Thompson, bronca i Zagreb: je li ovo “woke-neomarksizam” u praksi — ili obična politika moći?

Hrvatska rukometna reprezentacija uzela je broncu na Men’s EHF EURO 2026. Doček, pjesma i nacionalna euforija trebali bi biti normalan završetak takve priče. No, kod nas se i konfete pretvore u referendum.

Najprije je u Švedskoj, u Malmö Areni, nastao incident oko puštanja pjesme “Ako ne znaš što je bilo”. U medijskim navodima stoji da je Europska rukometna federacija (EHF) reagirala uz obrazloženja tipa da pjesma “ne predstavlja vrijednosti” prvenstva i da se “to nije smjelo dogoditi”.

Zatim, nakon bronce, slijedi Zagreb: doček je planiran, ali je otkazan jer je želja igrača, stožera i Saveza bila da nastupi Marko Perković Thompson, a s Gradom nije postignut dogovor.

U toj točki prestaje sport, a počinje klasično pitanje javnog prostora: tko odlučuje što je “dopušteno” u imenu grada, države, reprezentacije i “vrijednosti”?

Zašto je kontekst gradske vlasti važan (i ne može se izostaviti)

Kada se raspravlja o odluci Grada, nije pošteno glumiti da je riječ o neutralnoj administraciji bez svjetonazora. Aktualna vlast u Zagrebu — predvođena Tomislavom Tomaševićem i platformom Možemo! — ima jasno prepoznatljiv progresivni program koji uključuje identitetske i kulturne politike (LGBTIQ+, rodna ravnopravnost, inkluzivne javne politike itd.). To nije uvreda; to je opis političkog profila.

Grad Zagreb je, primjerice, otvorio savjetovanje o programu ravnopravnosti LGBTIQ+ osoba. Također, Grad je ušao u proces uvođenja izvannastavne aktivnosti “zdravstvenog odgoja i obrazovanja”, čiji kurikulum uključuje i teme “spolnoga i reproduktivnog zdravlja”. Upravo ovdje dio roditelja vidi pokušaj institucija da sve snažnije ulaze u područje odgoja koje tradicionalno pripada obitelji.

Važno: u javnim objašnjenjima naglašava se da je riječ o izvannastavnoj aktivnosti, uz elemente dobrovoljnosti i uloge roditelja. Dakle, ne govorimo o “otmici djece”, nego o smjeru politike: Grad želi institucionalno “pokriti” teme koje dio roditelja smatra intimno-obiteljskim područjem odgoja. To je realan izvor društvenog sukoba — i sasvim je legitimno o njemu raspravljati.

“Woke-neomarksizam”: što to uopće znači u ovoj raspravi?

U razgovoru s Jamesom Lindsayjem “woke” se opisuje kao politika identiteta koja svijet tumači kroz matricu tlačitelj–potlačeni te zatim taj moralni okvir pokušava ugraditi u institucije. Ako želimo biti hladni i pošteni, “test” nije pitanje sviđa li nam se neka gradska vlast, nego ovo:

• 1) Radi li se o institucionalnom gatekeepingu? (tko smije u javni prostor, tko ne smije)
• 2) Opravdava li se odluka moralnom retorikom tipa “vrijednosti” umjesto jasnim pravilima i mjerljivim kriterijima?
• 3) Primjenjuju li se kriteriji selektivno (jednima se tolerira, drugima ne)?
• 4) Tretira li se publika/građani kao “problem” koji treba disciplinirati umjesto kao suveren koji odlučuje o kulturnom ukusu?

Primjena testa na “slučaj Thompson”: što se vidi, a što se ne može tvrditi

1) Gatekeeping: da, i to dvostruki

Prvo gatekeeping radi EHF na prvenstvu: u javnom prostoru arene određuje se što “predstavlja vrijednosti” i što ne. Zatim gatekeeping radi Grad: dočeka nema ako je izvođač dio programa (posljedično: dočeka nema uopće).

To je institucionalna moć nad simbolima. Ne mora biti “neomarksizam” — ali mehanizam “tko smije” je stvaran.

2) Moralni jezik “vrijednosti”: da, barem na EHF razini

EHF-ovo obrazloženje u medijima ide preko “vrijednosti”, a ne preko jasnog pravilnika o glazbi. To je jezik kulturnog arbitriranja: nije problem što je pjesma, nego što “ne pripada”.

U Zagrebu se rasprava prelila na pitanje “što Grad smije legitimirati na službenoj pozornici”, što je opet moralno-političko pitanje, a ne logističko.

3) Selektivnost: imamo svježi primjer (antifašistički marš i simbolika)

U Zagrebu imamo i svježi javni primjer koji otvara baš to pitanje: antifašistički marš “Ujedinjeni protiv fašizma” održan je 30. studenoga 2025. u više gradova, uključujući Zagreb, i izazvao je polemike zbog vidljivih simbola koje dio javnosti doživljava kao obilježja totalitarnih sustava — uključujući jugoslavenske zastave i petokraku.

Neki su taj skup tumačili kao legitimni antifašistički prosvjed, a drugi su upozoravali na paradoks: u “borbi protiv totalitarizma” dopušta se simbolika koju mnogi povezuju s totalitarnim komunizmom bivše države. Gradonačelnik Tomašević je u javnim izjavama poručio da “nitko ozbiljan ne zagovara Jugoslaviju” te da, ako je bilo nezakonitosti, institucije (policija) trebaju postupati.

Za ovu analizu ključ nije “tko je u pravu” u toj raspravi, nego standard: ako u javnom prostoru mogu proći simboli koje dio građana doživljava kao totalitarne, a da to ne dovodi do zabrane cijelog događaja, onda je legitimno pitati: po kojem se kriteriju u Zagrebu povlači crta kada se radi o Thompsonu i pjesmi koju sportaši žele na dočeku? Drugim riječima: je li riječ o principu — ili o političkoj procjeni tko je “prihvatljiv”, a tko “problematičan” u kulturnom ratu?

4) “Institucije preuzimaju odgoj”: postoji trag politike, ali nije crno-bijelo

Grad doista institucionalno ulazi u tematsko polje koje uključuje spolno i reproduktivno zdravlje kroz izvannastavni zdravstveni odgoj. Istodobno se javno komunicira dobrovoljnost i uloga roditelja.

Hladno rečeno: nije korektno tvrditi da Grad “uzima djecu roditeljima”. Ali je korektno postaviti pitanje: pomiče li se granica prema modelu u kojem institucija sve češće definira “ispravan” svjetonazor u osjetljivim temama — i tko to legitimira?

Pa dobro: je li Možemo/Tomašević “woke-neomarksizam” na ovom primjeru?

Ako govorimo strogo i bez navijačkog povišenja tlaka: vidi se nekoliko elemenata koji su kompatibilni s “woke” obrascem (institucionalni gatekeeping, moralna legitimacija, upravljanje simbolima), ali sam događaj nije dovoljan da sam po sebi dokaže ideološku dijagnozu.

Postoji i “dosadno” objašnjenje koje često pobijedi u stvarnom svijetu: brand-safety i političko izbjegavanje rizika. Thompson je politički eksplozivan simbol u dijelu javnosti; gradska vlast može računati da će izgubiti manje birača ako zabrani nego ako dopusti. To je cinično, ali često realno.

Međutim, i tu ostaje ključ: cijena te odluke. Kad Grad odbije želju reprezentacije (koja je upravo donijela medalju), poruka je da je “službena pozornica” rezervirana za kulturno-politički ukus vlasti. A to je već ozbiljna tema, jer javni trg nije stranačka dvorana.

Pitanja na koja Grad Zagreb duguje jasan odgovor

• Koji je točno kriterij po kojem se određuje tko smije nastupiti na javnom gradskom dočeku?
• Vrijedi li kriterij jednako za sve izvođače i sve događaje, ili se primjenjuje ad hoc?
• Tko ima posljednju riječ: gradska vlast ili oni zbog kojih se doček uopće organizira (sportaši + narod koji ih dočekuje)?
• Zašto se odluke o simbolima rješavaju zabranom, a ne jasnim pravilima i transparentnim obrazloženjem?

Zašto ovo spominjem u kontekstu emisije s Jamesom Lindsayjem

Jer “woke” (kako ga Lindsay definira) nije samo priča o riječima i etiketama, nego o načinu na koji institucije upravljaju moralnim poretkom: tko je prihvatljiv, tko je “problematičan”, i tko ima pravo definirati što je “normalno”.

Slučaj dočeka u Zagrebu je odličan “lakmus”: na jednom, ljudima razumljivom primjeru vidiš kako “vrijednosti” postaju poluga moći — i kako se sport pretvara u teren kulturnog rata.

Pogledajte cijelu emisiju (link ide ispod) da dobijete širi okvir: ne zato da se svi složimo, nego da argumentiramo preciznije i manje navijački. Ako već vodimo rat oko pjesme, barem da bude rat oko činjenica i logike — a ne oko memova.

LINK NA EMISIJU: