Kako napraviti gospodarski program jedne zemlje?

U Hrvatskoj se opet otvara tema “gospodarskog plana”. Ministar gospodarstva najavljuje izradu novog industrijskog plana za razdoblje 2027.–2034., a na službenim stranicama već kruži i jedan dokument pod nazivom “Prilog 1 – KONTEKST” (oko 60 stranica) koji izgleda kao radna podloga – na mjestima očito nedovršena, s praznim rubrikama i nedovršenim SWOT tablicama. I to je u redu… ako znamo što gledamo.

Problem nastaje kad se radne podloge prodaju kao “programi”, a “programi” se svedu na općenite fraze. Još je veći problem kad se nacionalni plan radi kao izolirani otok, dok oko nas paralelno teku europski megaprojekti: Future of European Competitiveness, NextGenerationEU, ReArm Europe / Readiness 2030, te (posebno važan za poljoprivredu i tržište hrane) veliki sporazum EU–Južna Amerika, poznat kroz priču o EU–Mercosur. I naravno… postoje i “tri točkice”, još cijeli niz drugih inicijativa koje će preslagivati tržište.

U ovom tekstu ne pišem “još jednu strategiju”. Pišem kako se strategija radi – metodično, hladne glave – na primjeru kompanije i na primjeru države. Jer pravila su ista: ili znaš gdje si, gdje ideš i kako stižeš tamo, ili se samo vrtiš u krug uz sve deblje fascikle.

1) Prvo: utvrdi u kojoj si industriji

Prvi korak svake strategije – za kompaniju i za državu – jest utvrditi u kojoj industrijskoj grani stvarno jesi. To zvuči banalno, ali je presudno.

Primjer: netko radi u “fitnessu”. Intuitivno kažeš: to je sport. A u stvarnosti možda je to zdravstvo, prevencija, rehabilitacija, mentalno zdravlje. Ako se pozicioniraš kao “sportska struka”, vodiš jedan rat i jednu konkurenciju; ako se pozicioniraš kao “zdravstvena struka”, vodiš sasvim drugi rat – druga regulativa, druga publika, druga vrijednost.

Isto vrijedi za Hrvatsku: prije nego napišemo “gospodarski program”, moramo reći čime se mi zapravo bavimo. Koje su naše industrijske grane? Je li to turizam? Je li to industrija? Je li to poljoprivreda? Usluge? Financijske usluge? Intelektualne usluge? I, najvažnije: gdje nastaje dodana vrijednost – a gdje samo kruži novac bez rasta produktivnosti.

2) Drugo: razumij globalni i europski “katalog” uspješnih grana

Druga faza je pogled prema van: koje su gospodarske grane danas najuspješnije u svijetu i u Europi?

Hrvatska je članica EU i zajedničkog tržišta. Uskoro je i članica OECD-a – kluba najrazvijenijih ekonomija. To znači da ne možemo graditi plan kao da živimo u staklenom zvonu. Naš plan mora razumjeti što nosi rast, izvoz, tehnologiju i produktivnost u okviru EU/OECD ekonomija.

3) Treće: mapiraj “što imaju najbolji” i “što imamo mi”

Treća faza: usporedi strukturu. Nije poanta “koja je zemlja prva”, nego koje grane nose uspjeh u zajedničkom tržištu.

EU je zajedničko tržište. U digitalnim uslugama, zahvaljujući internetu, tržište je često i globalno. U javnim politikama ponekad ljudi metaforički govore o “zajedničkim okvirima” i izvan EU (čak i kad to formalno nisu tržišta). Ali za Hrvatsku je ključno: u EU areni moraš znati koju kartu uopće imaš u ruci.

Zato treba hladno utvrditi: od grana koje su najuspješnije u Europi i svijetu – što Hrvatska već ima? Što može razviti realno? Što je na razini želje, a što na razini kapaciteta?

4) Četvrto: prepoznaj ograničavajuće okolnosti (posebno novac koji “dolazi s bojom”)

Četvrti korak je identificirati ograničenja – što nas objektivno sužava u izboru politike.

Najlakši primjer su EU programi, osobito NPOO. Tamo novac dolazi uz strukturu: velik dio ulaganja mora ići u zelenu tranziciju i digitalizaciju. Hrvatska je po toj logici već usmjerila oko 40% u zeleno i oko 20% u digitalno (ukupno oko 56–57%). Ako koristiš ta sredstva, taj okvir je ograničavajući faktor: možeš manevrirati, ali ne možeš glumiti da ne postoji.

To nije nužno loše. Loše je ako se pretvaramo da je to “slobodna strategija”, a zapravo je to strategija s unaprijed određenim bojama.

5) Peto: reci gdje želiš biti 2030., 2035., 2040. i 2045. (a 2035 je sidro)

Peta faza je definiranje cilja u vremenu. Ne samo “u idućoj godini”, nego u nekoliko ključnih točaka: 2030., 2035., 2040. i 2045.

Najvažnije je jasno znati gdje želiš biti 2035. Ako znaš 2035, onda znaš i što moraš napraviti do 2030. – jer 2030 nije cilj, nego usputna stanica. Bez sidra u 2035., 2030 postaje samo još jedan plakat za izbore.

6) Šesto: napravi “gap analizu” – što nam fali da tamo dođemo

Šesta faza je analiza jaza: što Hrvatskoj nedostaje da bi došla do ciljeva 2030/2035/2040/2045?

To nije jedna rečenica, nego popis: nedostaje li kapital? Energija? Tehnologija? Infrastruktura? Kadrovi? Znanja? Izvozna tržišta? Institucionalna disciplina? Regulatorni okvir? Brzina provedbe? Bez ove faze strategija se svodi na lijepo formatiran optimizam.

7) Sedmo: plan za otklanjanje nedostataka – i politički konsenzus koji traje dulje od mandata

Tek na kraju dolazi “plan” u užem smislu: kako otkloniti nedostatke?

Imamo li vlastite resurse ili ih moramo dovesti? Imamo li vlastita znanja ili trebamo dovesti znanja? Što gradimo doma, a što kupujemo? Što razvijamo kroz obrazovni sustav, a što kroz ciljano privlačenje stručnjaka?

I tu dolazimo do ključne rečenice: završni dokument mora biti sadržaj političkog konsenzusa, da se ne mijenja svaki put kad se promijeni vlada. Gospodarski plan ne smije ovisiti o tome tko je trenutno na vlasti i koji je slogan u modi. Mora imati jedinstvenu crtu kroz vrijeme – jer ako se stalno okrećemo, ne stižemo nigdje. Ekonomija ne voli trzaje; voli dosadnu, stabilnu predvidljivost.

Gdje smo danas: “Kontekst” nije program, ali je signal

Dokument koji se pojavio kao “Prilog 1 – KONTEKST” u ovom trenutku više izgleda kao radna podloga: opisuje teme, alate, okvire i administrativne funkcije; koristi PESTEL i SWOT; na mjestima ostaje nedovršen. To nije tragedija – tragedija je ako se takav dokument predstavi kao “gotov gospodarski program”.

Ali on je važan kao signal: pokazuje da se u sustavu nešto kuha, da se skupljaju elementi, da se “mapira teren”. I sad je ključno da se taj teren prevede u pravi plan: s prioritetima, brojkama, rokovima, odgovornostima i mjerljivim ciljevima.

Ne radimo plan u vakuumu: europski megaprogrami već crtaju rubove

Hrvatski gospodarski program mora biti svjestan da EU već gura nekoliko velikih smjerova:

• Future of European Competitiveness – europska rasprava o produktivnosti, energiji, industriji i tehnološkom zaostatku.
• NextGenerationEU – okvir oporavka i ulaganja, s jakim naglaskom na zeleno i digitalno.
• ReArm Europe / Readiness 2030 – jačanje obrambenih kapaciteta i industrijske baze (što povlači i lanac dobave, tehnologije, energetiku, metal, elektroniku, kibernetiku).
• EU–Mercosur – sporazum koji izravno dotiče poljoprivredu, prehrambenu industriju, standarde i tržišnu konkurenciju s Južnom Amerikom.
• …i još niz drugih inicijativa (te “tri točkice” koje svi znamo da postoje, ali ih se često sjetimo tek kad nas pregaze).

To znači: hrvatski plan nije samo pitanje “što bismo mi htjeli”, nego “što mi možemo i moramo” unutar okvira tržišta, pravila i smjerova koji se već postavljaju.

Što bi “pravi” gospodarski program Hrvatske morao imati

Ako sve gore shvatimo ozbiljno, onda gospodarski program mora biti više od popisa želja. Minimalno mora sadržavati:

• Jasnu identifikaciju industrijskih grana u kojima Hrvatska realno djeluje i gdje stvara dodanu vrijednost.
• Benchmark EU/OECD: koje grane nose uspjeh najrazvijenijih i zašto.
• Mapu hrvatskih kapaciteta: što imamo od tih grana, a što nemamo.
• Ograničenja i uvjete: novac, regulativa, energija, demografija, sigurnost opskrbe.
• Ciljeve 2030/2035/2040/2045 (s 2035 kao sidrom) i jasne metrike uspjeha.
• Gap analizu i plan zatvaranja jaza (resursi/znanja: doma ili izvana).
• Model političkog konsenzusa – da plan preživi promjenu vlasti.

To je suha, dosadna struktura. Ali dobra vijest je: baš takve “dosadne” strukture su jedino što donosi rezultate. Sve ostalo je lijepa knjižica koja se dobro slika na stolu, a loše živi u stvarnosti.

Ako želimo gospodarski program koji vrijedi, moramo ga prestati tretirati kao PR i početi ga tretirati kao operativni nacrt budućnosti. U protivnom ćemo i dalje imati samo “kontekst” – bez sadržaja.