Richard Lindzen i John Christy: Što ako klimatski modeli ne razumiju dobro razliku između tropa i polova?

---

U nedjelju, 24.5., u 14 h na Z1 TV-u gost emisije SLOBODNI bit će prof. Richard S. Lindzen, jedan od najpoznatijih svjetskih atmosferskih fizičara i dugogodišnji profesor meteorologije na MIT-u.

U klimatskoj raspravi javnost najčešće čuje jednu jednostavnu priču: više CO₂ znači više zagrijavanja, više zagrijavanja znači više klimatske opasnosti, a rješenje je smanjiti emisije što je brže moguće.

Ta priča zvuči uredno. Problem je što klima nije uredna. Ona nije PowerPoint prezentacija iz Bruxellesa, nego golemi fizički sustav atmosfere, oceana, oblaka, leda, konvekcije, strujanja i prijenosa topline između tropa i polarnih područja. Priroda, nažalost za birokrate, nema obvezu poštovati njihove dijagrame.

U radu Reassessing the Climate Change Narrative, objavljenom 2024. u časopisu Asia-Pacific Journal of Atmospheric Sciences, Richard S. Lindzen i John R. Christy iznose argument da dominantna priča o klimatskim promjenama počiva na previše pojednostavljenoj slici Zemljine klime. Njihova glavna teza nije da staklenički učinak ne postoji. Njihova teza je da se velika klimatska promjena na Zemlji ne može svesti samo na staklenički učinak kao “glavni kontrolni gumb” cijelog sustava.

Dvije klime u jednoj atmosferi: tropi i izvantropska područja

Lindzen i Christy polaze od osnovne fizičke činjenice: atmosfera nema jedan jedinstveni režim ponašanja. Ona ima barem dva velika režima — tropski i izvantropski.

Tropski pojas, otprilike između 30° južne i 30° sjeverne geografske širine, pod snažnijim je utjecajem stakleničkog učinka, konvekcije i procesa koji horizontalno ujednačavaju temperaturu. Izvantropska područja, prema polovima, funkcioniraju drukčije. Ondje ključnu ulogu imaju veliki atmosferski vrtlozi i nestabilnosti koje prenose toplinu iz tropa prema višim geografskim širinama.

To je središnja točka rada. Ako atmosferu promatramo kao da je cijeli planet jedna prosječna kugla kojoj samo “podižemo temperaturu”, propuštamo ono najvažnije: klima se ne mijenja jednako u tropima i na polovima, niti istim mehanizmima.

U tropima je važan staklenički učinak. Ali razlika između tropa i polova — ono što se u radu naziva tropics-to-pole temperature difference — ovisi o dinamici atmosfere, prijenosu topline i stanju površine u izvantropskim područjima.

Drugim riječima: CO₂ može biti važan dio priče, ali nije cijela priča. A kad se dio priče proglasi cijelom pričom, više nismo u znanosti nego u propagandi s grafikonima.

Što nam govori paleoklima?

Autori zatim gledaju velike klimatske promjene iz prošlosti, osobito posljednji glacijalni maksimum i toplo razdoblje eocena prije oko 50 milijuna godina.

Njihov argument je sljedeći: kod velikih klimatskih promjena u prošlosti tropske temperature nisu se dramatično mijenjale, dok se razlika između tropa i visokih širina mijenjala vrlo snažno. Prema procjenama koje navode, temperaturna razlika između tropa i polova bila je oko 20 °C u eocenu, oko 60 °C tijekom glacijalnog maksimuma i oko 40 °C danas.

To je važna tvrdnja jer dovodi u pitanje jedan od uobičajenih načina razmišljanja u javnoj klimatskoj raspravi: ideju da mala promjena globalne prosječne temperature automatski znači da se ponavlja nešto slično velikim klimatskim prijelazima iz prošlosti.

Lindzen i Christy kažu: ne tako brzo. U prošlosti su velike klimatske razlike bile prvenstveno povezane s promjenom temperaturne razlike između tropa i polova, a ne s velikim promjenama tropske temperature. Ako je tako, onda uspoređivati današnje zatopljenje s velikim klimatskim promjenama iz prošlosti samo preko globalnog prosjeka može biti ozbiljno zavaravajuće.

Prosjek je koristan alat. Ali prosjek može biti i vrlo elegantan način da se izgubi najvažnija informacija. Kao kad prosječna temperatura pacijenata u bolnici izgleda normalno, ali pola odjela ima groznicu, a druga polovica hipotermiju. Statistika je zadovoljna. Liječnik bi ipak trebao biti manje impresioniran.

Što se događa od 19. stoljeća?

U trećem dijelu rada autori uspoređuju moderno zatopljenje od kasnog 19. stoljeća s velikim klimatskim promjenama iz prošlosti.

Njihov zaključak je da se današnje zatopljenje, prema analiziranim podacima NOAA-e, gotovo u cijelosti vidi kao promjena tropske temperature, dok je doprinos promjene temperaturne razlike između tropa i polova malen, nepravilan i bez značajnog trenda.

To je vrlo važna tvrdnja. Ako je točno da moderna promjena globalne temperature ne dolazi iz istog obrasca koji je obilježavao velike klimatske prijelaze u prošlosti, onda se postavlja neugodno pitanje: smijemo li današnje zatopljenje prikazivati kao analogno velikim klimatskim promjenama iz paleoklimatske povijesti?

Lindzen i Christy smatraju da ne smijemo — barem ne na pojednostavljeni način.

Njihova poruka nije: “ništa se ne događa”. Poruka je: “događa se nešto drukčije od onoga što dominantni narativ često sugerira”.

To je znanstveno važna razlika. U javnom prostoru, nažalost, takve razlike često završe pod tepihom jer se ne uklapaju u format od 30 sekundi za večernje vijesti.

Problem klimatskih modela

Najprovokativniji dio rada odnosi se na usporedbu opažanja i klimatskih modela.

Lindzen i Christy analiziraju rezultate 12 CMIP6 klimatskih modela korištenih u kontekstu IPCC AR6 procjena. Prema njihovoj analizi, modeli se ponašaju drukčije od opažanja. Dok opažanja ne pokazuju značajan doprinos promjene temperaturne razlike između tropa i polova modernom zatopljenju, modeli u pravilu pokazuju jače polarno zagrijavanje u odnosu na subtrope.

Autori posebno ističu razdoblje nakon 1973. godine, gdje modeli pokazuju da se polarne temperature zagrijavaju znatno brže relativno prema području oko 30° geografske širine nego što to pokazuju opažanja. U tablici modela navode i širok raspon vrijednosti klimatske osjetljivosti, od 1,8 °C do 5,6 °C za različite modele, uz različite trendove gradijenta između polarnih područja i subtropa.

To ne znači automatski da su svi modeli beskorisni. To bi bila druga krajnost, a krajnosti su ugodne samo ljudima koji ne vole razmišljati. Ali znači da modeli imaju ozbiljan problem ako sustavno proizvode obrazac zatopljenja koji se ne poklapa s opažanjima.

U znanosti, model nije sveto pismo. Model je alat. Ako alat ne mjeri stvarnost dovoljno dobro, ne proglašava se stvarnost pogrešnom. Popravlja se alat.

“Polarno pojačanje” pod povećalom

Jedna od ključnih tema rada je pitanje tzv. polarnog pojačanja — ideje da se zatopljenje jače izražava prema polovima.

U dominantnom klimatskom okviru polarno pojačanje često se navodi kao važan element budućeg zagrijavanja i klimatskog rizika. No Lindzen i Christy tvrde da se u analiziranim opažanjima modernog razdoblja ne vidi ono što modeli očekuju: značajan doprinos smanjenja razlike između tropa i polova globalnom zatopljenju.

Po njima, upravo tu nastaje problem. Ako modeli očekuju snažnije polarno zagrijavanje, a opažanja ga u toj analizi ne potvrđuju u dovoljnoj mjeri, onda modeli možda pogrešno opisuju meridionalni prijenos topline — prijenos topline od ekvatora prema polovima.

To je tehnički detalj, ali s ogromnim posljedicama. Jer ako modeli pogrešno opisuju prijenos topline između geografskih širina, onda njihove projekcije regionalnih i globalnih promjena mogu biti sustavno iskrivljene.

A kad se na temelju takvih projekcija donose političke odluke vrijedne bilijune eura, onda “mala modelna greška” više nije mala. To je kao da kirurg kaže: “Malo smo promašili organ.” Pacijent vjerojatno neće biti impresioniran akademskim tonom objašnjenja.

Vodena para, oblaci i neizvjesnosti

U zaključku rada autori povezuju pretjerano tropsko zagrijavanje u modelima s radijacijskim povratnim spregama vezanima uz vodenu paru, oblake i reflektivnost oblaka. Naglašavaju da su upravo ti procesi među velikim izvorima neizvjesnosti u klimatskoj znanosti.

Ovo je iznimno važno jer se upravo na povratnim spregama gradi velik dio razlike između umjerenog i katastrofičnog klimatskog scenarija.

Nitko ozbiljan ne mora tvrditi da CO₂ nema nikakav učinak. To nije Lindzenova pozicija, niti bi to bila dobra znanost. Pravo pitanje glasi: koliko se osnovni učinak CO₂-a pojačava ili ublažava kroz vodenu paru, oblake, konvekciju, oceane i dinamičke procese atmosfere?

Tu nastaje stvarni spor. Ne oko slogana. Ne oko moralne panike. Nego oko fizike.

A fizika je vrlo nezgodna za političke kampanje jer nema smisla za stranačku disciplinu.

Što ovaj rad ne dokazuje?

Važno je biti pošten. Ovaj rad ne dokazuje da klimatske promjene ne postoje. Ne dokazuje da CO₂ nema učinak. Ne dokazuje da je cijela klimatska znanost pogrešna.

Ono što radi jest nešto uže, ali znanstveno ozbiljno: dovodi u pitanje način na koji dominantni narativ povezuje staklenički učinak, globalni prosjek temperature, velike klimatske promjene iz prošlosti i ponašanje klimatskih modela.

Lindzen i Christy tvrde da su velike klimatske promjene u prošlosti bile prvenstveno povezane s promjenama razlike između tropa i polova, dok je moderno zatopljenje drukčijeg karaktera. Također tvrde da modeli pokazuju obrasce koji se ne poklapaju dovoljno dobro s opažanjima, osobito u prikazu odnosa između polarnih područja i subtropa.

To je dovoljno da se postavi ozbiljno pitanje: jesu li političke odluke o energiji, industriji i društvu razmjerne stvarnoj razini znanstvene sigurnosti?

Zašto je razgovor s Lindzenom važan?

Razgovor s Richardom Lindzenom nije važan zato što bi jedan znanstvenik trebao zamijeniti cijeli IPCC. To ne bi bila znanost, nego obrnuti kult ličnosti.

Važan je zato što Lindzen dolazi iz same jezgre atmosferske fizike i postavlja pitanja koja javni prostor sve teže podnosi:

Što ako klimatski modeli sustavno pretjeruju?
Što ako polarno pojačanje nije onakvo kakvo modeli prikazuju?
Što ako velike klimatske promjene iz prošlosti ne možemo jednostavno koristiti kao argument za današnje političke scenarije?
Što ako je CO₂ važan, ali nije glavni daljinski upravljač Zemljine klime?
Što ako su oblaci, vodena para i prijenos topline između tropa i polova važniji nego što se priznaje u javnom narativu?

U normalnoj znanosti takva pitanja bila bi dobrodošla. U političkoj religiji ona zvuče kao hereza.

A problem s herezama je što su ponekad samo pitanja koja su došla prerano.

Zaključak

Rad Lindzena i Christyja iz 2024. otvara temu koja je u javnoj raspravi gotovo potpuno potisnuta: klimu ne možemo razumjeti samo kroz globalni prosjek i koncentraciju CO₂-a.

Ako je njihova analiza točna, tada su tropi, polovi, prijenos topline, oblaci, vodena para i struktura atmosferskih režima ključni za razumijevanje stvarnih klimatskih promjena. A ako modeli te procese ne opisuju dovoljno dobro, tada političke odluke koje se na njih oslanjaju moraju biti predmet ozbiljne javne rasprave.

Ne zato da bismo “negirali klimu”.
Nego zato da bismo prestali negirati složenost.

U nedjelju, 24.5., u 14 h na Z1 TV-u u emisiji SLOBODNI razgovarat ćemo s prof. Richardom Lindzenom o CO₂-u, klimatskim modelima, polarnom pojačanju, oblacima, klimatskoj osjetljivosti i pitanju koje bi trebalo biti potpuno normalno u svakom ozbiljnom društvu:

Što ako službeni klimatski narativ nije potpuno pogrešan, ali je dovoljno pojednostavljen da vodi prema pogrešnim političkim zaključcima? https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/05/249-Lindzen-Christy-2024.pdf

Gledajte emisiju SLOBODNI u nedjelju, 24.5., u 14 h na Z1 TV-u.