Pretvorba i privatizacija: svjedočanstvo o propuštenoj prilici (2000.)
Godine 2000. Hrvatska je prvi put nakon Domovinskog rata imala političku promjenu, informacije i realnu priliku da se ozbiljno obračuna s ratnim profiterstvom i kriminalom 1990-ih te pokuša vratiti dio ukradenog novca u državu.
Bio sam neposredni sudionik jednog takvog pokušaja. Ovo je moje svjedočanstvo.
Zašto sam podržao Stjepana Mesića
Nikada prije nisam osobno poznavao Stjepan Mesić.
Moja odluka da značajno, transparentno i financijski podržim njegovu predsjedničku kampanju krajem 1999. i početkom 2000. godine nije imala nikakve veze s ideologijom.
Imala je veze s jednim, vrlo konkretnim obećanjem:
obračun s ratnim profiterstvom i privatizacijskim kriminalom te povrat ukradenog novca u Hrvatsku.
U tom trenutku Mesić je bio potpuni politički autsajder. Prvih desetak dana kampanje gotovo nitko nije vjerovao da ima ikakve izglede. Upravo tada dao sam mu snažnu potporu — javnu, transparentnu i provjerljivu, bez ikakvih protuusluga.
Važno je naglasiti:
Mesić 1999./2000. nije bio političar kakav je postao kasnije.
Tada se pozicionirao kao desni centar, u nekim pitanjima i jasno desno. Njegova kasnija ideološka transformacija prema ljevici — pa i radikalnoj ljevici — tada nije bila vidljiva niti predvidiva. Da jest, moja podrška sigurno ne bi bila ista.
Politički kontekst koji se danas često prešućuje
Godina 2000. nije bila “obična” politička godina.
- Franjo Tuđman umro je krajem 1999.
- siječnja 2000. HDZ gubi vlast, dolazi tzv. Šestorka
- u veljači 2000. Mesić postaje predsjednik Republike
U tom razdoblju Hrvatska je još uvijek bila u polupredsjedničkom sustavu.
Predsjednik Republike imao je izuzetno široke ovlasti, usporedive s onima koje je ranije imao Tuđman — uključujući presudan utjecaj na obranu, unutarnje poslove, financije i vanjsku politiku.
Tek krajem 2000. godine, izmjenama Ustava, prelazimo na sustav u kojemu glavnu izvršnu moć preuzima Vlada, a ne predsjednik.
Drugim riječima:
u proljeće 2000. Stjepan Mesić imao je znatno veću stvarnu moć nego kasnije tijekom svog mandata.
To je ključno za razumijevanje svega što slijedi.
Kako je došlo do ponude
Početkom 2000. godine kontaktirala me skupina američkih stručnjaka — bivših djelatnika obavještajnih i financijskih sigurnosnih struktura, danas organiziranih u privatnu, ali visoko specijaliziranu istražnu skupinu.
Namjerno se nisu obraćali službenim kanalima.
Razlog su izrekli otvoreno: smatrali su da je velik broj ljudi koji su sudjelovali u privatizacijskom kriminalu i dalje prisutan u strukturama moći te da bi formalni institucionalni put bio unaprijed blokiran.
Mene su odabrali kao posrednika jer:
- nisam bio dio izvršne vlasti
- javno sam i financijski podržao predsjednika Mesića
- nakon vlastite provjere zaključili su da nisam sudjelovao u kriminalu pretvorbe i privatizacije
Moja stvarna uloga
Moja uloga bila je isključivo posrednička i prevoditeljska.
Sudjelovao sam na svim sastancima i prevodio razgovore s engleskog na hrvatski jezik.
Nisam donosio političke odluke, nisam sudjelovao u oblikovanju strategije, niti sam imao ikakav financijski interes.
Upravo zato mogu nedvosmisleno i odgovorno reći sljedeće:
Tvrdnja da se tražilo plaćanje unaprijed — nije točna
U dokumentarcu predsjednik Mesić iznosi tvrdnju da se tražilo plaćanje unaprijed.
To nije istina.
Znam da nije istina jer sam ja osobno prevodio svaki razgovor.
Takva tvrdnja bitno mijenja smisao cijele ponude i dovodi javnost do pogrešnog zaključka, jer nitko razuman ne bi prihvatio unaprijed plaćanje za nešto što tek treba dokazati i realizirati.
Zašto je predsjednik kasnije to prikazao drukčije — ne znam.
Ali znam da je time objektivno zaveden kontekst i percepcija javnosti.
Tko je još bio uključen i zašto je to važno
U cijelu priču bile su uključene i domaće sigurnosne službe.
Među osobama s institucionalnom ulogom tada je bio i Tomislav Karamarko, u to vrijeme na čelu SUZUP-a (Službe za zaštitu ustavnog poretka).
Važno je razumjeti da obavještajna zajednica 2000. godine nije funkcionirala kao danas.
SUZUP , SIS i HIS imali su znatno veće ovlasti i snažniji utjecaj. Sustav je kasnije temeljito promijenjen, ali tada je kontekst bio bitno drukčiji.
Ključno pitanje koje ostaje otvoreno
Ne tvrdim da je predsjednik Mesić osobno odbio povrat novca.
Ali tvrdim sljedeće:
- imao je ustavne ovlasti
- imao je politički legitimitet
- imao je informacije
- imao je priliku
I unatoč svemu tome, obećanje zbog kojeg je dobio značajnu javnu i financijsku podršku — nije ispunjeno.
Ne od njega osobno. Ne od Vlade. Ne od države.
Vrlo je moguće da ni sam tada nije u potpunosti shvaćao da će mu se otvoriti realna prilika da to obećanje pokuša ostvariti.
Zaključno
Ovo nije optužnica.
Ovo je kontekst i svjedočanstvo.
Pozivam čitatelje da pogledaju cijeli dokumentarac Pretvorba i privatizacija (Je li moglo drugačije?). On je korektan koliko format dopušta, ali bez ovih dodatnih informacija ne može se razumjeti zašto je upravo 2000. godina bila presudna i zašto je prilika propuštena.
Problem ratnog profiterstva i privatizacijskog kriminala nije samo u tome što se dogodio —
nego u tome što nakon promjene vlasti nije bilo političke snage da se s njim ide do kraja.
A to je istina s kojom Hrvatska i danas živi.
Autor
Piše