Klimatske promjene bez histerije: što mi je Roger Pielke Jr. rekao o CO₂, ekstremima i “zelenoj tranziciji”
U ovom intervjuu razgovarao sam s Rogerom Pielke Jr. o klimatskim promjenama – temi koja je u javnosti postala gotovo savršena mješavina straha, politike i marketinških parola. Problem je što se u toj magli često izgubi ono što bi trebalo biti prvo: mjera, podaci i zdravi razum.
Razlog zašto sam ga pozvao jednostavan je: Pielke (Jr.) je jedan od onih sugovornika koji odbijaju igrati ulogu “navijača”. Ne prodaje ni apokalipsu ni poricanje. A to je danas, paradoksalno, već rijetka vrsta hrabrosti.
Što je zapravo bila nit vodilja razgovora?
Najkraće: klimatske promjene su stvarne, ali rasprava postaje opasno neupotrebljiva kad se pretvori u moralnu paniku. Kroz razgovor smo se stalno vraćali na jedno pitanje: što znamo dovoljno dobro da na temelju toga donosimo skupe i dalekosežne politike – i što još ne znamo dovoljno dobro da bismo tvrdili sa sigurnošću?
Zato smo razgovor strukturirali kroz niz jasnih pitanja. Ispod su točke koje su mi ostale kao najvažnije – ne kao “konačna istina”, nego kao okvir za ozbiljnu raspravu.
1) “Hitna klimatska situacija” – je li to znanstveni ili politički izraz?
Odmah na početku dotaknuli smo se fraze koja se danas ponavlja kao molitva: “hitna klimatska situacija”. Pielke je naglasio da IPCC u svojim izvještajima ne koristi taj izraz te da je dekarbonizacija u svojoj prirodi stoljetni projekt. Drugim riječima: ako je nešto projekt za desetljeća, proglasiti ga “hitnim slučajem” može biti korisno za mobilizaciju – ali je loše za precizno razmišljanje.
2) Je li CO₂ glavni razlog klimatskih promjena?
Da, ljudske emisije CO₂ mijenjaju energetsku ravnotežu Zemljinog sustava – i to je temeljna stvar. Zanimljivo mi je bilo kako je Pielke mirno podsjetio da se znanstveno može utvrditi potječe li CO₂ iz prirodnih izvora ili iz ljudske aktivnosti, te da ugljen ima posebno veliku ulogu. Također, CO₂ iz ljudskih aktivnosti u atmosferi ostaje dulje od ljudskog životnog vijeka, što po definiciji ovaj problem čini dugotrajnim.
3) CO₂ i temperatura: zašto se toliko govori o zraku, a manje o oceanima?
Jedan od najkorisnijih dijelova razgovora: toplina se ne “skuplja” samo u zraku. Pielke je naglasio da su oceani glavni spremnici topline, što potvrđuje i IPCC. To mijenja perspektivu: kad netko raspravu svede na graf temperature zraka i naslov “najtoplija godina ikad”, često se preskoči veći dio slike.
Dotaknuli smo se i teme gradskih toplinskih otoka, koji također mogu utjecati na mjerenja – a nisu izravno povezani s CO₂.
4) Najvažniji staklenički plin: CO₂ ili vodena para?
Pielke je istaknuo ulogu vodene pare i potrebu da se ozbiljno govori o oblacima i procesima koji utječu na vodenu paru. Istovremeno je jasno rekao da IPCC utjecaj Sunca vidi kao manji od utjecaja ljudskih aktivnosti. Meni je tu ključna poanta bila sljedeća: klimatski sustav nije jedan gumb. Čim ga svedeš na jednu jednadžbu za naslovnicu, već si počeo gubiti točnost.
5) Vulkani, oscilacije i prirodna varijabilnost: koliko klima sama “radi svoje”?
Razgovarali smo o vulkanima, koji mogu “blokirati” Sunce i izazvati zahlađenje, te o unutarnjoj varijabilnosti klime (Atlantska višedesetljetna oscilacija, Pacifička dekadna oscilacija). Pielke je podsjetio da IPCC identificira više tipova varijabilnosti, što otežava jednostavne tvrdnje tipa: “ovo je 100% zbog X” ili “ovo nema veze s ljudima”. Stvarnost je složenija – i baš zato zahtijeva ozbiljnije komuniciranje.
6) Ekstremi: ciklone, tornada, požari… raste li učestalost ili rastu samo naslovi?
Ovo je dio gdje sam namjerno bio “dosadan” i tražio preciznost: jesu li ekstremi sve gori? Pielke je tvrdio da nema jasnog trenda povećanja učestalosti ili jačine vremenskih ekstrema, te da se u javnosti često brkaju dvije stvari: pojava ekstrema i rast štete. Štete rastu jer društva imaju više imovine, infrastrukture i bogatstva izloženog riziku. A mediji često – prebrzo – pripisuju svaki događaj klimatskim promjenama koje uzrokuje čovjek, što po njemu nije opravdano.
7) Pustinje, poljoprivreda i zdravlje: što javnost najčešće krivo shvati?
Dotaknuli smo se i teme širenja pustinja, gdje je rekao da je danas manje zabrinutosti nego 1990-ih. U poljoprivredi smo govorili o emisijama dušika i metana te promjenama albeda – još jednom podsjetnik da klima nije “samo CO₂”. A kod zdravlja je izrekao rečenicu koja ruši dio popularne retorike: više ljudi umire od hladnoće nego od topline. To ne znači da toplinski valovi nisu opasni – znači da ozbiljna politika mora gledati bilancu rizika, a ne samo jedan emocionalno najupečatljiviji dio priče.
8) Scenariji do 2100.: prognoze ili “priče koje mogu biti”?
Posebno mi je važno bilo razjasniti razliku između “scenarija” i “prognoze”. Pielke je naglasio: scenariji nisu predviđanja, nego vjerojatne priče o tome kako bi se stvari mogle odvijati. Spomenuo je okvirno očekivanje porasta temperature reda veličine oko 2,5 °C do 2100. godine – i dodao nešto što bih volio da čujem češće: to nije apokalipsa, ali se ne može ignorirati.
9) Ima li smisla zelena tranzicija – ili je to preskupa religija?
Ovo je pitanje koje sam namjerno postavio frontalno: ima li smisla zelena tranzicija?
Odgovor koji sam iz razgovora izvukao je vrlo praktičan: ima smisla samo ako je izvediva. Ne kao slogan, nego kao sustav koji ljudima daje pouzdanost, pristupačnost i energetsku sigurnost. Pielke je spomenuo i “željezni zakon klimatskih promjena”: spremnost ljudi da se trajno odreknu bogatstva i blagostanja radi klime je ograničena. I to nije cinizam – to je empirija politike. Ako tranzicija znači skupu i nestabilnu energiju, građani će je odbiti. Ako znači tehnologije koje rade, energiju koja je dostupna, i modernizaciju bez rušenja životnog standarda – tada može proći.
U tom kontekstu spomenute su i procjene troškova (npr. ideja izdvajanja velikih udjela BDP-a za “neto nulu”), te zaključak: klimatske politike moraju nuditi konkretan interes građanima, a ne samo moralni pritisak.
10) “Obnovljiva energija”, strah od “svjetske vlade” i digitalizacija koja jede struju
Dotaknuli smo se i jezika: Pielke je rekao da ne voli izraz “obnovljiva energija” te da vidi solarnu energiju kao bolji put od vjetra. No još važnije: govorio je o strahu dijela ljudi da se preko klimatskih politika uvodi nadnacionalno upravljanje bez demokratskog legitimiteta – i rekao da taj strah ne treba ismijavati, jer se previše rješenja nameće odozgo prema dolje.
U istom dahu otvorio je još jednu temu koju mnogi “zaborave” spomenuti dok sanjaju o digitalnoj budućnosti: digitalizacija i AI troše ogromne količine energije. Rast podatkovnih centara i umjetne inteligencije vodi prema većoj potražnji za energijom – i to stvara napetost s ciljem dekarbonizacije. Ne možeš istovremeno urlati “sve na struju” i glumiti da će struja sama od sebe postati jeftina, čista i beskonačna.
11) Znanost, politika i geo-inženjering: gdje Pielke povlači crtu
Pred kraj razgovora Pielke je otvoreno rekao da je politika upletena u znanost klimatskih promjena i da bi znanstvena zajednica trebala biti korektiv – posebno prema ekstremnim medijskim pričama o “klimatskoj apokalipsi”. I onda rečenica koja mi je ostala kao najbolja definicija trezvenog stava: “Klimatske promjene su stvarne, nose rizike – ali ja noću mirno spavam.”
Na geo-inženjering gleda skeptično: kaže da klimatski sustav ne poznajemo dovoljno da bismo se u to “petljali”. Meni je to zvučalo kao zdrav refleks: kad je alat planetarnih dimenzija, onda “brza rješenja” postaju luksuz koji si ne smiješ dopustiti bez vrlo čvrstog znanja.
Zaključak: što bih volio da publika izvuče iz ovog intervjua
Ako bih morao sažeti intervju u jednu poruku, bila bi ova: klimatska politika koja ignorira energetsku sigurnost, cijenu i realne kompromise – postaje propaganda. A propaganda je uvijek skupa, samo se račun ne šalje odmah.
Zato mi je ovaj razgovor bio važan: ne zato da “dokažemo” jednu stranu, nego da vratimo temu na teren gdje se može odlučivati bez histerije – podatke, tehnologije, troškove i posljedice. I da se napokon prestanemo ponašati kao da je jedina alternativa između panike i poricanja. Nije. Postoji i treća opcija: razum.
Autor
Piše