pandemiju opisao kao poziv na buđenje. Prije nje, rekao je, vjerovao je da Australija ima mnogo snažniju zaštitu slobode govora, tjelesne autonomije i medicinske slobode. Tijekom pandemije, prema njegovoj ocjeni, parlamenti su, osobito na razini saveznih država, „predali ključeve automobila” neizabranoj birokraciji, koja je zatim donosila brojna pravila.

Prema njegovim riječima, sloboda govora bila je posebno pogođena na internetskim platformama, dok su tradicionalni mediji dopuštali uglavnom konvencionalni narativ. Istodobno su se širili podcasti i drugi alternativni izvori, nakon čega je, tvrdi Antić, uslijedio koordiniraniji pokušaj reguliranja tog prostora. Dodao je da problem nije samo digitalan: naveo je australske antidiskriminacijske propise, sudske postupke protiv žena zbog izjava o biološkom spolu i rodu te procijenio da je oko 25 zakona donesenih tijekom približno 20 godina ograničilo slobodu govora u Australiji.

Antić je australski razvoj povezao s onim što vidi u Europi i Ujedinjenom Kraljevstvu, gdje se ljude privodi zbog internetskih izjava koje se smatraju uvredljivima. Rekao je da mu ljudi iz Ujedinjenog Kraljevstva govore o približno 12.000 takvih incidenata godišnje, uz optužnice i, u nekim slučajevima, zatvorske kazne. Jasno je pritom rekao da ne poznaje pojedinosti svih tih slučajeva. Njegov je zaključak da se prostor za slobodan govor u Australiji sužava polako i metodično, dok javnost i politika još nisu dovoljno svjesne mogućih posljedica: „Ako nemate slobodu govora, zapravo uopće nemate slobodu.”

Objasnio sam mu da je upravo kontrola službenog narativa tijekom pandemije bila razlog zbog kojega sam pokrenuo ovaj podcast. Rekao sam da to nisam planirao, ali da sam i sam više od godinu i pol bio žrtva ograničenja na društvenim mrežama, zbog čega sam prostor za slobodan razgovor odlučio tražiti drugdje.

Zabrana društvenih mreža mlađima od 16 godina

Zatim sam ga pitao što australska zabrana društvenih mreža mlađima od 16 godina konkretno znači i mora li korisnik dokazivati dob. Antić je rekao da je Australija bila prva jurisdikcija na svijetu koja je uvela takav zakon. Obveza je stavljena na platforme poput Facebooka, Instagrama i TikToka da poduzmu korake radi provjere dobi korisnika. Kao iznimku je naveo BlueSky, uz ogradu da je to vrijedilo kada je posljednji put provjeravao.

Način provjere dobi, rekao je, nije posve jasan i izvana mu djeluje neučinkovito. Prihvatio je da su roditelji zabrinuti zbog sadržaja koji djeca vide na internetu, ali je upozorio da se australski model već razmatra u drugim zemljama, uključujući dijelove Europe i Sjedinjenih Država. Protiv zakona je glasao i, koliko se sjeća, bio jedini član svoje stranke koji je tako postupio.

Antić je naveo dva razloga za protivljenje. Prvi je njegova procjena da establišment time može spriječiti mlade da rano počnu pratiti alternativne izvore vijesti. Drugi je uvjerenje da će provjera dobi završiti obveznom provjerom identiteta za korištenje društvenih mreža, a možda i interneta općenito. Australija je, prema njegovim riječima, približno 18 mjeseci ranije uvela sustav digitalnog identiteta, a on očekuje da će se taj sustav povezati s provjerom dobi. Zakon zato opisuje kao mogući „trojanski konj” za širi sustav nadzora.

O toj sam temi ranije pisao u tekstu „Zabrana društvenih mreža djeci”, objavljenom 10. veljače 2026.

Pad povjerenja i iskustvo ljudi koji prepoznaju obrasce

Pitao sam Antića koliko Australci još vjeruju vladi nakon pandemije. Odgovorio je da je povjerenje u vladu, regulatorna tijela, institucije i birokraciju znatno palo. Posebno je primijetio da su ljudi podrijetlom iz istočne Europe ranije prepoznavali obrasce kontrole. Na prosvjedima u Australiji susretao je ljude podrijetlom iz Hrvatske, Grčke, Latvije i tadašnje Čehoslovačke, kao i bivše kineske građane, koji su mu govorili da su slične obrasce već vidjeli i da im se ne sviđaju zadiranja koja bi mogla odrediti budućnost.

Nasuprot njima, Australci čije su obitelji ondje generacijama, prema njegovu dojmu, u početku su bili manje cinični prema vlastima. Sada ipak postavljaju više pitanja i uče, kako je rekao, tešku lekciju da vlada ne postupa uvijek ispravno niti uvijek radi u najboljem interesu građana. Složio sam se da ljudi s iskustvom komunističkog sustava takve obrasce često prepoznaju ranije.

Digitalni identitet kao okosnica nadzora

Razgovor sam zatim usmjerio na digitalni identitet, uz napomenu da je njegova primjena u Europskoj uniji već odlučena 2024. i da se očekuje provedba u državama članicama. Pitao sam Antića što konkretno misli kada kaže da nas digitalni identitet vodi prema mjestu na kojem ne želimo biti.

Odgovorio je da brojne bojazni o nadzoru, kontroli financija i upravljanju budućim ponašanjem građana postaju provedive tek kada postoji zajednička digitalna okosnica. Prema njegovoj procjeni, australski sustav digitalnog identiteta, koji je još u ranoj fazi, mogao bi omogućiti povezivanje građana s biometrijskim podacima i budućom digitalnom valutom. Time bi se povećale mogućnosti praćenja i kažnjavanja.

Kao ilustraciju naveo je sve veći broj kamera i internetsku povezanost automobila. Zamislio je sustav u kojem kamera u automobilu biometrijski prepoznaje vozača, povezuje ga s digitalnim identitetom i digitalnim novcem te automatski omogućuje kaznu zbog nepažnje. Njegov argument nije bio da takav sustav već postoji, nego da više prikupljenih podataka i više povezanih usluga stvaraju više prostora za zlouporabu.

Osvrnuo se i na čest odgovor da osoba koja ne radi ništa pogrešno nema razloga odbijati nadzor. Predložio je jednostavan test: bi li takva osoba nekomu dala otključan telefon na sat vremena, zajedno s porukama i pristupom bankarstvu? Većina ljudi, smatra, to ipak ne bi prihvatila jer se pravila mogu promijeniti. Podsjetio je da je tijekom pandemije u nekim dijelovima Australije i kretanje bez kirurške maske bilo kažnjivo te da ni zračnom lukom nije mogao proći bez maske. Sustav digitalnog identiteta i kamera, upozorio je, takva bi pravila učinio mnogo lakšima za provedbu.

Na to sam dodao iskustvo komunističkog nadzora tijekom 45 godina bivše Jugoslavije. Tehnologija danas omogućuje ono što je nekadašnji sustav pokušavao postići mnogo težim metodama: algoritmi već prate interese i ponašanje korisnika te prema njima usmjeravaju oglase. Antić je odgovorio da dosad nije postojao sustav koji bi vladama omogućio uspoređivanje i centraliziranje tolikog broja podataka, a „podaci su moć”.

Prenio je i primjer autora kojega je ugostio u vlastitom podcastu. Taj je autor isticao kako je njemačka vlast tijekom Drugoga svjetskog rata sustavno prikupljala podatke o vještinama, sposobnostima i dobnim skupinama stanovništva. Antić se boji da bi digitalni identitet autoritarnim vlastima mogao pružiti bazu podataka kakvu nekada nisu mogle ni zamisliti.

Posebno ga zabrinjava što su australski zakoni o digitalnom identitetu, prema njegovim riječima, prošli parlament bez rasprave, postupkom koji se naziva „giljotina”, pa su zastupnici mogli samo glasati za ili protiv. Zbog spoja informacijskog nadzora i nadzora financija taj sustav opisuje kao digitalnu zamku.

Digitalna valuta, dobrovoljnost i širenje ovlasti

Pitao sam ga i o digitalnom novcu središnje banke. U Europi se, rekao sam, obećava da digitalni euro neće biti programibilan, da će funkcionirati poput gotovine i da se podaci o plaćanjima neće prikupljati, ali sama tehnologija ostavlja mogućnost da se pravila poslije promijene.

Antić je odgovorio da Australija nije odmaknula koliko Europa, ali da australska središnja banka izrađuje dokumente, raspravlja o toj temi i eksperimentira s konceptima. Pretpostavio je da bi se već u sljedećem jednom ili dva saziva parlamenta mogli pojaviti zakonodavni potezi. Upozorio je na poznat obrazac: velika se promjena u početku predstavlja kao dobrovoljna, uz jamstva da se neće koristiti u određene svrhe.

Kao usporedbu naveo je cijepljenje protiv bolesti COVID-19. Građanima se, rekao je, tvrdilo da je odluka dobrovoljna, iako se u pojedinim saveznim državama i profesijama bez cijepljenja nije moglo raditi, zarađivati ni otplaćivati stambeni kredit. Slično se, prema njegovim riječima, sada tvrdi da digitalni identitet nikada neće postati obvezan. On očekuje da će se prva, ograničena verzija sustava s vremenom širiti te je kao hipotetski krajnji primjer spomenuo nemogućnost odlaska u bolnicu bez digitalnog identiteta.

Isti obrazac vidi u uredu australskog povjerenika za e-sigurnost. Ured je, rekao je, počeo kao tijelo za zaštitu djece na internetu, a izmjenama zakona dobivao je dodatne ovlasti. Zbog toga ne vjeruje da će digitalna valuta dugoročno ostati jednaka gotovini. Njegova je procjena da će postati programibilna i potrebna za normalan život ako građani taj razvoj ne zaustave.

Praćenje objava i uklanjanje sadržaja tijekom pandemije

Otvorio sam i pitanje financijskog isključivanja kritičara službene politike. Spomenuo sam europske slučajeve i kanadski pokret kamiondžija te pitao postoji li slično iskustvo u Australiji. Antić je odgovorio da, koliko zna, Australija nije imala slučajeve osporavanja ili zatvaranja bankovnih računa usporedive s kanadskim primjerom.

Međutim, rekao je da je njegov ured otkrio kako je Ministarstvo unutarnjih poslova, nadležno za savezne agencije, obavještajne službe, graničnu službu i policiju, koristilo softver prvotno namijenjen drugoj svrsi i angažiralo strane tvrtke radi praćenja objava Australaca na društvenim mrežama. Prema njegovim riječima, cilj je bio označiti sadržaj suprotan službenim pandemijskim mjerama, uključujući izjave da maske ne djeluju ili da se netko neće cijepiti. Označene objave potom su slane platformama radi uklanjanja.

Za Antića je to pokazalo koliko se brzo mogu ukloniti slobode za koje se u Australiji dugo vjerovalo da su sigurne. Smatra da je bilo korisno što je dio javnosti to uočio tijekom pandemije, jer očekuje nove slične pritiske.

Zašto je Australija bila podložna ograničenjima

Rekao sam mu da je Australija dugo doživljavana kao primjer slobodnog života, ali da poznajem ljude koji su se preselili u Hrvatsku i rekli da im je ovdje lakše živjeti, osobito nakon pandemije. Pitao sam što se u Australiji promijenilo.

Antić je najprije istaknuo da Australija nema povelju o pravima ni ustavnu zaštitu slobode govora usporedivu s Prvim amandmanom u Sjedinjenim Državama. Australska se zaštita, objasnio je, izvodi iz implicitne slobode političke komunikacije, što nije isto. Zato smatra da su Australci svoju razinu pravne zaštite dugo precjenjivali.

Ponudio je i povijesno-kulturnu interpretaciju. Sjedinjene Države nastale su ratom za neovisnost, pa je borba za slobodu, prema njegovu mišljenju, duboko upisana u političku kulturu. Australija je bila kažnjenička kolonija i često se iznosi teza da su njezini građani skloniji pokoravanju autoritetu. Kao dodatne razloge naveo je snažnu medijsku kontrolu, oslanjanje građana na tradicionalne medije koji su ponavljali vladine pandemijske poruke te opušten karakter Australaca i njihovo povjerenje u vlast.

Ponovno je naglasio da je velik dio otpora dolazio od ljudi s istočnoeuropskim i balkanskim korijenima, odnosno od onih čije su obitelji već iskusile autoritarne sustave. Dodao je da Australija nije jedina: slične procese vidio je u Kanadi, Novom Zelandu, Ujedinjenom Kraljevstvu i dijelovima Sjedinjenih Država. Činjenicu da o pandemijskim mjerama razgovaramo šest godina poslije smatra dokazom njihove težine, uz napomenu da neki ljudi još snose posljedice. Ja sam primijetio da su sve te zemlje dio Commonwealtha i pitao postoji li u tome zajednički obrazac.

Djeca zaobilaze zabranu, a država priprema nove modele kontrole

Vratio sam se na zabranu društvenih mreža mlađima od 16 godina i pitao kakvi su rezultati. Antić je rekao da je teško doći do čvrstog odgovora. Čuje anegdotalne podatke da djeca pronalaze načine zaobilaženja zabrane, što su kritičari i očekivali. Vlada je objavila da su ugašena približno četiri do četiri i pol milijuna računa, ali nije poznato koliko je pojedinačnih korisnika time obuhvaćeno jer jedno dijete može imati više računa. Njegova je procjena da je uspješnost bila vrlo prosječna.

Zbog toga su najavljena dodatna ograničenja za platforme. Antić očekuje da će zreliji sustav digitalnog identiteta na kraju postati uvjet za pristup društvenim mrežama, možda i internetu u cijelosti. U tom je kontekstu opisao kako je internet od sredine devedesetih slavljen kao tehnologija koja širi slobodu jer otežava cenzuru, a zatim je tijekom 2010-ih građanima omogućio dijeljenje informacija o vlastima koje nisu prolazile kroz novine. Pandemija je, po njegovu sudu, pokazala političkom i medijskom establišmentu koliko je izgubio kontrolu nad informativnim ciklusom, pa sada tu kontrolu pokušava vratiti.

Kao primjer naveo je australski prijedlog zakona o pogrešnim informacijama i dezinformacijama. Vlada je regulatorima željela dati ovlast da određuju što je istinito, a što nije, te da se sadržaj uklanja. Prijedlog nije prošao parlament nakon snažnog javnog protivljenja. Antić ipak očekuje novi pokušaj: umjesto uklanjanja sadržaja nakon objave, platformama bi se mogla nametnuti „digitalna dužnost brige”, odnosno obveza da sporni sadržaj uopće ne dopuste na internetu. Za njega je to ista kontrola u drugom obliku.

Tko određuje što je istina

Pitao sam ga kako se u takvim zakonima definiraju pogrešne informacije, dezinformacije i štetne informacije. Antić je priznao da se ne sjeća točnih formulacija i da su bile toliko složene da ih je zaboravio. Sjeća se tek da je jedna kategorija obuhvaćala uglavnom netočne tvrdnje, a druga neku varijantu sadržaja koji se može protumačiti kao pogrešan.

Važnijim od pojedine definicije smatra pitanje tko je primjenjuje. Ako ovlast dobije državna agencija, značenje se može rastezati, a vlade i sudovi na kraju odlučuju što je stvarno. Kao upozorenje opet je naveo pandemiju i rekao da su mnoge tvrdnje Svjetske zdravstvene organizacije i drugih tijela, prema njegovoj ocjeni, bile pogrešne. Zato smatra da je dobro što je australska javnost pritiskom zaustavila taj zakon, ali upozorava da će budnost biti potrebna i ubuduće.

Složio sam se da je ključno pitanje tko je arbitar. U sudskom postupku postoje pravila, suprotstavljene strane i obveza iznošenja dokaza, dok privatna organizacija za provjeru činjenica može istodobno postati tužitelj i sudac. Antić je rekao da i Australija ima organizacije za provjeru činjenica povezane sa sveučilištima te ponovio pitanje tko provjerava provjeravatelje. Po njemu taj argument postaje kružan, a ono što se naziva dezinformacijom često je samo istina druge strane.

BlueSky, YouTube i pristup znanju

Tražio sam dodatno objašnjenje iznimke za BlueSky. Antić je ponovio da je ministar propisao popis obuhvaćenih platformi, da su neke s popisa izlazile te da je BlueSky, prema njegovu posljednjem saznanju, dobio izuzeće. Nije želio nagađati o razlogu i rekao je da bi pravilo trebalo vrijediti za sve ili ni za koga.

YouTube je, nasuprot tome, dodan na popis platformi na kojima mlađi od 16 godina ne mogu imati račun. Platforma zato mora osigurati provjeru dobi. Antić je upozorio da djeca na YouTubeu uče stvari do kojih drugdje teško dolaze te da mu logika takve odluke nije jasna. Njegovo bi rješenje bilo ostaviti sve te platforme na miru.

Rat, gorivo, inflacija i australska energetska ranjivost

U drugom dijelu razgovora pitao sam kako rat koji sam opisao kao sukob Sjedinjenih Država, Irana i Izraela utječe na cijene i inflaciju u Australiji. Antić je rekao da su cijene goriva najprije porasle, zatim pale pa ponovno rasle, dok je zemlja već dulje na inflacijskoj putanji. Ustvrdio je da je Australija među zemljama s najgorim smjerom inflacije te da je u posljednje tri ili četiri godine doživjela najveći pad životnog standarda u razvijenom svijetu.

Poseban problem vidi u opskrbi gorivom. Australija je velik otok i nekada je imala više rafinerija, dok su, prema njegovim riječima, sada preostale samo dvije. One ne mogu proizvesti dovoljno goriva za svakodnevne potrebe pa zemlja velik dio mora uvoziti. Poremećaji pomorskih pravaca zato izravno utječu na cijenu, a u slučaju većeg sukoba prekid opskrbe postao bi i pitanje suverenosti.

To smatra paradoksalnim jer Australija, prema njegovim riječima, ima približno trećinu svjetskih zaliha urana, velike zalihe prirodnog plina i nafte te kritične minerale. Unatoč tome, tvrdi, prihvaćanjem Pariškog sporazuma i politike neto nulte emisije sama si nanosi štetu u energetskom sektoru. Troškove energije opisao je kao iznimno visoke, kućanstva kao opterećena, a položaj gospodarstva kao možda najgori u posljednjih 50 godina ili dulje.

Zelena tranzicija, Južna Australija i nuklearna energija

Pitao sam ga gdje je Australija danas sa zelenom tranzicijom, o kojoj sam prije dvije godine razgovarao s njegovim kolegom. Antić je odgovorio da se program nastavlja bez prekida. Vladu je opisao kao vrlo lijevu i rekao da nastavlja gurati ciljeve neto nule povezane s 2030. i 2050. godinom.

Opisao je solarne panele na velikom broju kuća, širenje vjetroelektrana i goleme izdatke za dalekovode. Južna Australija, iz koje dolazi, među prvima je gotovo potpuno uklonila energiju iz ugljena i plina te postala snažno ovisna o vjetru i suncu. Kada vjetar ne puše, sunce ne sja ili potražnja poraste, struja se uvozi interkonektorom iz susjedne države, uključujući energiju proizvedenu iz ugljena, i to po znatno većoj cijeni.

Antić je rekao da ne prihvaća ono što naziva „takozvanom znanošću o klimi”. Neovisno o tome, njegov je brojčani argument da Australija proizvodi približno 1,1 do 1,2 posto svjetskih emisija ugljika, zbog čega ne vjeruje da sama može mjerljivo utjecati na klimatske promjene uzrokovane ljudskim djelovanjem. Tvrdi da zemlja troši bilijune dolara na tranziciju koja građanima ne donosi korist, nego šteti gospodarstvu, te da se mora vratiti jeftinoj stabilnoj proizvodnji električne energije.

Spomenuo sam da mi je profesor Richard Lindzen s MIT-a europsku zelenu tranziciju opisao kao samoubojstvo. Pitao sam znači li slična politika da Australija čini isto. Antić je odgovorio da je riječ o samoozljeđivanju: da netko izvana želi oslabiti australsku industriju, proizvodnju i poljoprivredu, udario bi upravo na energiju i prirodni plin, potreban i za proizvodnju gnojiva.

Kao kontrast naveo je Kinu, za koju je rekao da jača gradnjom termoelektrana na ugljen te da ih se trenutačno gradi oko 30. Dok ukupne svjetske emisije rastu, tvrdi, Australija slabi vlastito gospodarstvo i preuzima trošak koji će se mjeriti bilijunima dolara. Upozorio je da bi i trenutačni preokret bilo teško brzo provesti.

Australija, dodao je, uopće nema nuklearnu industriju iako raspolaže približno trećinom svjetskog urana. Desetljećima se predlaže cjelovit nuklearni ciklus: iskopavanje urana, proizvodnja goriva, izvoz, povrat iskorištenih gorivih šipki i njihovo odlaganje u golema stabilna područja zemlje. Takva bi industrija, prema njegovoj procjeni, mogla vrijediti milijarde ili bilijune dolara, ali politička klasa problem ne rješava, a poslije će ga biti teško popraviti preko noći.

Gotovina, četiri velike banke i ekonomska sloboda

Pred kraj razgovora vratio sam se gotovini. Rekao sam da u Europi postoji strah od njezina ukidanja i pitao planira li se nešto slično u Australiji. Antić je odgovorio da bi se tomu snažno protivio: „Gotovina je sloboda.”

Argumenti protiv gotovine, rekao je, redovito se grade na sigurnosti, kriminalu i statistikama o većim transakcijama. U tom je dijelu spomenuo i iznos od 10.000 dolara. Njegov je temeljni argument da bez gotovine nema stvarne ekonomske slobode jer građanin više ne može zakonito platiti robu ili uslugu bez praćenja države.

U Australiji je bilo pokušaja ograničavanja iznosa transakcije koja se smije platiti gotovinom, ali je prijedlog raspravljen i odbačen. Antić kaže da još nije bilo izravnog udara na gotovinu, no očekuje da će doći zajedno s digitalnom valutom. Većina Australaca već koristi elektronička plaćanja, što bi postupno ukidanje gotovine učinilo lakšim. Očekuje argumente o trošku tiskanja novca i njegovoj uporabi u kriminalu, ali smatra da oni ne opravdavaju nadzor zakonitih kupnji.

Spomenuo sam da četiri dominantne banke pokrivaju većinu australskog tržišta i da bi u takvoj koncentraciji uklanjanje gotovine moglo biti lakše. Antić je dodao da postoje kreditne unije i manje financijske ustanove, ali se složio da tržištem uglavnom dominiraju četiri velike banke.

Globalno donošenje odluka i gubitak suverenosti

Antić smatra da se brojne odluke najprije oblikuju na globalnoj razini, a zatim samo formalno potvrđuju u nacionalnim parlamentima. Po njegovoj procjeni, o njima se raspravlja u krugovima privatnog kapitala i međunarodnim think tankovima; pritom je naglasio da nije riječ samo o Svjetskom gospodarskom forumu. Ideje potom dolaze do australske birokracije i prolaze kroz politički sustav.

Zbog toga ima dojam da parlament sve manje djeluje kao suvereno tijelo i da Australija gubi kontrolu nad vlastitom sudbinom. Globalizam je, rekao je, donio jeftine televizore i drugu potrošačku robu, ali i seljenje radnih mjesta u inozemstvo, ovisnost o klimatskim politikama te preuzimanje zakona drugih zemalja i njihovo prilagođavanje Australiji. Prije 30 ili 40 godina takav bi razvoj, smatra, bio mnogo teže zamisliv. Njegov je zaključak da Australija mora ponovno odrediti što znači biti Australac i vratiti nacionalni suverenitet koji brzo slabi.

Poruka Hrvatskoj: pratiti zakone i razgovarati sa zastupnicima

Na kraju sam mu rekao da prepoznajem obrazac: ono što se uvede u Australiji nekoliko mjeseci poslije pojavljuje se kao inicijativa u Europi. Zato sam ga pitao što bi građani Hrvatske i Europske unije trebali učiniti kada im se predlažu zakoni koji zadiru u slobodu govora.

Antić je odgovorio da prema svakom ograničenju slobode govora, osobito na društvenim mrežama, treba biti vrlo skeptičan. Zakoni se, prema njegovim riječima, gotovo beta-testiraju u zemljama poput Australije. Kao primjer ponovno je naveo zabranu društvenih mreža mlađima od 16 godina: ideja je počela u Južnoj Australiji, preuzela ju je savezna vlada iste političke stranke, a zatim je postala međunarodna tema.

Njegova je poruka da se ono što se dogodilo u Australiji može dogoditi bilo gdje. Građani moraju pratiti odakle dobivaju vijesti i prepoznati kada mediji vode kampanju za određeni zakon. Australski mediji dugo su podupirali zabranu mlađima od 16 godina pričama o internetskom zlostavljanju djece i sadržajima kojima su djeca izložena. Antić ne poriče da su ti slučajevi stvarni i ozbiljni, ali smatra da predložena zabrana ne rješava pravi problem.

Drugi je korak obraćanje izabranim zastupnicima. U Australiji je velik broj poruka građana naveo vladu da povuče prijedlog zakona o pogrešnim informacijama i dezinformacijama. Vlada ga, upozorio je, pokušava vratiti u drukčijem obliku, pa će biti potrebna nova javna kampanja. Građani se zato ne bi trebali osjećati bespomoćno: trebaju svojim predstavnicima mirno i s poštovanjem objasniti zabrinutost. Mnogi političari, prema njegovu iskustvu, razumljivo su zaokupljeni cestama, cijenama i odvozom otpada, ali ne razumiju šire tehnološke i političke promjene. Ako im se obrati dovoljno ljudi, vjeruje da će početi slušati.

Iz razgovora proizlazi da se sloboda govora najčešće ne ukida jednim potezom, nego nizom mjera predstavljenih kao zaštita, dobrovoljnost ili tehnička nužnost, zbog čega svaku novu ovlast treba čitati i kroz mogućnost njezina kasnijeg širenja.

Cijelu emisiju pogledajte na YouTube kanalu SLOBODNI podcasta — premijera je u nedjelju 27. rujna u 14 sati, istodobno na Z1 televiziji.

SLOBODNI podcast emitira se na Z1 televiziji nedjeljom u 14:00. Sve epizode: www.slobodnipodcast.hr