Richard Lindzen: Zašto službena priča o globalnom zatopljenju možda počiva na prejednostavnoj slici klime?

---

U nedjelju, 24.5., u 14 h na Z1 TV-u gost emisije SLOBODNI bit će prof. Richard S. Lindzen, jedan od najpoznatijih svjetskih atmosferskih fizičara i dugogodišnji profesor meteorologije na MIT-u.

U vremenu u kojem se o klimi sve češće govori političkim, moralnim i gotovo religijskim jezikom, razgovor s Richardom Lindzenom dolazi kao povratak na ono od čega bi svaka ozbiljna rasprava trebala početi: fiziku.

Lindzen nije čovjek koji tvrdi da CO₂ nema nikakav učinak. To bi bila karikatura njegova stava. Njegova je tvrdnja ozbiljnija i zato neugodnija za službeni narativ: CO₂ jest staklenički plin, ali klimatski sustav nije jednostavna jednadžba u kojoj malo više CO₂ automatski znači klimatsku katastrofu. Zemlja nije laboratorijska kugla, nego trodimenzionalni, dinamički sustav atmosfere, oceana, oblaka, konvekcije, cirkulacije i različitih klimatskih režima.

U radu An Assessment of the Conventional Global Warming Narrative, koji je objavila Global Warming Policy Foundation, Lindzen iznosi temeljnu kritiku dominantnog klimatskog narativa: popularna slika globalnog zatopljenja počiva na jednodimenzionalnom prikazu stakleničkog učinka, dok je stvarni klimatski sustav neusporedivo složeniji.

Problem nije u tome postoji li staklenički učinak

Lindzen počinje od onoga što se često preskače u javnim raspravama. Osnovni staklenički učinak postoji. Atmosfera apsorbira i emitira infracrveno zračenje. Vodena para, oblaci, CO₂ i drugi plinovi sudjeluju u toj ravnoteži.

Ali ključni problem nastaje kada se taj osnovni fizikalni mehanizam pretvori u politički slogan. U pojednostavljenom prikazu, Zemlja se tretira gotovo kao jednodimenzionalni objekt: Sunce zagrijava planet, planet zrači energiju natrag u svemir, a CO₂ pomiče ravnotežu prema višoj temperaturi.

Takav prikaz može biti koristan za uvod u temu. No, prema Lindzenu, postaje duboko problematičan kada se iz njega počnu izvoditi katastrofični zaključci o stvarnoj klimi Zemlje.

Jer Zemlja nije jednodimenzionalna. Klima nije samo prosječna globalna temperatura. I tu počinje prava rasprava.

Što uopće znači “temperatura Zemlje”?

Jedna od najzanimljivijih Lindzenovih teza odnosi se na pojam globalne temperature. U javnosti se često govori kao da Zemlja ima jednu temperaturu, gotovo kao pacijent kojem liječnik stavi toplomjer pod ruku.

Ali što zapravo znači prosječna temperatura planeta koji uključuje pustinje, oceane, tropske kišne šume, Arktik, Himalaju, gradove, ruralna područja, dan, noć, godišnja doba i različite klimatske režime?

Lindzen upozorava da se u praksi ne koristi jednostavna “prosječna temperatura”, nego prosjek temperaturnih anomalija — odstupanja od lokalnih tridesetogodišnjih prosjeka. Drugim riječima, radi se o statistički obrađenom pokazatelju, a ne o nečemu što ljudi izravno doživljavaju kao vrijeme ili klimu.

On pritom pokazuje da se stvarne temperaturne anomalije na pojedinim mjernim postajama kreću u vrlo širokom rasponu, dok se globalni prosjek pojavljuje kao mali ostatak unutar velikog šuma lokalnih varijacija. Kada se taj prosjek prikaže bez podataka pojedinačnih postaja i uz povećanu temperaturnu skalu, javni dojam dramatičnosti postaje znatno veći. Klimatska grafika, kao i politički govor, zna biti vrlo učinkovita kad se ukloni kontekst.

Klima nije jedna — klima je mnoštvo režima

Lindzen podsjeća na nešto što je starija klimatologija dobro znala: Zemlja ima različite klimatske režime. Tropska klima, pustinjska klima, umjerena klima, polarna klima — sve su to stvarni klimatski sustavi, a ne fusnote uz globalni prosjek.

Prije nego što je klimatska znanost postala politički središnja tema, klimatologija se u velikoj mjeri bavila upravo razumijevanjem tih različitih režima. Danas se, prema Lindzenu, rasprava prečesto svodi na jednu brojku: globalnu temperaturnu anomaliju.

To je kao da složenost ljudskog zdravlja pokušamo svesti samo na prosjek temperature svih ljudi u jednoj državi. Matematički možda zvuči uredno. Medicinski bi bilo apsurdno. Apsurd, naravno, često ima izvrstan PR.

Ključna razlika: tropi i polovi

Jedan od središnjih argumenata rada odnosi se na razliku između tropskih i polarnih područja. Lindzen tvrdi da su velike klimatske promjene u povijesti Zemlje prvenstveno bile povezane s promjenama temperaturne razlike između tropa i polova, dok su tropske temperature bile relativno stabilne.

To je važna tvrdnja jer izravno dovodi u pitanje uobičajenu predodžbu da se mala promjena u tropima jednostavno “pojačava” prema polovima. Lindzen smatra da za takvo pojednostavljeno tumačenje nema dovoljno fizikalne osnove.

Prema njemu, razliku između tropa i polova određuju dinamički prijenosi topline kroz atmosferu i oceane. Posebno ističe ulogu atmosferskih procesa povezanih s baroklinskim nestabilnostima — tehnički pojam koji u osnovi opisuje procese kroz koje atmosfera prenosi toplinu iz toplijih prema hladnijim područjima.

To nije detalj za akademsku fusnotu. Ako je Lindzen u pravu, tada se velike klimatske promjene ne mogu razumjeti samo kroz priču o CO₂ i zračenju, nego se moraju razumjeti kroz dinamiku cijelog klimatskog sustava.

Oblaci, vodena para i povratne sprege

Najveći spor u klimatskoj znanosti nije oko toga ima li CO₂ staklenički učinak. Spor je oko povratnih sprega.

Ako povećanje CO₂ samo po sebi daje relativno ograničeno zagrijavanje, tada katastrofični scenariji ovise o pretpostavci da drugi dijelovi klimatskog sustava — vodena para, oblaci, led, oceani — taj učinak dodatno pojačavaju.

Lindzen tvrdi da je upravo tu najveći problem. Po njemu, modeli često pretpostavljaju pozitivne povratne sprege, dok stvarni klimatski sustav može sadržavati snažne negativne povratne sprege koje djeluju stabilizirajuće.

Tu dolazimo do njegove poznate hipoteze “iris efekta”. Ideja je da se pri višim temperaturama u tropskim područjima može smanjivati pokrivenost visokim tankim cirusnim oblacima, čime više infracrvenog zračenja izlazi u svemir. Zemlja bi se, slikovito rečeno, ponašala poput oka koje sužava zjenicu kada je svjetlo prejako.

Ta hipoteza nije općeprihvaćena i ostaje predmet rasprave. No i Nic Lewis, koji u istom dokumentu komentira Lindzenov rad i ne slaže se sa svim njegovim zaključcima, priznaje da pitanje oblaka i klimatske osjetljivosti ostaje jedno od ključnih i neriješenih pitanja.

Gdje se Lindzen razlikuje od umjerenijih skeptika?

Zanimljivo je da dokument ne sadrži samo Lindzenov tekst, nego i komentar Nica Lewisa, neovisnog klimatskog znanstvenika koji se bavi procjenama klimatske osjetljivosti.

Lewis smatra da Lindzen iznosi važne argumente, ali upozorava da možda previše umanjuje ulogu CO₂ i povratnih sprega. Prema Lewisu, realistična klimatska osjetljivost na udvostručenje CO₂ mogla bi biti oko 1,5 do 2 °C, što je niže od mnogih modelskih procjena, ali više od onoga što bi Lindzen vjerojatno prihvatio kao glavni okvir.

To je važno naglasiti. Ozbiljna rasprava o klimi nije podjela na “vjernike” i “heretike”, iako se javni prostor sve češće tako ponaša. Postoje nijanse. Postoje različite procjene. Postoje neslaganja i među znanstvenicima koji kritiziraju klimatski alarmizam.

A upravo te nijanse javnost najrjeđe čuje.

CO₂: zagađivač ili plin života?

Lindzen je posebno oštar prema ideji da se CO₂ prikazuje kao zagađivač. Podsjeća da je CO₂ ključan za biljni život i da bez njega nema fotosinteze, hrane ni života kakav poznajemo.

Naravno, činjenica da je CO₂ nužan za život ne znači automatski da njegovo povećanje nema klimatski učinak. Voda je također nužna za život, ali poplava nije wellness program. Ipak, Lindzenova poanta je druga: javni jezik o CO₂-u često je propagandno pojednostavljen. Plin koji je temelj biljnog života prikazuje se gotovo kao otrov, a to više pripada političkoj mobilizaciji nego preciznoj znanosti.

Od znanosti do politike: net-zero kao nova dogma

U završnom dijelu rada Lindzen prelazi s fizike na politiku. Njegova je tvrdnja da je klimatski alarmizam stvorio politički okvir u kojem se energetski sustavi Zapada preoblikuju prema ciljevima koji mogu donijeti ogromne troškove, a vrlo upitan klimatski učinak.

On posebno kritizira dekarbonizaciju kao gotovo automatski odgovor na svaku klimatsku zabrinutost. Ako je temeljna znanstvena pretpostavka pogrešna ili pretjerana, tada politike koje se na njoj temelje ne proizvode spasenje, nego štetu.

I tu dolazimo do teme koja je za Europu možda i važnija od same teorije: cijena energije, industrijska konkurentnost, energetsko siromaštvo, ovisnost o uvozu i strateška ranjivost.

Europa je već jednom pokazala da može istodobno moralizirati o energiji i uvoziti je od geopolitičkih protivnika. To je elegantno samo na konferencijama. U stvarnosti je to skupi oblik samozavaravanja.

Zašto je ovaj razgovor važan?

Razgovor s Richardom Lindzenom nije važan zato što bi jedan znanstvenik trebao zamijeniti drugi autoritet. To bi bila ista greška, samo s drugim predznakom.

Važan je zato što nas prisiljava da se vratimo na pitanja koja su gotovo prognana iz javnog prostora:

Što doista znamo?
Što pretpostavljamo?
Što modeli mogu, a što ne mogu?
Koliko su oblaci i vodena para stvarno dobro shvaćeni?
Koliko je klimatska osjetljivost pouzdano procijenjena?
Jesu li energetske politike razmjerne stvarnom riziku?
I najvažnije: smije li se uopće više postavljati ta pitanja bez etikete?

U normalnoj znanosti, pitanje je početak istraživanja. U političkoj religiji, pitanje je hereza.

Zato je Lindzen zanimljiv. Ne zato što je “protiv konsenzusa”, nego zato što dolazi iz same jezgre atmosferske fizike i odbija se ponašati kao da je znanost gotova onda kada politika kaže da joj treba slogan.

Zaključak

Richard Lindzen ne nudi jednostavnu priču. Upravo zato ga vrijedi slušati.

Njegov rad podsjeća da klima nije jednodimenzionalna shema iz školskog udžbenika, nego složen sustav u kojem prosjeci mogu zavarati, modeli mogu pretjerati, oblaci mogu promijeniti računicu, a političke odluke mogu proizvesti više štete nego koristi.

U nedjelju, 24.5., u 14 h na Z1 TV-u razgovarat ćemo s prof. Richardom Lindzenom o CO₂-u, klimatskim modelima, oblacima, klimatskoj osjetljivosti, net-zero politikama i pitanju koje bi trebalo biti normalno u svakom ozbiljnom društvu:

Što ako službena priča o globalnom zatopljenju nije potpuno pogrešna, ali je dovoljno pojednostavljena da vodi prema pogrešnim zaključcima?

Gledajte emisiju SLOBODNI u nedjelju, 24.5., u 14 h na Z1 TV-u.

Cijeli rad je ovdje https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/05/Lindzen-global-warming-narrative-1.pdf

---