Kako se u ratu gasi sloboda govora: scenarij “Grenland” i mehanika DSA/EMFA

Pišem ovo kao misaoni eksperiment – ali i kao pravnu vježbu. Ne zato da širim paniku, nego da hladno provjerimo što je moguće kad se jednom aktiviraju “izvanredne okolnosti”. Europa je ušla u razdoblje u kojem se geopolitičke napetosti više ne vode samo tenkovima i brodovima, nego i informacijama: algoritmima, moderacijom sadržaja, “provjerama činjenica” i administrativnim odlukama.

Zamislimo, dakle, da eskalira kriza: ili s Rusijom (ukrajinski rat prelijeva se na šire područje), ili sa Sjedinjenim Državama (spor oko Grenlanda i Arktika, energetskih ruta i strateške infrastrukture). U takvoj situaciji politički sustav radi ono što uvijek radi kad je pod pritiskom: traži način da disciplinira javni prostor i smanji nepredvidivost. U 20. stoljeću to se radilo urednicima, partijskim telefonima i državnim medijima. U 21. stoljeću to se radi – algoritmima i regulatornim nalozima.

1) Prvi dan krize: “informacijski front” postaje sigurnosno pitanje

Kriza počinje vijestima o incidentu: brodovi, zrakoplovi, podmorski kabel, satelitska infrastruktura, sabotaža, “nepoznati napad”, “hibridno djelovanje”. U roku od nekoliko sati slijedi ono što moderni sustavi najviše mrze: informacijski kaos.

• Šire se snimke bez konteksta.
• Pojavljuju se “curenja” dokumenata.
• Paralelno kreću propagandni narativi i kontra-narativi.
• Građani se organiziraju mimo institucija i mimo mainstream medija.

U normalnim okolnostima to je demokracija u kaotičnom izdanju. U kriznim okolnostima – to postaje prijetnja javnoj sigurnosti.

2) Proglašenje “krize” i aktivacija DSA: kad Komisija dobije polugu nad algoritmima

U DSA-u postoji mehanizam odgovora na krizu (čl. 36). U prijevodu: kad postoje “izvanredne okolnosti” koje predstavljaju ozbiljnu prijetnju javnoj sigurnosti ili javnom zdravlju, pokreće se režim u kojem se od vrlo velikih platformi (društvene mreže i velike tražilice) traži izvanredni set mjera.

Ključna stvar: to nije “stanje opsade” iz ustavnog prava – to je administrativno-regulatorni režim. Nema suda kao preduvjeta. Nema porote. Nema “izvedite dokaze”. Postoje rokovi, izvješća, “procjene rizika” i nalog da platforme provedu “razmjerne mjere”.

U praksi to izgleda ovako:

2.1. Platforme moraju procijeniti “doprinos prijetnji”

Platforme se obvezuju napraviti procjenu: kako njihov sustav (preporuke, trending, pretraga, viralnost, komentari) doprinosi prijetnji. U krizi “Grenland” to može biti: širenje panike, poticanje nasilja, koordinirana propaganda, pozivi na napad na institucije, masovne dezinformacije o mobilizaciji, o “tajnim dogovorima” i slično.

2.2. Platforme moraju “mitigirati” – a to znači: rezati doseg

Mitigacija rizika u digitalnom svijetu nije filozofija; to je matematika dosega. Ako sadržaj ne dosegne publiku – politički problem nestaje prije nego što nastane. Zato su tipične mjere:

• Promjena algoritama preporuke (što ide u “For You”, što ide u trending, što se preporučuje).
• Smanjenje vidljivosti (“deboost”, shadowban, ograničavanje dijeljenja linkova).
• Uklanjanje sadržaja ili zaključavanje objava.
• Umetanje upozorenja (“sporno”, “neprovjereno”, “kontekst nedostaje”).
• Prioritetizacija “pouzdanih izvora” – što u praksi najčešće znači: institucionalni izvori, službene agencije, mainstream partneri.

U izvanrednoj situaciji, platforme to ne rade “iz pristojnosti”, nego iz straha od sankcija i regulatornog pritiska. U DSA logici: bolje je previše ukloniti nego kasnije odgovarati za “nepostupanje”. Rezultat je poznat: kolateralna šteta postaje pravilo.

2.3. Komisija dobiva izvješća i vodi “dijalog” – ali sud nije prva stanica

Platforme moraju dostavljati izvješća: koje su mjere primijenile, koliko su računa ograničile, koji su trendovi suzbijeni, koje su teme “smirene”. To je birokratski jezik za nešto vrlo jednostavno: tko je utišan, koliko i zašto.

Formalno postoje ograničenja (trajanje odluke, potreba da mjere budu nužne i razmjerne). No temeljni problem ostaje: u kriznim trenucima, standard dokazivanja “istine” zamjenjuje standard “sprječavanja rizika”. A rizik je elastičan pojam.

3) EMFA u krizi: dvostruki kolosijek – “zaštićeni” mediji i svi ostali

EMFA se javno prodaje kao zakon o slobodi medija. I doista, dio odredbi ide u smjeru zaštite profesionalnih medija od proizvoljne moderacije platformi. No u kriznom scenariju, upravo tu nastaje paradoks: zaštita vrijedi do trenutka krize – a kriza se definira kroz DSA.

U normalnim okolnostima, VLOP-ovi bi trebali medijskim pružateljima usluga dati poseban tretman (npr. obavijest i mogućnost reakcije prije uklanjanja). No u krizi, taj se mehanizam skraćuje ili preskače. U prijevodu: kad je najvažnije da se javni prostor čuje i vidi, tada sustav dobiva argument: “sad nije vrijeme”.

A sad dolazi ono što mali, neovisni mediji trebaju razumjeti:

• Veliki i registrirani mediji imaju institucionalne kanale, kontakt-točke, procedure žalbe i “status”.
• Mali mediji, alternativni portali, novinari izvan mainstream infrastrukture često ostaju bez realne zaštite – jer ih sustav ne prepoznaje kao “pouzdanu infrastrukturu”, nego kao rizik koji treba upravljati.

U kriznom scenariju, EMFA ne jamči da će se čuti više glasova. Može se dogoditi suprotno: formalno pluralizam, praktično monopol narativa.

4) Kako se “u praksi” guši priča: mehanika bez zabrane

Najopasnija cenzura nije ona koja se vidi, nego ona koja se ne vidi. U kriznom režimu ne treba ti zabrana da bi utišao priču. Dovoljno je da je učiniš nevidljivom.

4.1. “Fact-check” kao regulatorna prečica

Čak i bez sudske odluke, “provjera činjenica” može biti dovoljna da platforme automatski snize doseg. U krizi “Grenland”, ako neovisni novinar objavi neugodne informacije (npr. o tajnim pregovorima, vojnoj logistici, interesnim lobijima), dovoljna je etiketa “neprovjereno” ili “izvan konteksta” da priča nestane iz feeda prosječnog građanina.

Ključna kritika: istina nije sudski postupak, nego administrativna oznaka. Sud je spor, ali kroz stoljeća je razvijen da minimizira kardinalne pogreške. Ovdje taj mehanizam preskačemo. I to se ne radi zato što je sustav zločest – nego zato što je sustav u panici i želi brzinu.

4.2. “Trusted flaggers” i brza traka uklanjanja

DSA uvodi koncept “pouzdanih prijavitelja” (trusted flaggers). U krizi, njihova prijava dobiva prioritet. To znači: određeni akteri dobivaju brži kanal da označe sadržaj kao problematičan. U praksi, to može postati infrastruktura za brzu neutralizaciju politički osjetljivih tema – čak i kad su legitimne za javni interes.

4.3. Algoritamsko “smirivanje” društva

U krizi država želi smiriti društvo. Ali “smirivanje” često znači: manje pitanja, manje otpora, manje neugodnih činjenica. Ako algoritam odlučuje što će postati viralno, tada je algoritam – političko oružje. Ne moraš uhititi novinara; dovoljno je da ga ne preporučiš.

5) Najvažnije pitanje: tko odlučuje što je “rizik”, a tko odlučuje što je “istina”?

Ovdje dolazimo do srži. U demokraciji se istina i odgovornost, koliko-toliko, testiraju kroz:

• slobodne medije,
• parlamentarnu raspravu,
• sudove i dokazni postupak,
• opoziciju i javni pritisak,
• pluralizam mišljenja.

U kriznom digitalnom režimu, dio toga se zamjenjuje drugim mehanizmom:

• procjene rizika,
• krizne odluke,
• moderacija i algoritmi,
• verifikacija “pouzdanih” izvora,
• administrativno upravljanje dosegom.

To je civilizacijski pomak. I zato je legitimno pitati: kako spriječiti da izvanredne mjere postanu novo normalno?

6) “Europa je izgubila monopol narativa” – zašto se sve ovo uopće događa

Moja hipoteza je jednostavna: Europa je došla do ove točke jer je prvi put u povijesti izgubila kontrolu nad medijskim prostorom. Društvene mreže su razbile monopol mainstreama. Narativ više ne ide odozgo prema dolje, nego horizontalno: građani ↔ građani. A kad birokracija izgubi moć, instinktivno radi ono što zna: vraća kontrolu regulacijom.

U krizi taj instinkt postaje još jači. Jer u krizi nije problem samo neistina – problem je i istina koja ruši plan. Problem su pitanja koja smetaju logistici. Problem su podaci koji stvaraju političku odgovornost. Problem je javnost koja se ne ponaša “predvidivo”.

Tu treba biti pošten: nitko ne želi da se u ratu šire pozivi na nasilje, teroristički sadržaj ili opasne medicinske laži. Ali isto tako, nitko razuman ne želi da se pod krinkom sigurnosti guše legitimne kritike, novinarska istraživanja i politička opozicija. To je tanko, opasno područje. A tanko područje traži sud, a ne samo administraciju.

7) Zaključak: u krizi se ne testira sloboda govora — u krizi se odlučuje hoće li sloboda govora preživjeti

Najveća pogreška je misliti da je sloboda govora luksuz “kad je sve mirno”. Povijest pokazuje suprotno: sloboda govora postoji upravo zato što u krizama vlast najviše griješi. U krizama se donose najgore odluke pod najboljim izgovorima.

Zato je jedino ozbiljno pitanje: kako osigurati da se DSA i EMFA ne pretvore u mehanizam upravljanja javnim mnijenjem u trenutku kad je javnost najpotrebnija?

Ako je odgovor: “Vjerujte Komisiji”, onda nismo u demokraciji nego u vjeri. Demokracija je nepovjerenje koje je civilizirano procedurom. Sud je spor, ali je civilizacijski filter protiv kardinalnih pogrešaka. Ako taj filter preskočimo, brzina će pobijediti istinu. A brzina je uvijek na strani onoga tko ima moć.

Napomena: WHO i UN “Pact for the Future” – dodatni sloj izvanrednih okvira

Na kraju, samo kao napomena: uz europske mehanizme, postoje i globalni okviri koji nastoje standardizirati upravljanje krizama – od pandemija do “kompleksnih globalnih šokova” (UN) i javnozdravstvenih izvanrednih situacija (WHO). U tim okvirima se često pojavljuje isti obrazac: u krizama se povećava uloga neizabranih tijela i birokracija u procesima koji mogu zahvatiti temeljna prava građana.

To ne znači automatski “svjetsku vladu”, ali znači nešto drugo, praktičnije i opasnije: tendenciju da se, pod pritiskom straha i hitnosti, prelijeva moć s politički izabranih predstavnika na administrativne centre odlučivanja. A kad se jednom naviknemo da izvanredno traje dugo, tada se ustavna prava pretvaraju u fusnotu u “protokolu”.

U demokraciji protokol nikad ne smije biti iznad ustava. Čak ni – i posebno ne – kad su sirene najglasnije.

Izvori korišteni u analizi:

1. Uredba (EU) 2022/2065 – Digital Services Act (DSA)
   • posebno: članak 34 (procjena sistemskih rizika)
   • članak 35 (mjere ublažavanja rizika)
   • članak 36 (mehanizam odgovora na krizu)
   • članak 40 (pristup podacima i nadzor)
   • članak 48 (krizni protokoli)
   • relevantno i: uvodna izjava (recital) 91 (primjeri krize i tipične mjere)
2. European Media Freedom Act (EMFA) – Uredba EU o slobodi medija (konačni tekst / politički dogovor 2023., stupanje na snagu 2024., primjena 2025.)
   • posebno: odredbe o odnosu platformi i medijskih pružatelja usluga (poznate kao “24-satni mehanizam” i iznimke u kriznim situacijama povezane s DSA krizom)
   • odredbe o Europskom odboru za medijske usluge (European Board for Media Services)
   • odredbe o transparentnosti vlasništva i državnom oglašavanju (kontekst institucionalne moći nad medijskim tržištem)
3. Europska komisija – službeni Q&A / factsheet o EMFA
   • sažeti prikaz ciljeva EMFA i mehanizama (platforme–mediji, board, zaštita uredničke neovisnosti)
4. Europski parlament – službeno priopćenje o političkom dogovoru (trilog) za EMFA (2023.)
   • opis ključnih elemenata dogovora, uključujući postupanje platformi prema medijskom sadržaju i krizne iznimke
5. EU sankcijski režim (2022.) – odluke / uredbe Vijeća EU o zabrani emitiranja RT i Sputnik na teritoriju EU
   • kao presedan informacijske intervencije u kontekstu rata (ratna propaganda)
6. UN – “Pact for the Future” / Summit of the Future (2024.) + prateći dokumenti
   • posebno: koncept “Emergency Platform” (odgovor na kompleksne globalne šokove)
   • Global Digital Compact / načela o “information integrity” (općenito)
7. WHO – pregovarački dokumenti o pandemijskom ugovoru (WHO CA+) i/ili izmjenama IHR
   • posebno dijelovi o komunikaciji rizika, “infodemiji”, dezinformacijama i javnom informiranju (ovisno o verziji nacrta)