Prilog biografiji Zlatka Mateše: privatizacija, rat i institucionalni krug koji nikada nije do kraja objašnjen
Zlatko Mateša danas se ponovno spominje u javnosti zbog sportskog sustava i odnosa unutar sportskih saveza. No mene u ovoj priči ne zanima samo aktualna epizoda. Ona je tek povod.
Ono što je meni, kao kroničaru i svjedoku vremena, ostalo duboko upisano jest Matešin kontinuitet kroz devedesete godine — razdoblje u kojem je Hrvatska istodobno vodila rat, obnavljala državu, gubila trećinu gospodarstva i provodila najvažniji vlasnički preustroj u svojoj modernoj povijesti.
A upravo u tom razdoblju Zlatko Mateša nije bio sporedna osoba.
Bio je dio samog središta procesa.
Fond kao mjesto na kojem se odlučivalo o budućnosti države
Hrvatski fond za privatizaciju osnovan je Zakonom o Hrvatskom fondu za privatizaciju, donesenim krajem 1992. godine. U Narodnim novinama stoji da je Zakon donio Zastupnički dom Sabora 27. studenoga 1992., a proglašen je 1. prosinca 1992.
Za laike, Hrvatski fond za privatizaciju treba objasniti jednostavno: to nije bila obična državna agencija. To je bio mehanizam kroz koji je prolazila sudbina golemog dijela društvene i državne imovine.
Zakon kaže da se Fond osniva radi provođenja i dovršenja privatizacije imovine koja je Fondu prenesena na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća, kao i imovine koja je postala vlasništvo Republike Hrvatske. Fond je obavljao stručne i upravne poslove pretvorbe, privatizacije, upravljanja državnom imovinom, upravljanja poduzećima u kojima ima udjele, restrukturiranja, kupnje i prodaje poduzeća.
Drugim riječima: u ratu, dok su dijelovi zemlje bili okupirani, dok je gospodarstvo bilo razbijeno, dok su ljudi ginuli, izbjegavali i spašavali gole živote, država je otvorila proces prijenosa i preraspodjele vlasništva.
O tome se tada odlučivalo kao o tehničkom pitanju. A to nije bilo tehničko pitanje. To je bilo pitanje tko će nakon rata posjedovati Hrvatsku.
Rat nije bio fusnota
Posebno je važno naglasiti kontekst. Prema kasnijem izvješću Državne revizije, od 1556 revidiranih društava, 85 ih se u vrijeme pretvorbe nalazilo na okupiranom području, a 312 na ratom zahvaćenom području. Ukupna ratna šteta od 1,5 milijardi DEM bila je iskazana u elaboratima kod 237 društvenih poduzeća, a 572 poduzeća su u procjeni vrijednosti valorizirala gubitke tržišta zbog ratnih događanja. (Hrvatski sabor)
To je ključna rečenica cijele priče.
Jer ako se privatizacija provodi u vrijeme kada su poduzeća na okupiranom ili ratom zahvaćenom području, kada tržišta ne funkcioniraju, kada je imovina razorena, kada dokumentacija često nije potpuna, a ljudi nisu ni fizički u mogućnosti braniti svoje interese, tada se ne može govoriti o normalnom tržišnom procesu.
To je bilo vlasničko preslagivanje u izvanrednom stanju.
Koliko mi je ostalo u sjećanju, kod odlučivanja o smjeru pretvorbe i privatizacije samo su tri osobe bile protiv. Autor zna tko su bile te tri osobe, ali ih ovdje neće navoditi, jer su sve tri danas pokojne. Ostali su bili za.
A već tada je bilo jasno: takva vrsta posla ne može se i ne smije provoditi u punom opsegu za vrijeme rata, okupacije dijela zemlje i razaranja gospodarstva.
Ali provedena je.
Matešin kontinuitet
Ovdje treba biti precizan.
Formalno, Zlatko Mateša nije bio prvi predsjednik Hrvatskog fonda za privatizaciju u kasnijem obliku — predsjednikom HFP-a 1993. imenovan je Ivan Penić.
Ali Mateša je bio jedan od prvih ljudi sustava iz kojeg je taj fond nastao. Bio je na čelu Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj, institucije koja je bila dio prethodne arhitekture pretvorbe i restrukturiranja. A upravo Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju kaže da Fond preuzima sredstva, prava, obveze i djelatnike Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj i Hrvatskog fonda za razvoj.
Zato je njegova uloga važna. Ne samo kao kasnijeg premijera, nego kao čovjeka koji se pojavljuje u kontinuitetu: prvo u sustavu pretvorbe i restrukturiranja, zatim u Vladi, a potom kao predsjednik Vlade od 7. studenoga 1995. do 27. siječnja 2000.
To je razdoblje u kojem se ne događa samo nastavak privatizacije. Događa se i institucionalno preslagivanje ljudi koji su bili u privatizacijskom aparatu.
Obrazac institucionalnog upravljanja
U Matešinoj vladi Ivan Penić je do 16. prosinca 1996. bio ministar privatizacije i upravljanja imovinom, a od istog datuma postaje ministar unutarnjih poslova.
To je prijelaz koji se ne može ignorirati.
Čovjek koji je bio u samom vrhu privatizacijskog sustava prelazi na čelo MUP-a — institucije koja, u svakoj normalnoj državi, ima važnu ulogu u otkrivanju i procesuiranju kriminala.
Zatim Matešina Vlada 31. listopada 1996. imenuje Ivana Penića predsjednikom Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju. Rješenje potpisuje Zlatko Mateša.
Nakon toga dolazi Tomislav Družak. On je 15. siječnja 1997. imenovan predsjednikom Hrvatskog fonda za privatizaciju. I to rješenje potpisuje Zlatko Mateša.
Družak zatim 1999. postaje ravnatelj Hrvatske izvještajne službe, a u odluci iz Narodnih novina stoji da je do tada bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova za kadrovske, pravne i obrazovne poslove.
Dakle, obrazac je vrlo jasan:
privatizacija — Vlada — MUP — obavještajni sustav.
Ne tvrdim da ta kronologija sama po sebi dokazuje kaznenu zavjeru. To bi bilo previše jednostavno i neozbiljno. Ali tvrdim nešto drugo: ta kronologija pokazuje infrastrukturu moći koja je bila idealna za samonadzor.
Ako su ljudi iz privatizacijskog aparata prelazili u institucije koje su kasnije trebale istraživati, nadzirati ili štititi dokumentaciju o privatizaciji, onda se mora postaviti pitanje: tko je zapravo trebao istraživati taj sustav?
Izvješće koje sve mijenja
Najvažniji dokument za ovu temu nije nikakva teorija, nego službeni saborski trag.
Riječ je o IHS-u br. 415 Hrvatskog sabora, od 13. svibnja 2005., pod naslovom Izvješće o provedbi revizije 2003/2004. U njemu se obrađuje Izvješće o radu na provedbi revizije pretvorbe i privatizacije za razdoblje od prosinca 2003. do rujna 2004. godine i Izvješće o obavljenim revizijama pretvorbe i privatizacije.
Na sjednici Sabora uvodno je govorila glavna državna revizorica Šima Krasić. U izvješću se navodi da je Državni ured za reviziju utvrdio činjenice vezane uz pretvorbu i privatizaciju svakog pojedinog subjekta i izvijestio Sabor je li sve obavljeno u skladu s važećim propisima.
A brojke su porazne.
Od 1556 revidiranih društava, samo je za 75 društava — odnosno 4,8 posto — ocijenjeno da su pretvorba i privatizacija provedeni u skladu s propisima. Revizijom je utvrđeno 1936 nepravilnosti. Od toga je 721 nepravilnost bila povezana s kažnjivim djelima, a 271 je imala obilježja kaznenih djela. Državni ured za reviziju podnio je 71 kaznenu prijavu, dok su druge institucije ranije već podnijele 93 kaznene prijave za ista djela.
To znači da nije problem bio ruban.
Nije riječ o nekoliko ekscesa.
Nije riječ o ponekoj nepravilnosti u velikom povijesnom procesu.
Službeni saborski dokument kaže da je samo 4,8 posto revidiranih društava imalo pretvorbu i privatizaciju provedenu u skladu s propisima.
Drugim riječima, oko 95 posto nije prošlo kao uredno.
Što to govori o Mateši?
Ne govori da je Zlatko Mateša osobno osmislio svaku nepravilnost. Ne govori da je osobno kontrolirao svaki predmet. Ne govori da je bez Franje Tuđmana donosio ključne političke odluke. U Hrvatskoj dobro znamo da je Tuđman bio središnja politička figura devedesetih.
Ali to ne znači da su svi oko njega bili samo statisti.
Mateša je bio konstanta. Prvo kao čovjek iz sustava pretvorbe i restrukturiranja, zatim kao član Vlade, pa kao predsjednik Vlade do kraja prve HDZ-ove vlasti.
A upravo za njegova premijerskog mandata vidimo kadrovski obrazac u kojem se privatizacijski aparat povezuje s MUP-om i obavještajnim sustavom.
To je politički važno.
Jer ako Državna revizija kasnije utvrđuje da je samo 4,8 posto revidiranih privatizacija bilo provedeno u skladu s propisima, tada pitanje više nije samo: tko se obogatio?
Pitanje je i: tko je držao institucije koje su to trebale istražiti?
Zaključak
Ovo nije konačna presuda. Ovo je prilog biografiji.
Ali biografije javnih ljudi ne pišu se samo iz službenih životopisa, počasnih funkcija i fotografija s protokolarnih događaja. Pišu se i iz tragova institucija kroz koje su prošli. Pišu se iz razdoblja u kojima su imali moć. Pišu se iz odluka koje su potpisivali. Pišu se iz sustava koji su nadzirali.
Zlatko Mateša nije samo bivši premijer i dugogodišnji sportski dužnosnik.
On je jedan od ljudi čija se karijera proteže kroz ključnu točku hrvatske tranzicije: pretvorbu, privatizaciju i kasnije institucionalno zatvaranje tog procesa.
A ako službeno izvješće Državne revizije kaže da je samo 4,8 posto revidiranih društava imalo privatizaciju provedenu u skladu s propisima, onda se pitanje Matešine političke biografije ne može svesti na protokolarnu rečenicu: bio je premijer od 1995. do 2000.
Pravo pitanje glasi:
što se sve dogodilo dok je bio na mjestu s kojeg se to moglo vidjeti, znati i kontrolirati?
Izvori
- Zakon o Hrvatskom fondu za privatizaciju, Narodne novine 84/1992
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_12_84_2183.html - Rješenje o imenovanju Zlatka Mateše direktorom Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj, Narodne novine 4/1992
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1992_01_4_82.html - Rješenje o razrješenju Zlatka Mateše s dužnosti direktora Agencije Republike Hrvatske za restrukturiranje i razvoj, Narodne novine 21/1993
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1993_03_21_349.html - Rješenje o imenovanju Ivana Penića predsjednikom Hrvatskog fonda za privatizaciju, Narodne novine 22/1993
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/1993_03_22_361.html - Šesta Vlada Republike Hrvatske — Zlatko Mateša, sastav Vlade 1995.–2000.
https://vlada.gov.hr/6-vlada-rh/187 - Rješenje o imenovanju Ivana Penića predsjednikom Upravnog odbora Hrvatskog fonda za privatizaciju, Narodne novine 93/1996
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/full/1996_11_93_1627.html - Rješenje o imenovanju Tomislava Družaka predsjednikom Hrvatskog fonda za privatizaciju, Narodne novine 5/1997
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1997_01_5_68.html - Rješenje o razrješenju Tomislava Družaka s dužnosti predsjednika Hrvatskog fonda za privatizaciju, Narodne novine 138/1998
https://narodne-novine.nn.hr/eli/sluzbeni/1998/138/1702 - Rješenje o imenovanju Tomislava Družaka ravnateljem Hrvatske izvještajne službe, Narodne novine 13/1999
https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/1999_02_13_297.html - Hrvatski sabor — IHS br. 415, “Izvješće o provedbi revizije 2003/2004”, 13. svibnja 2005.
https://www.sabor.hr/sites/default/files/uploads/inline-files/5_IHS_415.pdf - Arhiva Izvješća Hrvatskoga sabora — IHS
https://www.sabor.hr/hr/press/publikacije/arhiva-izvjesca-hrvatskoga-sabora - Državni ured za reviziju — arhiva izvješća, kategorija “Revizije pretvorbe i privatizacije”
https://www.revizija.hr/izvjesca/10
Autor
Piše