Jeremy R. Hammond: Palestina, Izrael, Iran i Amerika — rat se ne može razumjeti bez povijesti

U razgovoru s američkim novinarom Jeremyjem R. Hammondom pokušao sam razbiti propagandnu maglu oko Palestine, Izraela, Irana i uloge SAD-a. Kad se maknu parole, ostaje neugodna činjenica: bez povijesnog konteksta nema poštenog suda o sadašnjem ratu.

O sukobu Izraela i Palestine danas gotovo svi imaju mišljenje. To je, uostalom, postala jedna od onih tema na kojoj se ljudi svrstavaju gotovo refleksno, kao navijači na stadionu. Jedni navijaju za Izrael, drugi za Palestinu, treći ponavljaju ono što su tog jutra čuli na televiziji ili pročitali na društvenim mrežama. No što se više galami, to je manje stvarnog razumijevanja.

Upravo zato sam želio razgovarati s Jeremyjem R. Hammondom. Ne zato da bih gledateljima servirao još jednu unaprijed zapakiranu istinu, nego zato što je riječ o čovjeku koji je godinama proučavao ovu temu, pisao o njoj i pokušavao razumjeti ne samo dnevne događaje, nego duboke povijesne i političke slojeve cijelog sukoba.

I to je, rekao bih, danas rijetkost. Danas se mnogo govori, a malo objašnjava.

U ovom razgovoru nismo pokušavali proizvoditi jeftine senzacije ni glumiti proroke. Dok smo razgovarali, rat s Iranom već je bio otvorena činjenica i bilo je jasno da se okolnosti mogu promijeniti i prije nego što emisija ode u eter. Zato sam Hammonda pitao nešto važnije od dnevnih nagađanja: kako smo uopće došli do ove točke? Što je pozadina svega ovoga? I zašto se o toj pozadini govori tako malo, a tako površno?

Tko je Jeremy Hammond i zašto sam ga pozvao

Na početku razgovora zamolio sam ga da ukratko objasni kako je uopće došao do ovih tema. Rekao mi je da se neovisnim novinarstvom počeo baviti nakon 11. rujna. Službeno objašnjenje napada nije mu bilo dovoljno. Htio je razumjeti motive, uzroke i širi politički kontekst. Kako je istraživao dalje, postalo mu je sve jasnije da se 11. rujna koristi kao politički alat i kao opravdanje za rat protiv Iraka.

Taj ga je put, sasvim logično, doveo i do šire analize američke vanjske politike na Bliskom istoku, a unutar toga i do izraelsko-palestinskog sukoba, koji je po njegovu mišljenju jedno od ključnih pitanja cijele regije.

Drugim riječima, Hammond ne dolazi iz svijeta površnih komentatora koji na svaku temu imaju tri gotove rečenice i pet etiketa. On dolazi iz svijeta dugogodišnjeg proučavanja američkog imperijalnog djelovanja, ratova, sankcija i političkih mitova. Upravo zato mi je bilo važno da s njim otvorim ovu temu.

Rat protiv Irana nije počeo jučer

Prvi veliki dio razgovora odnosio se na Iran. Danas se o iranskom pitanju uglavnom govori kao da je riječ o nekoj izoliranoj i novoj krizi. Hammond je odmah pokazao da to nije tako.

Vratio nas je u 1953. godinu, kada su CIA i MI6 pomogli srušiti iranskog premijera Mohammada Mossadegha nakon što je nacionalizirao iransku naftnu industriju. Taj događaj nije fusnota. To je jedan od temelja današnjeg neprijateljstva između Irana i Sjedinjenih Država. Nakon toga je ojačan šahov režim, Iran je bio američki saveznik, a Washington je čak pomagao i razvoj iranskog nuklearnog programa.

Tek nakon Islamske revolucije 1979. Iran postaje neprijatelj.

Hammond je tu bio vrlo jasan: po njegovu tumačenju, sukob nije primarno moralni, nego geopolitički. Problem nije u tome što je Iran preko noći otkriven kao neka sila zla, nego u tome što je prestao biti poslušan. Drugim riječima, Iran je postao problem onog trenutka kada više nije bio instrument američke moći.

Nuklearni program kao političko oružje

Velik dio razgovora vrtio se oko vjerojatno najpoznatijeg argumenta koji se godinama koristi protiv Irana: tvrdnje da razvija nuklearno oružje.

Hammond tvrdi da ta tvrdnja nije čvrsto utemeljena ni u američkim obavještajnim procjenama. Podsjetio je na Nacionalnu obavještajnu procjenu iz 2007., prema kojoj nije bilo dokaza da Iran vodi aktivni program razvoja nuklearnog oružja. Po njegovim riječima, ta se procjena kasnije nije bitno promijenila.

Spomenuo je i da je Iran, kao potpisnik Ugovora o neširenju nuklearnog oružja, imao pravo na civilno obogaćivanje urana te da je bio pod režimom nadzora IAEA-e. Tu je otvorio i pitanje nuklearnog sporazuma JCPOA, koji je po njegovu mišljenju bio vrlo strog i koji je Iran prihvatio, dok ga je Washington kasnije jednostrano napustio.

Po Hammondovu tumačenju, problem za SAD nije bio samo u tome da Iran eventualno ne razvije bombu. Problem je bio u tome što Iran nije pristao na potpunu političku poslušnost. To je, po njemu, srž priče. Nuklearno pitanje služi kao slogan. Geopolitika je stvarni sadržaj.

Tri opravdanja za napad — i zašto im ne vjeruje

U razgovoru je Hammond rekao da se rat protiv Irana uglavnom pokušava opravdati s tri teze.

Prva glasi da Iran podupire terorizam.

Druga da razvija nuklearno oružje.

Treća da je riječ o represivnom režimu koji tlači vlastiti narod.

Njegov odgovor bio je hladan i prilično razoran. Ne poriče da je iranski režim represivan. Ne idealizira Iran. Ne glumi romantičnog revolucionara. Ali tvrdi da ta činjenica ne daje nikome pravo na agresiju, pogotovo ne onima koji desetljećima provode sankcije koje najviše pogađaju civile, a zatim govore da djeluju iz brige za narod.

To je ona vrsta licemjerja koja u međunarodnoj politici više nikoga i ne iznenađuje, a trebala bi.

Hammond je bio oprezan kada je govorio o unutarnjim odnosima u Iranu. Rekao je da nije stručnjak za unutarnju iransku politiku i da ne može precizno govoriti o omjerima potpore režimu. Ali smatra da nezadovoljstvo u Iranu postoji i da je stvarno. Istodobno upozorava da se takvo nezadovoljstvo često pokušava instrumentalizirati izvana.

Drugim riječima, nije svaka kritika iranskog režima propaganda, ali propaganda vrlo rado koristi svaku stvarnu slabost kao alat za vanjsku intervenciju.

Kad napad proizvodi upravo ono što navodno želi spriječiti

Jedna od važnijih Hammondovih poanti bila je da bombardiranje nuklearnih kapaciteta ne mora spriječiti razvoj nuklearnog oružja. Može ga potaknuti.

Kao primjer naveo je izraelski napad na irački reaktor Osirak 1981. Njegova je logika jednostavna: ako napadnete državu pod izlikom da bi jednog dana mogla razviti sredstvo odvraćanja, time joj možda upravo pokažete da bez takvog sredstva ne može opstati.

To je neugodna, ali ozbiljna poanta. Mnoge vojne intervencije ne uklanjaju prijetnju. One je stvaraju. One proizvode upravo ono čega se navodno boje.

Gdje se Iran spaja s Palestinom

Nakon Irana razgovor nas je prirodno odveo prema Izraelu i Palestini. Hammond smatra da se ta dva pitanja ne mogu odvojiti. Iran se u izraelskoj strategiji ne vidi samo kao neprijateljska država, nego i kao regionalna prepreka izraelskim ciljevima u Palestini i šire.

To znači da sukob s Iranom ne možemo čitati samo kao zaseban sigurnosni problem. On je duboko povezan s palestinskim pitanjem, s odnosom prema Gazi, Hezbolahu, regionalnim savezima i američko-izraelskom osovinom moći.

To je trenutak kada “složena geopolitika” odjednom prestaje biti apstraktna. Sve se počinje povezivati.

Mit da je Ujedinjeni narodi stvorio Izrael

Jedan od najvažnijih dijelova razgovora bio je povijesni dio o nastanku Izraela. Pitao sam Hammonda da objasni Rezoluciju 181 i često ponavljanu tvrdnju da je UN stvorio Izrael.

Njegov odgovor bio je jasan: to je mit.

Objasnio je da je rezolucija Opće skupštine UN-a o podjeli Palestine bila preporuka, a ne pravno obvezujuća odluka koja sama po sebi stvara državu. Podsjetio je i da je pitanje došlo u Vijeće sigurnosti, gdje stvari nisu išle onako kako se danas popularno prikazuje u pojednostavljenim verzijama povijesti.

Po njegovu tumačenju, priča da je UN “stvorio Izrael” služi kao politički zgodna legenda. Ona stvara dojam urednog, legalnog i gotovo birokratskog procesa. Stvarnost je, međutim, bila mnogo konfliktnija, grublja i za Palestince daleko tragičnija.

Britanski mandat, Balfour i logika imperija

Hammond nas je zatim vratio još dalje unatrag, u vrijeme britanskog mandata i Balfourove deklaracije iz 1917. Po njegovu mišljenju, bez razumijevanja britanske imperijalne politike nemoguće je razumjeti nastanak kasnijeg sukoba.

Britanija nije djelovala kao neutralni arbitar koji pokušava riješiti tuđi problem. Djelovala je kao imperij. A imperiji, kao što znamo, rijetko išta rade iz plemenite apstrakcije. Oni rade iz interesa.

Hammond je naveo više razloga britanske potpore cionističkom projektu: ratne interese, geostrateški značaj prostora oko Sueskog kanala, ali i europski antisemitizam koji je ideju preseljenja Židova iz Europe u Palestinu činio politički pogodnom za mnoge tadašnje elite.

Posebno je naglasio jednu važnu stvar: palestinski otpor nije nastao zato što bi arapsko stanovništvo naprosto “mrzilo Židove”. Po njegovu tumačenju, otpor je rastao iz svijesti da se kroz cionistički projekt priprema njihovo razvlaštenje, raseljavanje i političko podređivanje.

To je ogromna razlika. I bez nje se cijela tema vrlo lako svede na propagandnu karikaturu.

Od političkog projekta do Nakbe

Kad smo došli do razdoblja prije 1948., Hammond je govorio o kupnji zemlje, istiskivanju arapskog stanovništva, diskriminatornim praksama i rastućoj logici teritorijalnog preuzimanja. Posebno je spomenuo Peelovu komisiju iz 1937., koju vidi kao važan trenutak u normalizaciji ideje prisilnog premještanja stanovništva.

Kad je riječ o 1948., odbacio je pojednostavljenu priču po kojoj su arapske države ničim izazvane napale tek proglašeni Izrael. Njegov je argument da su vojne operacije, osvajanja i protjerivanja već bili u tijeku.

Palestinski egzodus, po njegovu tumačenju, nije bio spontano povlačenje stanovništva, nego posljedica vojnog nasilja, terora i kasnije zabrane povratka. Tu vidi srž Nakbe — katastrofe koja nije samo povijesni događaj, nego i trajna politička činjenica.

Gaza: više nije moguće skrivati se iza riječi

Pitao sam ga i o pojmovima poput etničkog čišćenja i genocida. Tu je govorio oprezno, ali bez okolišanja. Napomenuo je da pojam etničkog čišćenja nije uvijek posebno kodificiran kao zaseban zločin, ali da se u osnovi odnosi na prisilno uklanjanje stanovništva s određenog prostora.

Kad je riječ o genocidu, podsjetio je da međunarodno pravo ne govori samo o izravnim ubojstvima, nego i o nametanju životnih uvjeta koji vode fizičkom uništenju skupine. U tom kontekstu govorio je o Gazi: o opsadi, gladi, uskraćivanju vode, goriva, zdravstvene skrbi i razaranju infrastrukture.

Po njegovu mišljenju, ono što se događa u Gazi više se ne može pošteno opisivati sterilnim birokratskim jezikom “sigurnosnih operacija”. Riječi imaju težinu. A kad se stvarnost toliko ogoli, postaje sve teže skrivati se iza fraza.

Hamas i politika korisnog neprijatelja

Jedan od najosjetljivijih dijelova razgovora odnosio se na Hamas. Hammond je iznio tezu da je Hamas u određenim fazama bio politički koristan Izraelu kao protuteža PLO-u i palestinskom jedinstvu.

Njegov argument je da je podijeljeno palestinsko vodstvo za izraelsku politiku često korisnije od jedinstvenog palestinskog predstavništva koje bi ozbiljno moglo gurati političko rješenje. U tom smislu podjela između Gaze i Zapadne obale, između Hamasa i Fataha, nije samo nesretna okolnost. Ona je i politički instrument.

To je jedna od onih teza koje će mnogima zazvučati provokativno. Ali provokativno nije isto što i neozbiljno. Naprotiv. Ponekad je “korisni neprijatelj” politički vrjedniji od mirnog suparnika, jer opravdava nastavak sile.

Što nakon 7. listopada?

Kad smo govorili o 7. listopada, Hammond nije umanjivao težinu tog događaja. Nije opravdavao napad Hamasa. Ali odbacio je logiku po kojoj taj zločin automatski opravdava sve što je uslijedilo.

Njegov stav je da država ima pravo štititi civile, ali nema pravo pretvoriti obranu u kolektivnu kaznu nad milijunima ljudi. Govorio je o opsadi, neselektivnim napadima, razaranju bolnica, infrastrukture i osnovnih uvjeta za život.

Drugim riječima, njegov argument glasi: zločin ne postaje zakonit zato što dolazi poslije drugog zločina.

To je elementarna moralna i pravna točka. I upravo je zato danas toliko neugodna onima koji rat žele tumačiti samo kroz političku lojalnost.

Amerika: mijenjaju se predsjednici, ne i bit politike

Pred kraj razgovora vratio sam se na ono što je i od početka bilo važno: ulogu Sjedinjenih Američkih Država.

Hammond smatra da se američka politika prema Izraelu u svojoj biti ne mijenja mnogo, bez obzira na to tko je na vlasti. Mijenja se stil, mijenja se retorika, mijenjaju se nijanse. Ali temelj ostaje isti: snažna politička, vojna i diplomatska podrška Izraelu.

Govorio je i o tome kako se često namjerno miješaju dva pojma — dvodržavno rješenje i mirovni proces. Po njemu, to nije isto. Dvodržavno rješenje bi podrazumijevalo ozbiljnu primjenu međunarodnog prava i kraj okupacije. “Mirovni proces”, kako ga on vidi, često služi upravo tome da se okupacija produži pod diplomatskim izgovorom.

To je stari trik politike: govoriti jezikom mira, a održavati stvarnost sile.

Zašto mi je ovaj razgovor bio važan

Kad sam završio razgovor s Jeremyjem Hammondom, ostao mi je isti dojam s kojim sam u njega i ušao: bez povijesti nema razumijevanja sadašnjosti.

U Hrvatskoj, kao i drugdje, ljudi se prečesto dijele na tabore prije nego što prouče osnovne činjenice. Govori se o Palestini, a da se ne zna što je bio britanski mandat. Govori se o Izraelu, a da se nikad nije otvorilo pitanje Rezolucije 181. Govori se o genocidu, a da se ne zna što međunarodno pravo uopće pod tim pojmom podrazumijeva. Govori se o terorizmu, a da se desetljeća okupacije, blokade i političkog nasilja tretiraju kao nevažna kulisa.

Upravo zato sam želio ovaj razgovor.

Ne da bih gledateljima rekao što moraju misliti, nego da bih ih podsjetio da ozbiljan sud traži ozbiljno znanje. A znanje počinje ondje gdje prestaje navijačko svrstavanje.

Jer kad iz rasprave nestane povijest, ostaje samo propaganda. A propaganda je, kao i uvijek, najglasnija upravo onda kada je najmanje sigurna u sebe.