Nemamo razloga biti optimistični zbog 1,07 milijardi eura iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti

Vlada je ovih dana s vidljivim zadovoljstvom objavila da je Hrvatskoj iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti (NPOO) uplaćeno 1,07 milijardi eura, najveća pojedinačna tranša do sada. Poruka javnosti je jasna: novac je stigao, plan funkcionira, Hrvatska je uspješna.

No, iza te komunikacije stoji pitanje koje se namjerno izbjegava: imamo li uopće razloga biti optimistični?
Ako se maknemo od političkog PR-a i pogledamo strukturu tog novca, troškove koji istovremeno rastu i mehanizme koji su već ugrađeni u sustav, odgovor nije ugodan.

1. Prvi i temeljni problem: taj novac nije bespovratan

Iako se u javnom prostoru stalno govori o “bespovratnim sredstvima”, Nacionalni plan oporavka i otpornosti financira se zajedničkim zaduživanjem Europske unije kroz program Next Generation EU. Drugim riječima, EU se zadužila na tržištu kapitala, a dio tog duga – onaj koji se naziva “grantovima” – vraćat će se kroz europski proračun do 2058. godine.

To znači da:

• taj novac nije poklon,
• on se ne pojavljuje iz ničega,
• i njegova otplata je već planirana kroz nove i postojeće izvore prihoda EU.

Drugim riječima, danas slavimo uplatu, a sutra sudjelujemo u otplati – kroz poreze, naknade i više troškove života. Optimizam temeljen na samoj činjenici da je novac “sjeo” ignorira ovu osnovnu činjenicu.

2. Drugi problem: istovremeno nam raste cijena energije

Gotovo paralelno s objavama o rekordnoj uplati iz NPOO-a, građanima se najavljuje povećanje cijene električne energije, osobito kroz rast mrežnih tarifa od 1. siječnja.

To nije slučajnost, nego simptom dubljeg problema. Cijena električne energije u Hrvatskoj – kao i u cijeloj EU – više nije dominantno određena troškom proizvodnje, nego političko-regulatornim slojevima:

• naknadama za obnovljive izvore,
• cijenom emisijskih dozvola (ETS),
• porezima i parafiskalnim davanjima,
• te rastućim troškovima mreže.

Rezultat je paradoksalan: novac dolazi “za oporavak”, a temeljni ulazni trošak gospodarstva – energija – istovremeno poskupljuje. To automatski jede konkurentnost, povećava inflacijski pritisak i smanjuje realni učinak tog istog “oporavka”.

3. Treći i ključni problem: cijena energije je strukturno “zabetonirana”

Ovdje dolazimo do najvažnije točke. Pitanje više nije hoće li cijena energije kratkoročno malo pasti ili porasti, nego ima li uopće realnog razloga za dugoročni optimizam.

Europa je u posljednjih nekoliko godina napravila dvije nepovratne strateške odluke:

1. odvojila se od tradicionalnih, jeftinijih izvora energije (prije svega ruskog plina) i zamijenila ih skupljim i volatilnijim uvozom,
2. čvrsto “zaključala” zelenu tranziciju u regulatorni okvir (ETS, ETS-2, OIE, obvezujući rokovi).

Uz to, Europska komisija je predložila da se 30 % prihoda od aukcija emisijskih dozvola (ETS) koristi kao vlastiti prihod EU proračuna za otplatu duga Next Generation EU. Time ETS više nije samo klimatski instrument, nego i fiskalni alat.

Posljedica je jasna:

• prihod od emisijskih dozvola postaje potreban za servisiranje duga,
• time se stvara institucionalni interes da cijena CO₂ ostane stabilna i dovoljno visoka,
• a to dodatno smanjuje prostor za realno pojeftinjenje energije.

Drugim riječima, mehanizam koji poskupljuje energiju sada je ugrađen i u otplatu duga. To ne znači da se cijene nikad neće kretati, ali znači da je njihov donji prag trajno viši nego prije.

4. Posljedice: inflacija i gubitak konkurentnosti nisu privremeni problem

Ako energija poskupljuje ili ostaje skupa:

• poskupljuje svaki proizvod,
• poskupljuju usluge,
• rastu troškovi kućanstava,
• i slabi industrijska konkurentnost.

To nije teorija, nego mehanika. O tome smo detaljno pisali u analizi:

Kamo ide Hrvatska nakon pandemije, rusko-ukrajinskog rata i promjene američke politike

Taj tekst pokazuje da problem nije samo hrvatski, nego europski – i da Hrvatska, kao mala i uvozno ovisna ekonomija, taj teret osjeća još snažnije.

5. Ključno pitanje koje se više ne može izbjegavati

Sve ovo vodi prema pitanju koje se sustavno izbjegava u službenim komunikacijama:

Je li zelena tranzicija u ovom obliku ekonomski opravdana?

Ne govorimo o okolišu kao vrijednosti, nego o:

• tempu,
• instrumentima,
• i cijeni koju plaćaju građani i gospodarstvo.

Ako vas zanima što o tome kažu ekonomisti, energetski stručnjaci i industrija – o tome ćemo pisati u zasebnom tekstu.

Zaključak

Uplata od 1,07 milijardi eura zvuči impresivno. Ali novac koji se vraća, u trenutku kada rastu cijene energije i kada su mehanizmi poskupljenja trajno ugrađeni u sustav, nije razlog za optimizam.