Kad roditelj postane protivnik sustava: moj razgovor s Jeffom Evelyjem

U emisiji SLOBODNI razgovarao sam s Jeffom Evelyjem, kanadskim ratnim veteranom i ocem koji tvrdi da je njegova obitelj razorena nakon susreta s medicinskim i ideološkim sustavom rodne tranzicije djece. Ovo nije bila teorijska rasprava, nego osobno svjedočanstvo čovjeka koji je sve to prošao iznutra.

---

---

U ovoj emisiji razgovarao sam s Jeffom Evelyjem, kanadskim ratnim veteranom, ocem i aktivistom koji je u javnost istupio zbog osobnog iskustva svoje obitelji s temom spolne tranzicije djece, roditeljskih prava, medicinskih institucija i onoga što on naziva rodnom ideologijom.

Ovo nije bio razgovor iz udžbenika.
Nije bila riječ o akademskoj raspravi, ni o još jednoj studijskoj polemici u kojoj se suprotstavljaju dvije apstraktne strane.

Ovo je bio razgovor s čovjekom koji tvrdi da je vlastitu obitelj gledao kako prolazi kroz sustav u kojem je, prema njegovim riječima, roditelj odjednom postao prepreka. Ne saveznik djeteta. Ne osoba koju treba uključiti. Ne otac koji ima pravo postavljati pitanja. Nego netko koga treba zaobići.

A upravo je to trenutak koji me u ovom razgovoru najviše zanimao: kako se u zapadnim društvima, u konkretnom slučaju Kanade, dogodilo da roditelj koji postavlja pitanja o medicinskim postupcima nad vlastitim djetetom bude tretiran gotovo kao protivnik sustava?

Tko je Jeff Evely?

Jeff Evely proveo je dvadeset godina u Kanadskim oružanim snagama. U vojsku je ušao 2001., bio je u Afganistanu 2009., radio je s NORAD-om u Sjedinjenim Državama, a 2019. bio je raspoređen i u Irak. Iz vojske je otpušten 2021. iz medicinskih razloga.

Nakon toga se uključio u ono što u Kanadi nazivaju pokretom za slobodu. Bio je povezan s konvojem kamiondžija, sudjelovao u prosvjedima protiv pandemijskih mjera, marširao s Jamesom Toppom i kasnije se aktivirao u borbi protiv medicinske rodne tranzicije maloljetnika.

U razgovoru mi je rekao da je 5. svibnja u Ottawi organizirao događaj pod nazivom Mayday Kids in Crisis, posvećen upravo djeci, roditeljskim pravima i posljedicama rodne ideologije. Na tom su događaju govorili i detranzicioneri, stručnjaci i ljudi koji, poput njega, tvrde da su osobno iskusili štetu takvog sustava.

No središte našeg razgovora nije bila njegova vojna biografija. Središte je bila njegova obitelj.

Priča jednog oca

Jeff mi je ispričao da je deset godina bio samohrani otac. Opisao je svoj obiteljski život kao normalan, aktivan i blizak: trenirao je kćer u sportu, djecu učio glazbi i borilačkim vještinama, provodio s njima vrijeme i, prema vlastitim riječima, nije vidio da se događa nešto što bi ga pripremilo na ono što će uslijediti.

Nakon preseljenja u Ottawu, njegova je kći, kako kaže, počela govoriti o različitim identitetima. Najprije je rekla da je aseksualna, zatim lezbijka, pa biseksualna, a potom da je trans.

Kao otac, Jeff kaže da to u početku nije razumio kao medicinsko pitanje. Smatrao je da je riječ o zbunjenosti, adolescenciji, traženju identiteta i možda posljedicama obiteljskog stresa nakon razvoda roditelja. Upravo zato ju je, kako kaže, odveo u kliniku za mentalno zdravlje adolescenata pri Dječjoj bolnici istočnog Ontarija.

Ono što ga je šokiralo dogodilo se kasnije. Prema njegovim riječima, klinika za mentalno zdravlje uputila je njegovu kćer u rodnu kliniku, a da on kao otac o tome nije bio obaviješten na način koji bi smatrao prihvatljivim.

Taj trenutak je u razgovoru bio ključan. Jeff tvrdi da je odjednom shvatio kako više nije tretiran kao roditelj koji sudjeluje u brizi za vlastito dijete, nego kao netko čija su pitanja nepoželjna.

Rodna klinika i pitanje pristanka

Jedan od najvažnijih dijelova razgovora odnosio se na pitanje pristanka maloljetnika na medicinske postupke.

Jeff je objasnio da je njegova kći, otprilike mjesec dana nakon njegova odlaska u Irak, navršila 16 godina. Prema njegovim riječima, to je u Ontariju dob u kojoj osoba može pristati na određene medicinske postupke. Tvrdi da ju je bolnica nakon toga počela izravno kontaktirati i govoriti joj da više ne treba njegovo dopuštenje kako bi nastavila putem rodne tranzicije.

Zbog toga je, kako kaže, uzeo dopust iz Iraka i vratio se kako bi prisustvovao terminu u bolnici.

Tamo je, prema njegovu svjedočanstvu, liječnik odmah otvorio pitanje blokatora puberteta. Jeff tvrdi da je počeo postavljati osnovna pitanja: kako je utvrđeno da je njegovo dijete zapravo muško u ženskom tijelu? Koji su dokazi? Na čemu se temelji procjena? Koji su rizici?

Odgovori koje je dobivao, kaže, nisu ga zadovoljili. Opisao ih je kao neodređene, ideološke i nedovoljno medicinski utemeljene.

Posebno je istaknuo jednu izjavu liječnika, za koju tvrdi da ju je snimio: da je liječnik “pogledao u srce i dušu” njegove kćeri i utvrdio da je muško. Kada ga je Jeff pitao kako zna da duša postoji, liječnik mu je, prema Jeffovim riječima, rekao da ne mora odgovoriti na to pitanje.

U tom trenutku razgovor je otišao u samu srž problema: ako se ozbiljni medicinski postupci temelje na tvrdnji o identitetu, što je onda dokaz? I smije li roditelj uopće pitati?

“Podržite ili će se ubiti”

Jeff je više puta ponovio da mu je jedna od glavnih poruka liječnika bila: ako ne podržite tranziciju, vaše dijete će počiniti samoubojstvo.

To je tvrdnja koja se u javnim raspravama često koristi kao moralni pritisak. Naravno, pitanje suicida kod mladih ljudi iznimno je ozbiljno i ne smije se banalizirati. Ali upravo zato, po mom mišljenju, ne smije se koristiti ni kao instrument kojim se roditelje prisiljava da prestanu postavljati pitanja.

Jeff tvrdi da je sam počeo proučavati znanstvene radove i podatke o ishodima tranzicije, stopama odustajanja, mentalnom zdravlju i samoubojstvima. U razgovoru je iznio niz tvrdnji o studijama i podacima koje je pronašao, uključujući tvrdnju da se kod velikog broja djece rodna disforija s vremenom povuče te da se mnoga od te djece kasnije jednostavno identificiraju kao homoseksualne osobe.

Važno je naglasiti: u ovom tekstu prepričavam ono što je Jeff iznio u intervjuu. Ovo nije medicinski savjet niti zamjena za neovisnu znanstvenu analizu. Ali ono što je za javnost važno jest činjenica da roditelji, liječnici i društvo moraju imati pravo otvoreno razgovarati o tim pitanjima — bez cenzure, bez moralne ucjene i bez pretvaranja da su sva pitanja već riješena.

Jer ako roditelj ne smije pitati što se događa s njegovim djetetom, onda više ne govorimo samo o medicini. Govorimo o moći.

Kanadski zakon o “konverzijskoj terapiji”

Poseban dio razgovora bio je kanadski zakon o takozvanoj konverzijskoj terapiji.

Jeff je objasnio da većina ljudi, kad čuje izraz “konverzijska terapija”, pomisli na pokušaje da se homoseksualne osobe prisilno “pretvore” u heteroseksualne. Takve prakse, naravno, imaju tešku i problematičnu povijest.

No Jeff tvrdi da je kanadski zakon postavljen mnogo šire. Prema njegovu tumačenju, terapeut ili roditelj može se naći pod ozbiljnom pravnom prijetnjom ako djetetu s rodnom disforijom pokuša pomoći da prihvati svoje biološko tijelo, umjesto da ga usmjeri prema tranziciji.

U razgovoru je posebno kritizirao kanadske konzervativce, uključujući Pierrea Poilievrea, jer su, prema njegovim riječima, podržali zakon i time napustili roditelje koji postavljaju pitanja.

To je važan politički moment. Jeffova tvrdnja nije samo da je lijeva politika gurnula određenu ideologiju. Njegova je tvrdnja da su i takozvani konzervativci, iz straha od medija i javnog pritiska, odustali od otpora.

Drugim riječima: kada se političari boje etiketa više nego posljedica svojih odluka, onda stvarni ljudi plaćaju cijenu.

Woke ideologija, neomarksizam i zapadna kriza

U drugom dijelu razgovora otvorili smo šire pitanje: je li rodna ideologija izoliran fenomen ili dio mnogo šire političke i kulturne promjene?

Povezao sam ovu temu s mojim ranijim razgovorima s Jamesom Lindsayjem, koji woke ideologiju tumači kao oblik neomarksizma. Jeff se s tom ocjenom složio.

Prema njegovu tumačenju, transrodne osobe u tom ideološkom okviru postaju jedna od novih “potlačenih klasa”, a cijela se politika gradi kroz prizmu sukoba između navodno privilegiranih i navodno potlačenih skupina. U tom okviru više nije važno što je istina, nego tko ima status žrtve, a tko status tlačitelja.

Jeff je govorio o utjecaju postmarksizma, Frankfurtske škole, postmodernizma, queer teorije, Judith Butler i intersekcionalnosti. Njegova je teza jasna: ne radi se samo o medicini, nego o ideologiji koja želi preoblikovati društveni poredak, obitelj, jezik, obrazovanje i odnos između roditelja i države.

S tom se tezom netko može slagati ili ne slagati. Ali teško je negirati da se u zapadnim društvima događa duboka promjena u kojoj se pitanja spola, roda, identiteta, obrazovanja i roditeljskih prava više ne vode samo u obitelji, nego u školama, institucijama, medijima, zakonima i međunarodnim organizacijama.

Zato je ova tema važna i za Hrvatsku.

Kanada kao upozorenje Hrvatskoj

Moj motiv za ovaj razgovor bio je vrlo konkretan. Ono što se danas događa u Kanadi, Irskoj, Novom Zelandu, Sjedinjenim Državama ili Ujedinjenom Kraljevstvu, sutra može doći u Hrvatsku — često pod mekšim nazivima, kroz programe “edukacije”, “zdravlja”, “tolerancije” ili “inkluzije”.

U Hrvatskoj već vidimo pokušaje uvođenja programa koji se nazivaju zdravstvenim odgojem. Na papiru, tko bi bio protiv zdravlja? Problem je što se iza neutralnih naziva često mogu skrivati ideološki sadržaji koji se ne predstavljaju otvoreno roditeljima.

Upravo zato iskustva iz drugih zemalja moramo promatrati ozbiljno. Ne zato da bismo nekoga mrzili, vrijeđali ili ponižavali. Naprotiv. Svako ljudsko biće zaslužuje dostojanstvo. Ali dostojanstvo ne znači da društvo mora ukinuti razum, biologiju, roditeljska prava i pravo na javnu raspravu.

Ako se takvi programi uvode u škole, roditelji imaju pravo znati što se u njima nalazi. Ako se djecu uči o spolu, rodu, seksualnosti i identitetu, roditelji imaju pravo sudjelovati u toj raspravi. Ako se medicinski postupci provode nad mladima, javnost ima pravo pitati na temelju kojih dokaza, s kakvim posljedicama i uz čiji pristanak.

To nije ekstremizam. To je minimum odgovornog društva.

Konvoj kamiondžija i država koja se okrenula protiv građana

U razgovoru smo se dotaknuli i kanadskog konvoja kamiondžija. Jeff je bio dio tog pokreta i opisao ga kao najljepši izraz domoljublja koji je u životu vidio.

Govorio je o ljudima koji su se grlili, veteranima koji su čuvali ratni spomenik, prosvjednicima koji su, prema njegovim riječima, mirno stajali protiv mjera koje su smatrali nepravdom.

Ali onda je opisao i drugu stranu: uhićenja, policijsko nasilje, medijsko etiketiranje prosvjednika kao ekstremista, zamrzavanje bankovnih računa i pozivanje na izvanredne ovlasti. Jeff tvrdi da je i sam uhićen dok je išao na smjenu čuvanja ratnog spomenika te da mu je kasnije dvije i pol godine bio zabranjen pristup Ottawi i nacionalnom ratnom spomeniku.

Tu smo se osobno razumjeli, jer sam i sam bio uhićen tijekom prosvjeda protiv covid mjera.

Zato ovaj razgovor za mene nije bio samo o jednoj temi. Bio je o mnogo širem obrascu: što se događa kada država, mediji i institucije proglase određena pitanja zatvorenima, a ljude koji ih postavljaju opasnima?

Jučer su to bile covid potvrde.
Danas su to roditeljska prava i rodna ideologija.
Sutra može biti nešto treće.

Mehanizam ostaje isti: prvo se proglasi moralna izvanredna situacija, zatim se protivnike označi kao opasne, a zatim se izvanredne mjere predstave kao nužna obrana društva.

Stara je to metoda. Samo joj danas stave bolji logo i par EU fontova.

Jeffova poruka Hrvatskoj

Na kraju sam Jeffa pitao što bi poručio hrvatskoj publici.

Njegov odgovor bio je jednostavan: ljudi će podnositi onoliko koliko budu tolerirali. Rekao je da se neistine ne smiju prihvaćati, da treba govoriti otvoreno i bez isprike te da je hrabrost zarazna.

Posebno mi je ostala njegova rečenica da slobode koje danas pustimo da nam iskliznu iz ruku mogu biti slobode za koje naši unuci nikada neće ni znati da su postojale.

To je možda i najvažnija poruka ovog razgovora.

Ne moramo čekati da se svi problemi koji su danas vidljivi u Kanadi sutra presele u Hrvatsku. Ne moramo se praviti da se to nas ne tiče. I ne moramo pristati na to da se o najvažnijim pitanjima — djeci, obitelji, roditeljskim pravima, školi, medicini i slobodi govora — smije govoriti samo jednim dopuštenim jezikom.

Društvo koje više ne dopušta pitanja nije napredno društvo.
To je društvo koje se boji odgovora.

A kada se institucije počnu bojati roditelja koji pitaju što se događa s njihovom djecom, tada problem više nije samo u roditeljima. Tada je možda vrijeme da pogledamo same institucije.

Cijeli razgovor s Jeffom Evelyjem možete pogledati ovdje:

[LINK NA INTERVJU]