Richard Lindzen u emisiji SLOBODNI: klima, CO₂ i službeni narativ koji plaćamo kroz zelenu tranziciju

---

U novoj emisiji SLOBODNI razgovarao sam s prof. Richardom S. Lindzenom, jednim od najpoznatijih svjetskih atmosferskih fizičara, dugogodišnjim profesorom meteorologije na MIT-u i čovjekom koji više od šezdeset godina proučava atmosferu, klimatske procese, dinamiku zraka, oblake, zračenje i prijenos topline.

Tema razgovora bila je ono što se danas službeno naziva klimatskim promjenama, odnosno ono što je u političkom jeziku postalo gotovo nedodirljivi klimatski narativ. Taj narativ danas ne ostaje samo u znanstvenim raspravama. On se pretvara u poreze, regulacije, cijene energije, zabrane, promjene načina života, zelenu tranziciju, dekarbonizaciju, ugljične dozvole, klimatske planove, ograničenja potrošnje i nove oblike političkog nadzora nad svakodnevnim životom.

Zato je ovaj razgovor važan.

Ne zato da bi jedan znanstvenik zamijenio drugi autoritet. Ne zato da bi se gledateljima reklo što moraju misliti. Nego zato da čuju argumente koji se u glavnim medijima gotovo nikada ne čuju. U njima obično slušamo samo jednu stranu: onu koja tvrdi da je znanost završena, da je rasprava zatvorena i da građani moraju platiti sve što političari nazovu borbom za planet.

Richard Lindzen ne prihvaća takav okvir.

On ne tvrdi da CO₂ nema nikakav učinak. To bi bila karikatura njegova stava. Njegova tvrdnja je drukčija: CO₂ ima učinak, ali taj učinak nije dominantni upravljač Zemljine klime, nije dovoljan za katastrofične scenarije i ne opravdava političke i gospodarske mjere kojima se danas preoblikuju energetski sustavi Zapada.

Drugim riječima, razgovor nije bio o tome postoji li fizika atmosfere. Razgovor je bio o tome je li službena klimatska priča fizikalno potpuna — ili je politički korisna zato što je opasno pojednostavljena.

Profesionalni put Richarda Lindzena

Razgovor smo započeli njegovim profesionalnim putem. Lindzen je doktorirao 1964. iz primijenjene matematike, ali tema njegova rada bila je povezana s atmosferom: interakcija zračenja, dinamike i kemije u stratosferi.

Kako je objasnio, atmosferske znanosti privukle su ga iz nekoliko razloga. Prvo, ondje je bilo mnogo dobrih znanstvenih problema. Drugo, područje se u velikoj mjeri oslanjalo na klasičnu fiziku, s kojom se osjećao ugodno. Treće, atmosferske znanosti tada su još bile relativno slabo istražene. Danas Ujedinjeni narodi i mediji mogu govoriti o “tisućama vodećih klimatologa”, ali u vrijeme kada je Lindzen počinjao, u Sjedinjenim Državama bilo je svega nekoliko odjela koji su se ozbiljno bavili tim područjem.

Nakon doktorata radio je kao postdoktorand u Norveškoj i Seattleu, zatim u Nacionalnom centru za atmosferska istraživanja, a potom je dobio stalno mjesto na Sveučilištu u Chicagu. Nakon toga prelazi na Harvard, gdje ostaje oko deset godina, a zatim na MIT, gdje je proveo 35 godina prije umirovljenja 2013.

Tijekom karijere radio je na različitim problemima atmosferske fizike: stabilnosti atmosfere, prijenosu topline, atmosferskim plimama, valovima i klimatskim procesima. Posebno je istaknuo dva rana znanstvena doprinosa. Jedan se odnosi na objašnjenje tzv. kvazidvogodišnje oscilacije — pojave u kojoj se vjetrovi iznad tropa mijenjaju u periodu od približno 26 mjeseci. Drugi se odnosi na klasično pitanje atmosferskih plima, koje seže još do vremena lorda Kelvina.

Drugim riječima, Lindzen nije čovjek koji je u klimatsku raspravu ušao preko politike. Došao je iz same fizike atmosfere. To ne znači da je automatski u pravu u svemu što kaže. Ali znači da se njegove argumente ne može pošteno odbaciti etiketom. Kad čovjek takvog iskustva kaže da je službeni narativ pojednostavljen, tada je najmanje što možemo učiniti — poslušati argumente.

Zelena tranzicija u Europi i hrvatsko prihvaćanje službenog narativa

Na početku razgovora otvorio sam pitanje Europe i Hrvatske. U Europi se zelena tranzicija više ne predstavlja samo kao jedna od politika. Ona je postala gotovo temeljni okvir javnog života. U Hrvatskoj također pratimo taj smjer. Imamo i ministarstvo koje u svom nazivu nosi dekarbonizaciju.

Lindzena sam pitao zašto smatra da popularni narativ o klimatskim promjenama nije točan.

Njegov odgovor počeo je od IPCC-a, Međuvladinog panela za klimatske promjene. Prema Lindzenu, opsežna znanstvena izvješća IPCC-a, koja izlaze otprilike svakih šest godina, sama po sebi ne govore ono što političari i mediji često tvrde. Njegova je tvrdnja da ta velika izvješća ne govore o egzistencijalnoj prijetnji u obliku u kojem se ta poruka pojavljuje u javnosti.

Problem, po njemu, nastaje u Sažecima za donositelje odluka. Ti sažeci, smatra Lindzen, često politički preoblikuju dojam koji proizlazi iz znanstvenih izvješća. Drugim riječima, jedno je veliko tehničko izvješće, a drugo politički sažetak namijenjen javnosti, medijima i vladama.

To je važna razlika. Jer javnost gotovo nikada ne čita stotine ili tisuće stranica znanstvenog izvješća. Javnost dobiva naslov, izjavu glavnog tajnika UN-a, konferenciju za novinare i političku poruku.

A politička poruka glasi: hitno djelovati, platiti više, smanjiti emisije, promijeniti način života.

Bilijuni dolara, a CO₂ i dalje raste

Lindzen zatim iznosi jednu od svojih najjačih političkih kritika: prema njegovu mišljenju, goleme količine novca potrošene na obuzdavanje CO₂-a nisu promijenile stopu njegova rasta.

To je za njega ključni dokaz besmislenosti politike koja se provodi. Ako trošite bilijune dolara, mijenjate energetske sustave, namećete građanima nove troškove, smanjujete industrijsku konkurentnost i ograničavate životne izbore, a pritom globalni CO₂ nastavlja rasti, onda se mora postaviti pitanje: što zapravo radimo?

Prema Lindzenu, zapadne zemlje same sebi nanose štetu, dok velike zemlje poput Kine, Indije i Rusije neće slijediti istu logiku u mjeri koja bi bila potrebna da se promijeni globalni trend.

To je osobito važno za Europu.

Europa se ponaša kao da vlastitim odricanjem može regulirati planetarnu klimu, dok istodobno industrijsku proizvodnju, opskrbne lance i emisije često samo premješta izvan vlastitih granica. Rezultat nije nužno manje globalnih emisija, nego skuplja energija, slabija industrija i veća ovisnost.

Drugim riječima, Europa se može osjećati moralno čistom dok uvozi proizvode iz sustava koji nisu prošli isti moralni ritual. To je vrsta licemjerja kojoj birokracija obično nadjene plemenit naziv.

Staklenički model i Schwarzschild: koristan model, ali ne za sve

Lindzen je zatim objasnio jedan važan tehnički dio svoje kritike. Prema njemu, popularni prikaz klime zasnovan na stakleničkom efektu ima ograničenu primjenjivost, posebno kada se pokušava primijeniti na cijelu Zemlju kao jedinstveni sustav.

Spomenuo je model koji seže do početka 20. stoljeća i rad Karla Schwarzschilda. Taj model, prema Lindzenu, nije nastao kako bi objasnio klimatske promjene na Zemlji u današnjem političkom smislu, nego kako bi pomogao razumjeti razlike u klimama među planetima.

Za takvu svrhu, kaže Lindzen, model može biti koristan. Ali problem nastaje kada se iz takvog pojednostavljenog radijacijskog okvira pokušava izvesti sveobuhvatna politička priča o klimi Zemlje.

Zemlja nije laboratorijska kugla. Nije ni planet bez oceana, oblaka, atmosferske dinamike, lokalnih klimatskih režima i povratnih sprega. Zemlja je složen sustav u kojemu se toplina prenosi kroz atmosferu i oceane, u kojemu postoje tropi, polovi, strujanja, oblaci, vodena para i različiti klimatski režimi.

Kada se takav sustav svede na jednu varijablu, CO₂, tada znanost ustupa mjesto propagandnoj jednostavnosti.

Al Gore, ledena doba i pitanje: vodi li CO₂ ili slijedi temperaturu?

Lindzen se osvrnuo i na poznati prikaz Al Gorea o ledenim dobima i koncentracijama CO₂-a kroz stotine tisuća godina. Prema Lindzenu, već se na tim grafovima vidi problem: CO₂ u tim zapisima ne predvodi temperaturu, nego je slijedi.

To ne znači da CO₂ nema nikakav radijacijski učinak. Ali prema Lindzenu, znači da je pogrešno iz tih povijesnih klimatskih promjena zaključiti da CO₂ dominira klimom. U glacijalnim ciklusima, tvrdi on, CO₂ se pojavljuje više kao posljedica klimatske promjene, a ne kao njezin glavni uzrok.

Ovdje je potrebno biti precizan. Lindzen ne kaže da CO₂ nikada ne može imati učinak. On kaže da povijest ledenih doba ne potvrđuje narativ prema kojemu je CO₂ glavni daljinski upravljač Zemljine klime.

To je razlika koju javna rasprava gotovo nikada ne dopušta. Jer javna rasprava voli dvije kutije: ili CO₂ objašnjava sve, ili CO₂ ne znači ništa. Lindzenova pozicija ne stane ni u jednu od njih. A zato je i neugodna.

“Znanost je riješena” — rečenica koja nije znanstvena

Jedno od najvažnijih pitanja bilo je: što je u klimatskoj znanosti doista riješeno, a što ostaje otvoreno?

Lindzenov odgovor bio je vrlo oštar. Rekao je da znanost nikada nije konačna. Sama tvrdnja da je znanost “riješena”, po njemu, znak je neiskrenosti. Takva se rečenica koristi zato što javnost uglavnom ne prati tehničke detalje znanosti, pa joj se poručuje: ne brinite, svi se znanstvenici slažu, samo prihvatite.

Za Lindzena to nije znanstveni pristup, nego društveni mehanizam zatvaranja rasprave.

U normalnoj znanosti, tvrdnja mora ostati otvorena provjeri. Model se mora usporediti s opažanjima. Predviđanje mora biti testirano. Ako predviđanja ne uspijevaju, hipotezu treba preispitati. Ako se, međutim, svako neuspjelo predviđanje koristi kao razlog za još veću sigurnost, tada više nismo u normalnoj znanosti.

Lindzen je upravo to nazvao jednim od znakova ludila današnjeg klimatskog narativa: što više predviđanja ne uspije, to su njegovi zagovornici uvjereniji.

To je vrlo važna rečenica. Jer u znanosti je neuspješno predviđanje ozbiljan problem. U ideologiji je ono samo dodatni dokaz da još nismo bili dovoljno poslušni.

Metan, stoka i nova moralna politika hrane

Razgovor se zatim dotaknuo metana. Lindzen je podsjetio da se klimatski narativ ne zaustavlja na CO₂-u. Sve češće se govori i o metanu, osobito u kontekstu stoke, poljoprivrede i prehrane.

Prema službenom narativu, metan je po molekuli snažniji staklenički plin od CO₂-a. Lindzen ne osporava da se o metanu govori kao o snažnijem plinu po molekuli, ali naglašava da ga ima mnogo manje. Prema njegovu mišljenju, iz toga se stvaraju politički zaključci koji su nerazmjerni stvarnom problemu.

Spomenuo je primjer Irske i drugih zemalja u kojima se govori o smanjenju stočnog fonda. U razgovoru sam dodao i primjer političkih prijedloga u Danskoj prema kojima bi se starijim ljudima ograničavala konzumacija mesa jer se starije generacije prikazuju kao odgovorne za klimatske promjene.

Tu klimatska politika ulazi u područje osobnog života. Više se ne govori samo o elektranama, industriji ili prometu. Govori se o tome koliko mesa smijete jesti, koliko smijete putovati, kakav način života smijete imati.

A to više nije samo ekologija. To je društveni inženjering.

Klimatska politika kao moralni signal i izvor moći

Lindzen je u jednom trenutku rekao da klimatska tema očito dira neku psihološku žicu. Ljudima omogućuje da pokažu da su moralno ispravni. Političarima, s druge strane, daje moć nad samim životom.

To je možda jedan od najvažnijih političkih uvida u razgovoru.

Klimatski narativ nije samo skup znanstvenih tvrdnji. On je postao moralni sustav. Oni koji ga prihvaćaju prikazuju se kao odgovorni, svjesni, napredni i solidarni. Oni koji postavljaju pitanja prikazuju se kao opasni, neodgovorni, sebični ili “poricatelji”.

Takav okvir više ne traži argumente. Traži pripadnost.

U Sjedinjenim Državama, kaže Lindzen, pitanje je postalo stranačko. Republikanci ga uglavnom odbacuju, demokrati ga prihvaćaju. U Europi je, prema njegovu dojmu, pritisak veći: od ljudi se očekuje da svi prihvate isti okvir. To smatra tragičnim.

I doista, u Europi klimatska politika više nije jedna od tema. Ona je postala politička dogma koja prolazi kroz energetiku, promet, poljoprivredu, urbanizam, obrazovanje, financije i osobne navike.

Što ako se CO₂ udvostruči?

Jedno od središnjih znanstvenih pitanja razgovora bilo je: što bi se dogodilo kada bi se koncentracija CO₂-a udvostručila?

Postavio sam pitanje polazeći od sadašnjih koncentracija oko 420 ppm i mogućnosti rasta prema 800 ppm. Lindzen je objasnio da svako udvostručenje CO₂-a ima približno isti učinak. Dakle, povećanje s 280 na 560 ppm daje određeni učinak; povećanje s 560 na 1120 ppm daje približno isti dodatni učinak. To znači da svaka nova molekula ima sve manji marginalni učinak.

Prema Lindzenu, čak i udvostručenje CO₂-a dalo bi otprilike oko pola stupnja zagrijavanja. Dodao je da se ljudi s pola stupnja temperaturne promjene susreću svakodnevno, primjerice između jutra i kasnijeg dijela dana.

Ovo je jedan od najkontroverznijih dijelova razgovora jer se razlikuje od dominantnih procjena klimatske osjetljivosti. Ali za razumijevanje Lindzenove pozicije ključno je znati da on ne raspravlja samo o CO₂-u, nego o povratnim spregama.

U njegovoj interpretaciji, sam CO₂ daje ograničen učinak. Veći scenariji zagrijavanja ovise o pretpostavci da klimatski sustav dodatno pojačava taj učinak.

Manabe, relativna vlažnost i vodena para

Lindzen se osvrnuo na radove iz 1970-ih, posebno na pretpostavku da pri dodavanju CO₂-a relativna vlažnost ostaje približno stalna. Ako relativna vlažnost ostaje stalna, a atmosfera se zagrijava, tada raste količina vodene pare. Budući da je vodena para snažan staklenički plin, to bi moglo dodatno pojačati učinak CO₂-a.

Prema Lindzenu, upravo tu se otvara prostor za veće procjene zagrijavanja. Učinak CO₂-a više se ne promatra samostalno, nego se pretpostavlja pojačanje kroz vodenu paru i druge povratne sprege.

On smatra da su te pretpostavke često previše nesigurne, a ipak politički predstavljene kao čvrsta znanost.

To je bit rasprave o klimatskoj osjetljivosti. Ne radi se samo o tome apsorbira li CO₂ infracrveno zračenje. Radi se o tome kako cijeli klimatski sustav odgovara na početno zagrijavanje. Pojačava li ga? Ublažava li ga? Koliko? Gdje? U kojem vremenskom razdoblju? Kroz koje mehanizme?

Tu nastaju prava znanstvena pitanja. A upravo se ona u javnosti često preskaču.

Tropi nisu polovi

Lindzen smatra da se veliki dio pogreške u službenom narativu nalazi u pretpostavci da ono što se događa u tropima automatski određuje ono što se događa na polovima.

Prema njemu, tropi i polovi nisu jedan isti klimatski režim. Ono što se događa u polarnim područjima ovisi o prijenosu topline između granice Hadleyjeve ćelije, otprilike oko 30 stupnjeva geografske širine, i polova. To je hidrodinamički problem, a ne jednostavno radijacijsko pitanje.

Drugim riječima, ako se u tropima dogodi malo zagrijavanje, ne može se jednostavno pretpostaviti da će se ono nekim čarobnim mehanizmom pojačati na polovima. Treba razumjeti prijenos topline, dinamiku atmosfere i oceana.

To je možda tehnički najvažnija točka razgovora. Jer javna priča često polazi od globalnog prosjeka. Lindzen, naprotiv, stalno vraća razgovor na različite klimatske režime.

Zemlja nema jednu klimu. Ima mnogo klima.

Ekološki pokret i energetski sektor

Lindzen je zatim iznio svoju političku interpretaciju povijesti ekološkog pokreta. Prema njemu, oko 1970. godine ekološki pokret se promijenio i fokusirao na energetski sektor.

Podsjetio je da se u jednom razdoblju govorilo o globalnom zahlađenju, zatim o odumiranju šuma u Njemačkoj, a kada su se ti narativi promijenili ili nestali, fokus se prebacio na CO₂ i globalno zagrijavanje.

Prema Lindzenu, cilj nije bio CO₂ kao takav, nego energetski sektor. A energetski sektor je golemo područje novca, kontrole i političke moći.

Ovdje dolazimo do jedne od najneugodnijih tema: ako klimatski narativ omogućuje političku kontrolu nad energijom, onda on omogućuje kontrolu nad gotovo svim. Bez energije nema industrije, poljoprivrede, prijevoza, grijanja, digitalne infrastrukture ni suvremenog života.

Tko kontrolira energiju, ne kontrolira samo ekonomiju. Kontrolira način života.

CO₂ kao mali učinak, ali ne nula

Na pitanje koliko antropogeni CO₂ sudjeluje u porastu stakleničkih plinova i klimatskim promjenama, Lindzen je ponovio važnu nijansu: učinak postoji, ali je po njemu slab, osobito u tropima gdje je već toplo i gdje bi mali dodatni učinak bio teško primjetan.

Ponovio je da CO₂ nije glavni pokretač klime. Kao argument navodi ledena doba i zaostatak CO₂-a za temperaturom u dugoročnim zapisima.

Pritom je dodao važnu rečenicu: učinak CO₂-a nije beznačajan, ali ideja da on dominira klimom i da su sve klimatske promjene odgovor na CO₂ jednostavno nije točna.

To je, zapravo, najkraća formulacija njegove pozicije.

CO₂ nije ništa.
Ali nije ni sve.

A moderna klimatska politika ponaša se kao da je gotovo sve.

Što najviše utječe na klimu?

Na pitanje što najviše utječe na promjene vremena i klime na Zemlji, Lindzen nije dao jednostavan odgovor u stilu: Sunce, oceani, oblaci ili nešto četvrto. Upravo suprotno, kritizirao je ideju da klima ima jedan glavni pokretač.

Prije suvremenog klimatskog narativa, kaže on, udžbenici su klimu prikazivali kroz raspodjelu različitih klima po Zemlji. To je normalno: klima se razlikuje od mjesta do mjesta. Ali ono što se danas premalo naglašava jest da se te lokalne i regionalne klime mogu mijenjati neovisno jedna o drugoj.

Prema Lindzenu, ideja da se klima svugdje mijenja ujednačeno pod upravom jedne varijable, CO₂-a, ne izdržava ozbiljnu provjeru.

Svako malo područje ima vlastite klimatske cikluse. Ako se promatraju promjene kroz razdoblja od 30 godina ili više, postaje ne pokazuju isti obrazac. Neke se zagrijavaju, neke hlade, neke mijenjaju drukčije. Lokalna stvarnost je mnogo šarenija od globalne linije na grafu.

Što je temperatura Zemlje?

Jedan od najzanimljivijih dijelova razgovora bio je Lindzenov izazov: što uopće znači “temperatura Zemlje”?

U javnosti stalno čujemo da se Zemlja zagrijava. Ali što to točno znači? Kako se mjeri temperatura cijele Zemlje? Je li to prosjek Mount Everesta i Mrtvog mora? Je li to temperatura zraka dva metra iznad tla? Je li to temperatura oceana, atmosfere, kopna ili neka statistička konstrukcija?

Lindzen je objasnio da se u klimatskim analizama često ne koristi jednostavna prosječna temperatura, nego temperaturne anomalije. Na svakoj postaji gleda se odstupanje od 30-godišnjeg prosjeka, a zatim se ta odstupanja uprosječuju.

To može biti smislenije od običnog prosjeka apsolutnih temperatura, ali Lindzen kritizira način na koji se rezultat prikazuje javnosti. Pokaže se krivulja koja raste za oko jedan stupanj tijekom više od 150 godina, ali se ne pokažu pojedinačne točke podataka. Kad bi se prikazale, tvrdi Lindzen, vidjelo bi se da su razlike među postajama mnogo veće, da podaci idu preko širokog raspona i da u svakom trenutku postoji mnogo postaja koje pokazuju drukčije kretanje.

Prema njemu, prikazati samo prosjek bez podataka koji su ga proizveli znači javnosti ne reći kako se do rezultata došlo.

U razgovoru sam spomenuo i urbani toplinski otok. Lindzen nije rekao da taj učinak ne postoji, ali ga je smatrao manjim od problema koji je on naglašavao: prikazivanja prosjeka bez cijele raspodjele podataka.

Klimatski modeli: “kao da vam kažu — birajte”

Kada smo govorili o klimatskim modelima, Lindzen je bio vrlo kritičan. Na pitanje jesu li procjene porasta temperature od nekoliko stupnjeva realne ili pretjerane, odgovorio je da modeli daju svakakve rezultate. Prema njemu, to izgleda kao da vam netko kaže: birajte.

A tako se, kaže Lindzen, ne radi znanost.

Klimatskih modela ima mnogo. Nije riječ o jednom modelu. Različiti modeli daju različite rezultate, a pitanje je kako ih uspoređujemo s opažanjima i koliko dobro opisuju stvarne procese.

Lindzenova kritika nije da modeli nemaju nikakvu vrijednost. Modeli su alati. Ali alat nije stvarnost. Ako modeli sustavno odstupaju od opažanja ili daju preširok raspon rezultata, onda ih ne smijemo tretirati kao proročanstva.

U političkom jeziku modeli često postaju upravo to: slika budućnosti koja opravdava sadašnju regulaciju. Ali u znanosti model mora ostati podložan provjeri.

Srednjovjekovno toplo razdoblje i “rješavanje” neugodnih podataka

Dotaknuli smo se i Srednjovjekovnog toplog razdoblja. Lindzen je podsjetio da je Zemlja prošla kroz mnoge klimatske promjene i da se u jednom trenutku, prema njegovu sjećanju, u klimatskoj raspravi govorilo da se treba “riješiti” Srednjovjekovnog toplog razdoblja.

Njegova poanta je jasna: tako se ne radi znanost.

Ako neki povijesni podatak ne odgovara suvremenom narativu, ne smije ga se pokušati ukloniti iz slike. Treba ga razumjeti. Ako je u prošlosti bilo toplijih razdoblja ili značajnih regionalnih klimatskih promjena, to ne dokazuje automatski da današnje promjene nisu važne. Ali znači da povijest klime nije jednostavna linija koja miruje do industrijskog doba, a zatim se iznenada mijenja samo zbog ljudskog CO₂-a.

Prošlost je složenija. A složenost je, nažalost, slab marketinški slogan.

Iris-efekt: oblaci kao moguća negativna povratna sprega

Jedan od najvažnijih znanstvenih dijelova razgovora bio je Lindzenov iris-efekt.

Pitao sam ga da objasni o čemu se radi. Lindzen je rekao da je do te hipoteze došao dok je još radio unutar okvira službenog narativa i istraživao pitanje povratnih sprega. Kao konzultant NASA-e, s kolegama je proučavao ponašanje oblaka, jer oblaci imaju mnogo jači i promjenjiviji učinak od CO₂-a.

Korištenjem satelitskih podataka gledali su kako se oblačni pokrov mijenja s temperaturom površine. Prema Lindzenovu objašnjenju, otkrili su da se pri zagrijavanju oblačni pokrov smanjuje, pa više topline može pobjeći u svemir. Kada se hladi, događa se suprotno. To bi značilo negativnu povratnu spregu koja poništava velik dio učinka CO₂-a.

Naziv “iris” dolazi od usporedbe sa zjenicom oka. Kao što se oko prilagođava svjetlu, tako bi se i klimatski sustav, preko promjena u oblacima, mogao prilagođavati zračenju.

Lindzen je rekao da je hipoteza izazvala snažne reakcije. Prema njegovu opisu, nakon objave rada u publikaciji Američkog meteorološkog društva urednik je izgubio posao jer je dopustio objavu. Nakon toga su se tražile kritike hipoteze.

Bez obzira na rasprave i kritike, Lindzen smatra da iris-efekt i dalje izgleda dobro, posebno zato što može pomoći u objašnjenju tzv. problema ranog slabog Sunca.

Rano slabo Sunce i zašto oceani nisu bili zaleđeni

Problem ranog slabog Sunca odnosi se na činjenicu da je prije milijardi godina Sunčevo zračenje bilo znatno slabije nego danas. Prema jednostavnim očekivanjima, Zemlja je tada trebala biti znatno hladnija, možda i zaleđena. No geološki dokazi upućuju da oceani nisu bili trajno zaleđeni i da klima nije bila toliko drukčija koliko bi se očekivalo.

Neki su to pokušavali objasniti mnogo višim koncentracijama CO₂-a, ali Lindzen smatra da takva objašnjenja nisu dovoljna. Prema njemu, iris-efekt može ponuditi jednostavnije objašnjenje: promjene u oblacima i izlaznom zračenju mogle su stabilizirati klimatski sustav unatoč slabijem Suncu.

Opet dolazimo do iste teme: klimatski sustav možda ima stabilizirajuće mehanizme koje modeli i javni narativ ne uzimaju dovoljno ozbiljno.

Sunce, supernove i opasnost jednog glavnog objašnjenja

Pitao sam Lindzena i o teorijama koje najveći utjecaj na klimu pripisuju Suncu, Sunčevim pjegama, kozmičkom zračenju ili čak supernovama.

Zanimljivo, Lindzen nije jednostavno prihvatio taj alternativni okvir. Naprotiv, rekao je da se ne bi previše upuštao u to jer i takve teorije često gledaju na klimu previše naivno. Prema njemu, pogrešno je pretpostaviti da je klima jedna stvar koju pokreće samo jedan čimbenik — bilo da je to CO₂ ili Sunce.

To je vrlo važan dio razgovora. Lindzen ne zamjenjuje jedan monokauzalni narativ drugim. Njegova kritika je dublja: klima je složeni sustav i ne može se svesti na jedan regulator.

To je možda i najrazumnija točka cijele emisije.

Ako netko kaže da sve objašnjava CO₂, Lindzen se ne slaže.
Ako netko kaže da sve objašnjava Sunce, ni s tim se ne slaže.

Priroda je, kako to već često biva, dovoljno nepristojna da ne poštuje naše ideološke skraćenice.

Oceani kao velika nepoznanica

Jedna od važnih tema razgovora bili su oceani. Lindzen je rekao da su promjene na meteorološkim postajama često izvan faze. Različita mjesta ne mijenjaju se sinkrono. To otvara pitanje: što može uzrokovati različite klimatske promjene na različitim mjestima?

Njegov odgovor bio je: oceani.

Površina Zemlje, zbog oceana, nije jednostavno u ravnoteži sa svemirom. Morske struje stalno razmjenjuju toplinu s površinom, donose toplinu na površinu, odnose je u dubinu i djeluju na vremenskim skalama od El Niña do tisućljetnih ciklusa.

Lindzen je pošteno rekao da je njegova pretpostavka — zasad pretpostavka — da su klimatske promjene na vremenskim skalama do oko tisuću godina ponajprije povezane s oceanima.

Za ledena doba spomenuo je Milankovićeve cikluse, pri čemu sam dodao da je Milanković rođen u Dalju i živio u Vinkovcima, što je zanimljivo i za hrvatski kontekst. Za eocensko toplo razdoblje Lindzen je rekao da ne znamo točno zašto je nastalo, ali da je vjerojatno povezano s izostankom leda i snijega na visokim geografskim širinama.

Kada sam ga pitao znamo li dovoljno o utjecaju oceana na CO₂ te na zagrijavanje i hlađenje atmosfere, odgovorio je: ne. To je područje koje još treba istražiti.

To je rečenica koju bi javnost trebala češće čuti: ne znamo dovoljno.

Ne zato da bismo odustali od znanosti, nego zato da je ne pretvorimo u propagandni letak.

Razina mora: problem s kojim se živi, a ne apokalipsa

Pitao sam Lindzena i o razini mora. Ima li porasta? Je li taj porast opasan?

Lindzen je rekao da razina mora raste, ali da je glavni razlog nastavak oporavka nakon velikog ledenog doba. Govorio je o dugoročnom porastu razine mora nakon završetka velikog ledenog doba prije oko 12.000 godina, kada su razine mora porasle za stotine stopa i kada se taj proces u blažem obliku nastavlja.

Prema njemu, sa skromnim porastom razine mora čovječanstvo živi stoljećima. To ne znači da se lokalno ne treba prilagođavati. Treba graditi nasipe, provjeravati obalnu infrastrukturu i racionalno upravljati prostorom. Ali to nije razlog za apokaliptičnu paniku.

To je pristup prilagodbe, a ne histerije.

I tu se vidi razlika između inženjerskog i političkog pristupa. Inženjer pita: koliki je porast, gdje, kojom brzinom, što treba izgraditi i koliko to košta? Politički aktivist često pita: kako iz toga napraviti moralni pritisak?

Trebamo li zaustavljati klimatske promjene?

U jednom trenutku razgovora postavio sam pitanje koje se gotovo nikada ne postavlja: trebamo li uopće pokušavati zaustaviti klimatske promjene? Možda bi život s nešto višom temperaturom u nekim područjima bio lakši, a ne teži.

Lindzen je odgovorio da ono što znamo o klimi dovoljno govori da je ono što radimo s CO₂-om nebitno iz dva razloga.

Prvo, sve što je dosad učinjeno nije promijenilo stopu porasta CO₂-a.
Drugo, velike zemlje poput Kine, Indije, Rusije i drugih neće slijediti zapadne politike u mjeri koja bi globalno promijenila trend.

Zato, prema Lindzenu, Zapad sam sebi nanosi štetu. Izrekao je vrlo oštru ocjenu: povijest bi ovo razdoblje mogla gledati kao vrijeme u kojem su ljudi na Zapadu pokušali počiniti samoubojstvo — i pitati se zašto.

To je snažna rečenica. Može se s njom slagati ili ne slagati, ali ona otvara pitanje koje Europa izbjegava: što ako zelena tranzicija ne spašava planet, nego uništava vlastitu industrijsku bazu?

Hrvatska klimatska politika: što bi Lindzen savjetovao?

Pitao sam Lindzena što bi savjetovao maloj zemlji poput Hrvatske kada bi imao priliku savjetovati našeg premijera o klimatskoj politici i zelenoj tranziciji.

Njegov odgovor bio je kratak: zaboravite na klimu. Mislite na društvo. Pitajte što možete učiniti da bude zdravije, bogatije i sretnije, umjesto da ljude opterećujete izmišljenim demonima.

To je radikalno drukčiji pristup od današnje politike.

Danas se gotovo svaka strategija mora opravdati klimom. Promet, energetika, prehrana, gradovi, obrazovanje, industrija, poljoprivreda — sve se stavlja pod okvir dekarbonizacije. Lindzen kaže: krenite od ljudi. Od zdravlja, bogatstva, sigurnosti i kvalitete života.

Za Hrvatsku je to posebno važno. Mi ne možemo promijeniti globalnu klimu. Ali možemo poskupjeti energiju vlastitim građanima. Možemo uništiti konkurentnost poduzeća. Možemo slijepo preuzimati politike Europske komisije. Možemo plaćati ugljične dozvole. Možemo graditi strategije na strahu.

Drugim riječima: ne možemo upravljati planetom, ali možemo ozbiljno naštetiti vlastitom društvu.

Geoinženjering i zasijavanje oblaka

Otvorio sam i temu geoinženjeringa, jer mnogi ljudi postavljaju pitanja o pokušajima utjecaja na klimu, prskanju neba, blokiranju Sunčeva zračenja i sličnim idejama.

Lindzen je na ideju velikog klimatskog geoinženjeringa reagirao vrlo kratko: glupo. Prema njemu, ne znamo kako to napraviti, moglo bi imati negativne posljedice, a najvjerojatnije ne bi imalo gotovo nikakav učinak.

Spomenuo je i Zaljevski rat, kada su postojale bojazni da bi gusti oblak dima mogao izazvati klimatske promjene u regiji, ali se ništa takvo nije dogodilo.

Razlikovao je, međutim, geoinženjering od zasijavanja oblaka. Zasijavanje oblaka postoji dugo i može utjecati na situacije u kojima bi kiša ionako mogla pasti. Ali prema Lindzenu, ono nema dramatičan klimatski učinak i ne vidi u tome veliku prijetnju zdravlju.

Tu je važno razlikovati dvije stvari: lokalne intervencije u vremenske uvjete i globalne fantazije o upravljanju klimom planeta. Prvo postoji u ograničenom obliku. Drugo je, po Lindzenu, opasna ili besmislena igra.

Guterres, UN i retorika zastrašivanja

U razgovoru sam spomenuo izjave glavnog tajnika UN-a Antónia Guterresa, koji je govorio da smo iz faze globalnog zagrijavanja ušli u fazu “globalnog ključanja”.

Lindzen je bio vrlo oštar. Smatra da takve izjave nemaju veze s ozbiljnim razumijevanjem izvješća IPCC-a, nego služe zastrašivanju javnosti. Za njega je problem kada političari i međunarodni dužnosnici koriste ekstreman jezik koji nije u skladu s tehničkim znanstvenim izvješćima.

A kada čovjek na čelu Ujedinjenih naroda koristi takav jezik, Lindzen kaže da se treba zapitati o samoj organizaciji koju vodi.

To je vrlo ozbiljna optužba. Ali ona se uklapa u njegovu širu tezu: znanstvena neizvjesnost u javnosti se pretvara u političku sigurnost, a politička sigurnost zatim u moralnu paniku.

Sjedinjene Države i povratak razumu

Razgovarali smo i o promjenama u Sjedinjenim Državama. Spomenuo sam američko napuštanje Pariškog sporazuma i promjenu klimatske politike.

Lindzen smatra da u SAD-u sve više ljudi govori: dosta je. Ne možemo uništiti gospodarstvo i energetski sektor zbog politike koja nema smisla. Prema njemu, ljudi se bude jer vide štetu koja se već radi.

Posebno je kritizirao vjetroelektrane i solarne panele, tvrdeći da ne pomažu dovoljno, da su ružni, da zauzimaju prostor i ubijaju ptice. Za njega povratak razumu znači prestati biti opsjednut klimatskim promjenama zbog CO₂-a i početi graditi zdravo, prosperitetno društvo.

Na pitanje koji je najčišći izvor energije, odgovorio je: nuklearna energija. Dodao je i da se danas mogu graditi termoelektrane na ugljen koje su, uz odgovarajuće pročišćivače, mnogo čišće nego nekada.

To je još jedna tema koju Europa teško podnosi: pitanje stvarne čistoće, pouzdanosti i cijene izvora energije. Nije dovoljno nešto nazvati “zelenim”. Treba pitati može li stabilno opskrbljivati društvo energijom, koliko košta, koliki mu je prostorni otisak, koliko traje, kako se reciklira i tko plaća posljedice.

Njemačka kao primjer energetskog samoozljeđivanja

Lindzen je posebno spomenuo Njemačku. Prema njemu, Njemačka čini industrijsko samoubojstvo odričući se vlastite proizvodnje i energetskih kapaciteta.

Spomenuo je i simboličan primjer uništavanja termoelektrana na ugljen — ne samo zatvaranja, nego fizičkog uništavanja i betoniranja, tako da se ni u slučaju promjene mišljenja ne može lako vratiti prethodni kapacitet.

To je zastrašujuće upravo zato što pokazuje ideološku narav politike. Racionalna politika ostavlja mogućnost korekcije. Ideološka politika pali mostove iza sebe.

Ako se pokaže da je politika bila pogrešna, društvo ostaje bez plana B.

Koji je najjači argument službenog narativa?

Pred kraj razgovora postavio sam pitanje koje treba postaviti svakoj strani: ako ćemo nas napadati zbog ove emisije jer se protivimo službenom narativu, koji bi bio najjači argument druge strane?

Lindzen je odgovorio vrlo oštro: ne može se sjetiti ničega u vezi s CO₂-om što bi dalo koristan uvid u ijedan aspekt klime. Prema njemu, jedino što klimatskom narativu daje vjerodostojnost jest stalno ponavljanje.

Tu je upotrijebio povijesnu usporedbu s propagandom i tvrdnjom da se velika laž, ako se dovoljno ponavlja, počinje prihvaćati kao istina.

To je vrlo snažna i polemična formulacija. Ali ona odražava Lindzenovo temeljno uvjerenje: klimatski narativ nije postao dominantan zato što je znanstveno neoboriv, nego zato što se stalno ponavlja kroz institucije, medije, obrazovanje i politiku.

Bi li zatopljenje od 2 do 3 stupnja nužno bilo katastrofa?

Za kraj razgovora pitao sam ga što bi se dogodilo kada bi temperatura doista porasla za 2 do 3 stupnja. Bi li život na Zemlji bio lakši ili teži?

Lindzen je odgovorio da bi porast temperature u tropima za 2 do 3 stupnja imao gotovo nikakav učinak. Prema njemu, jedini način da takav porast postane dramatičan jest pretpostaviti da se ono što se događa u tropima nekim tajanstvenim mehanizmom mnogo snažnije izražava na polovima.

Time se ponovno vratio na svoju središnju tezu: tropi i polovi nisu jedan isti sustav, a klima se ne može razumjeti kao globalna kugla kojoj se samo podigne temperatura.

Završna poruka profesora Lindzena

Na kraju sam ga zamolio da pošalje poruku publici koja svakodnevno sluša o klimatskim katastrofama, prijetnjama i opasnostima.

Njegova poruka bila je izravna: to je političko pitanje, nema veze sa znanošću. Nazvao je cijelu stvar zlom i rekao da stalno ponavljanje pomaže da jedno, po njemu, idiotsko pitanje postane istina.

Može se reći da je to najtvrđi dio razgovora. Lindzen tu više ne govori samo kao znanstvenik koji raspravlja o modelima, oblacima i CO₂-u, nego kao čovjek koji smatra da se znanost koristi za političku manipulaciju.

S tom se ocjenom netko može slagati ili ne slagati. Ali nakon ovakvog razgovora teško je tvrditi da su pitanja zabranjena zato što su “neznanstvena”. Upravo suprotno: pitanja su znanstvena. Zabrana pitanja je politička.

Moj završni komentar: zašto dovodim ovakve goste?

Nakon razgovora s profesorom Lindzenom obratio sam se gledateljima i objasnio zašto sam ovu temu ponovno otvorio.

Propaganda Europske komisije i političke klase nije prestala. I dalje plaćamo tzv. ugljične dozvole i klimatske namete. Europska unija, a s njom i Hrvatska, provodi politike koje se temelje na službenom klimatskom narativu. Hrvatska pritom često nema vlastitu politiku, nego slijepo slijedi politiku Europske komisije.

Plaćamo skuplju energiju kako bismo, navodno, zaštitili planet. Ali što ako profesor Lindzen ima pravo? Što ako planet nije u takvoj prijetnji? Što ako mjere koje plaćamo nemaju stvarni učinak? Što ako se golem novac troši na pogrešnu pretpostavku?

Lindzen nije jedini gost koji je u emisiji SLOBODNI govorio u tom smjeru. U emisiji su o klimatskoj temi govorili i William Happer, Roger Pielke Jr., Judith Curry, Marc Morano i drugi. Dovodio sam i sugovornike s druge strane, uključujući aktiviste koji smatraju da smo već prešli točku bez povratka.

Cilj nije da publika čuje samo jednu stranu. Cilj je upravo suprotno: da čuje različite argumente i sama zaključi što je uvjerljivo.

Jer glavni mediji najčešće nude samo jednu perspektivu — onu koja opravdava službenu politiku i traži da građani plate.

Agenda 2030, klimatske politike i promjena načina života

U završnom komentaru istaknuo sam i da klimatske politike nisu izolirane. One su sastavni dio službene politike Europske unije i UN-ove Agende 2030. U svih sedamnaest ciljeva održivog razvoja klimatske promjene i borba protiv njih igraju važnu ulogu.

To znači da se zakoni, regulacije, javne politike i društvene norme sve više oblikuju tako da ljudi žive na način koji je usklađen s klimatskim ciljevima.

Ali ako je klimatska opasnost prenaglašena, tada to znači da se kroz krivi narativ mijenja cijelo društvo. Ne mijenjaju se samo elektrane. Mijenjaju se sloboda kretanja, prehrambene navike, porezi, promet, urbanizam, potrošnja, osobni izbori i odnos građana prema državi.

Spomenuo sam i kartice koje bilježe ugljični otisak potrošnje i putovanja. Spomenuo sam i koncepte poput petnaestominutnih gradova, koji se predstavljaju kao komfor, ali se mogu koristiti i kao instrument smanjenja vožnje i kontrole mobilnosti.

U Zagrebu se to može vidjeti i kroz prometne politike koje se predstavljaju kao modernizacija, ali u praksi imaju cilj destimulirati vožnju automobilom.

Sve se to radi u ime višeg dobra.

A “više dobro” je vrlo korisna fraza kad se ljudima želi ograničiti sloboda.

Hrvatska i ministarstvo dekarbonizacije

Posebno sam istaknuo apsurd hrvatske situacije. Hrvatska ima ministarstvo koje u nazivu nosi dekarbonizaciju. Ako uzmemo ozbiljno ono što Lindzen govori, tada se moramo pitati: protiv čega se točno borimo?

Ako CO₂ nije neprijatelj kakvim ga politika prikazuje, onda dekarbonizacija nije tehnička nužnost, nego ideološki projekt.

A u Hrvatskoj oko toga gotovo nema stvarne političke razlike. HDZ, SDP, Možemo i druge glavne političke opcije u osnovi prihvaćaju isti klimatski okvir. Razlike su u tempu, retorici i izvedbi, ali ne u temeljnoj pretpostavci: klimatske promjene su prijetnja i Hrvatska mora slijediti europsku dekarbonizacijsku politiku.

Upravo zato su ovakvi razgovori važni.

Ako svi politički akteri prihvaćaju isti okvir, onda javnost barem mora imati pravo čuti one koji taj okvir dovode u pitanje.

Skupa energija nije počela s ratom

U završnici sam podsjetio na još jednu važnu stvar. Kada nam danas govore da su inflacija i visoke cijene energije posljedica rata, to je samo dio priče.

Rat svakako utječe na tržišta i cijene energenata. Ali skupa energija u Europi nije počela s ratom. Mi već više od desetljeća plaćamo visoke cijene energije zbog klimatskih politika, ugljičnih dozvola i službenog opredjeljenja za dekarbonizaciju.

Kada Vlada Republike Hrvatske kaže da je zahvaljujući njoj gorivo jeftinije, treba se sjetiti da bi energija mogla biti znatno jeftinija da nismo prihvatili politiku koja je sustavno poskupljuje.

To nije znanost. To je politika.

I upravo zato o njoj treba raspravljati.

Zaključak: klima nije jedna brojka, a znanost nije zapovijed

Razgovor s Richardom Lindzenom bio je važan zato što razbija najopasniju iluziju suvremene klimatske politike: da je klima jednostavna, da je CO₂ glavni regulator svega i da je politički zaključak već znanstveno zaključen.

Lindzen ne govori da CO₂ nema učinak. Ne govori da se klima ne mijenja. Ne govori da ne treba istraživati atmosferu, oceane, oblake ili dugoročne promjene. Upravo suprotno: on traži više fizike, više opreza, više provjere i manje političke sigurnosti.

Njegove glavne poruke mogu se sažeti ovako:

CO₂ ima učinak, ali nije glavni upravljač klime.
Klimatski sustav nije jedna globalna kugla, nego skup različitih klimatskih režima.
Tropi i polovi ne funkcioniraju jednako.
Oblaci i vodena para ključni su za povratne sprege.
Oceani su velika i nedovoljno shvaćena komponenta klimatskih promjena.
Modeli su alati, a ne proročanstva.
Zelena tranzicija može imati veću štetu za društvo nego klima sama.
Male zemlje poput Hrvatske trebale bi misliti na zdravlje, bogatstvo i kvalitetu života, a ne slijepo slijediti ideološke projekte.

Najvažnije od svega: znanost ne završava onda kada politika kaže da joj treba zaključak.

Ako je službeni klimatski narativ točan, izdržat će pitanja. Ako nije točan, pitanja su nam još potrebnija.

A ako se pitanja više ne smiju postavljati, onda problem više nije klima.

Problem je sloboda.