HPV obavezno cijepljenje – nadmašuje li rizik korist?

Uvod

Ovaj tekst predstavlja sintezu svega što je do sada prikupljeno i analizirano u okviru ovog istraživačkog projekta o HPV cjepivima, s posebnim fokusom na Gardasil i Gardasil 9, na tvrdnje o prevenciji raka, dizajnu kliničkih ispitivanja, farmakovigilanciji, sigurnosnim signalima, regulatornom nadzoru i sukobima interesa.

Metodološki, ovaj pregled ne polazi od pretpostavke da je jedna strana “u pravu”, a druga “u krivu”. Polazi od jednostavnijeg i strožeg pitanja: što je točno dokumentirano, na kojoj razini dokazne hijerarhije, i što se iz toga može — a što se ne može — zaključiti. Upravo je to minimum znanstvene discipline u temi u kojoj javna komunikacija često ide brže od samih dokaza. 

Istodobno, ovaj pregled nije samo pregled literature. On uključuje i regulatorna pisma, novinarske upite, institucionalne odgovore, intervjue s kritičkim sugovornicima, kao i javno dostupne disclosure dokumente o prijenosu vrijednosti. Zbog toga je nužno stalno razlikovati razinu izvora: peer-reviewed rad nije isto što i intervju; regulatorni odgovor nije isto što i marketinška tvrdnja; signal iz farmakovigilancije nije isto što i dokaz uzročnosti; a odsutnost jasnog odgovora nije isto što i dokaz suprotnog. 

Zaključak

Nakon svih dokumenata, intervjua, regulatornih dopisa, kritičkih osvrta i javno dostupnih disclosure podataka, više nije održivo tvrditi da je tema HPV cjepiva u znanstvenom i etičkom smislu “zatvorena”. Ono što je ovo istraživanje pokazalo nije jednostavna formula “sve je dokazano protiv cjepiva”, ali još manje dopušta službenu formulu da su ključna pitanja već riješena i da preostaje samo ponavljati slogan o sigurnosti i učinkovitosti.

U središtu spora i dalje stoje četiri točke koje nitko ozbiljan ne smije preskočiti: prvo, razlika između raka kao finalnog kliničkog ishoda i surrogate pokazatelja poput lezija; drugo, priroda kontrolnih skupina u ključnim ispitivanjima i pitanje može li se aktivna kontrola pošteno prodavati javnosti kao “placebo”; treće, sigurnost, koja se ne može svesti na PR-jezik “nema problema”, nego se mora raspravljati kroz signale, razinu dokaza, farmakovigilanciju i jasnu kvantifikaciju ozbiljnih ishoda; i četvrto, sukobi interesa, jer medicinska politika koja ide prema mogućoj prisili traži viši, a ne niži standard transparentnosti.

Dopunjeni materijal pokazuje i nešto dodatno: ovaj spor nije više samo apstraktna rasprava o metodologiji, nego uključuje i konkretne ljudske priče, pitanja informiranog pristanka u Danskoj, tvrdnje o dugotrajnim ozljedama, međunarodne primjere regulatornih prijepora, kao i činjenicu da odgovor “službene strane” u Hrvatskoj i dalje često dolazi u obliku heterogenog paketa literature, a ne u obliku preciznog odgovora na precizno pitanje. Upravo zato je važno što su i HALMED-u i HZJZ-u poslana pitanja koja traže ne vjeru, nego dokumente: koje studije, koji endpointi, koje brojke, koji signali, koji sukobi interesa i koje pravno-etičko opravdanje.

Znanstveno najpošteniji zaključak u ovom trenutku glasi ovako: Ne znači da je ovim istraživanjem dokazan nulti učinak ili univerzalna štetnost cjepiva, nego da razina samouvjerenosti u javnom narativu prelazi ono što trenutačno prikazana dokazna baza može uredno nositi.Teret dokaza više nije na onima koji pitaju “jeste li sigurni?”, nego na onima koji tvrde da je stvar riješena. Ako netko želi zagovarati obveznost, tada mora pokazati više od optimističnih interpretacija, više od review tekstova i više od institucionalnog autoriteta. Mora pokazati jasne hard endpointe (konačni klinički ishod), pošteno opisane kontrole, Gardasil 9-specifične sigurnosne podatke, transparentne sukobe interesa i javno provjerljivu metodologiju.

Upravo je to ono što je ovo istraživanje do sada najjasnije razotkrilo: u temi HPV cjepiva problem nije višak pitanja, nego višak samouvjerenih odgovora bez razmjerne dokazne podloge.

NAPOMENA: nastavak teksta je namijenjen onima koji žele detaljno razumjeti problematiku. Pisan je u malo zahtjevnijem (stručnijem) tonu kako bi i stručna javnost obratila pozornost na ovu temu i možda pored službenih kanala ponudila objašnjenja, a možda I odgovore na neka važna pitanjia. Oni koji prestanu ovdje sa čitanjem imaju dovoljno informacija za razumijevanje nastavka teksta.

 1. Polazišna točka spora: što se zapravo tvrdi da je dokazano

U javnoj komunikaciji o HPV cjepivima stalno se pojavljuju tri vrlo jake tvrdnje:

1. da cjepivo dokazano sprječava rak,

2. da su klinička ispitivanja bila standardna placebo-kontrolirana ispitivanja,

3. da je sigurnosni profil praktički nesporan, često u jeziku koji zvuči kao “vrlo sigurno” ili čak “među najsigurnijim cjepivima”.

U hrvatskom kontekstu posebno je važno da je u javnom razgovoru jedna sugovornica povezana s Hrvatskom ligom protiv raka rekla da je “placebo uvijek korišten”, da je cjepivo distribuirano u 948 milijuna doza, te da “nije prijavljena nijedna nuspojava, posebno ne autoimuna”. U istom razgovoru navedeno je i da postoji prijedlog da HPV cjepivo postane obvezno, uz napomenu da je to tada bilo “proposal” i da je daljnji postupak na Ministarstvu. https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/2026/01/26/aluminijski-aduvant-umjesto-placeba/

Upravo su te tri točke — rak kao hard endpoint (konačni klinički ishod), priroda placebo/kontrolne skupine i sigurnosni profil — postale osovina ovog istraživanja. Kako se pokazalo, upravo su na tim točkama odgovori institucija i zagovornika najčešće ostajali ili preopćeniti ili selektivni. 

2. Što je izravno dokumentirano u radu Tomljenović & McHenry

Jedan od najvažnijih dokumenata u ovom projektu je rad Lucije Tomljenović i Leemona McHenryja, objavljen u časopisu International Journal of Risk & Safety in Medicine. Važno je odmah reći što taj rad jest, a što nije. To nije meta-analiza ukupne učinkovitosti ili kvantitativni obračun omjera koristi i štete. To je forenzički rad o jednoj uskoj, ali važnoj temi: što se u Gardasil ispitivanjima nazivalo “placebom”, je li kontrola bila inertna ili aktivna, i kakve to implikacije ima za informirani pristanak i detekciju nuspojava.

Prema sažetku tog rada u projektu, autori tvrde da je u većini predlicencijskih “placebo-kontroliranih” ispitivanja Gardasila kontrola sadržavala AAHS (amorphous aluminum hydroxyphosphate sulfate), dakle aluminijski adjuvans. Kao ključni primjer navode FUTURE II / V501-015, gdje je kontrola opisana kao “AAHS placebo”. Istodobno navode i iznimku: V501-018, gdje je kontrola, prema dostupnom FOIA/CSR materijalu, bila “carrier solution” bez aluminijskog adjuvansa. Drugim riječima, njihov argument nije da je “svugdje” bio isti tip kontrole, nego da je tvrdnja kako aluminij “sigurno nije” bio u kontroli kao opća tvrdnja — netočna. 

Autori nadalje analiziraju danske dokumente informiranog pristanka i regrutacijski letak za FUTURE II. Njihova je tvrdnja da su sudionice bile informirane kao da je “placebo” bez aktivne tvari / fiziološka otopina, dok protokol, kako ga oni opisuju, navodi AAHS. Dodatno tvrde da je sigurnost u protokolu bila primarni cilj, dok je regrutacijski materijal navodno umanjivao pitanje nuspojava i sugerirao da “ovo nije studija nuspojava”. Ako je taj prikaz točan, tada se ne radi samo o tehničkom pitanju terminologije nego i o etičkoj kvaliteti informiranog pristanka.

Važno je, međutim, naglasiti i ograničenja: sam rad ne dokazuje ukupnu “šteta > korist” bilancu; ne daje populacijsku procjenu rizika; i ne zatvara pitanje uzročnosti za pojedine ozbiljne ishode. On dokumentira i problematizira dizajn kontrole i komunikaciju prema sudionicima. To je znanstveno legitimna, ali uža teza. https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/2026/02/22/hpv-cjepiva-zasto-sam-u-emisiju-pozvao-dr-luciju-tomljenovic-i-sto-smo-razotkrili-korak-po-korak/

3. Što iz FOIA/CSR materijala slijedi, a što ne slijedi

FOIA/CSR materijal za V501-018 u arhivi projekta opisan je kao materijal u kojem je kontrola bila otopina bez HPV L1 VLP i bez aluminijskog adjuvansa. To je relevantno iz dva razloga. Prvo, pokazuje da tip kontrole nije bio nužno isti u svim studijama. Drugo, time se dodatno pojačava zahtjev za preciznošću: nije dovoljno reći “placebo je uvijek korišten” niti “aluminij nikad nije bio u kontroli”; znanstveno korektno je reći u kojim je ispitivanjima kontrola bila inertnija, a u kojima reaktogena/aktivna.

Drugim riječima, pitanje nije retoričko, nego dokumentarno: koja studija, koja kontrola, koji sastav, koja implikacija za interpretaciju sigurnosti. To je upravo ono što u javnim raspravama najčešće nestane iza jedne riječi — “placebo”.

4. Hard endpoint (konačni klinički ishod) nasuprot surrogate ishodima: središnji metodološki problem

Jedna od najvažnijih tvrdnji iz intervjua s Mary Holland, ali i iz Lucijine prezentacije i pratećih analiza, glasi da predlicencijska klinička ispitivanja nisu pratila rak kao ishod, nego uglavnom prekancerozne lezije i druge surrogate ishode. U intervjuu Mary Holland to formulira izravno: “klinička ispitivanja ne prate rak kao ishod” i zato, po njezinoj tvrdnji, “nikada nije dokazano da sprječava ijednu vrstu raka”. 

Neovisno o tome prihvaća li se njezin konačni zaključak, metodološki je problem stvaran: surrogate endpoint nije isto što i hard clinical endpoint (konačni klinički ishod). Mary Holland u istom razgovoru dodatno tvrdi da je prosječna dob pojave raka vrata maternice prije uvođenja HPV cjepiva bila u pedesetima, da je Papa test već postojao kao djelotvoran alat probira i da zbog toga nije postojala situacija “nema alternative” koja bi opravdala ubrzani postupak odobrenja. U tom okviru tvrdi i da klinička ispitivanja nisu mogla čekati desetljeća na rak kao ishod, pa su se zato oslonila na CIN lezije.

  Ovdje je važno dodati da ista argumentacijska linija ne postoji samo u intervjuima, nego i u recenziranoj literaturi. U radu Too Fast or Not Too Fast: The FDA’s Approval of Merck’s HPV Vaccine Gardasil (Tomljenović i Shaw, Journal of Law, Medicine & Ethics, 2012.) autori iznose tezu da Gardasil nije zadovoljio nijedan od četiri standardna uvjeta za fast-track odobrenje. Time se rasprava pomiče s razine novinarskog ili polemičkog pitanja na razinu peer-reviewed argumenta: je li ubrzano odobrenje bilo regulatorno i metodološki opravdano, s obzirom na to da klinička ispitivanja nisu pratila rak kao finalni klinički ishod, da je već postojao probir Papa testom i da nije postojala situacija bez alternativne preventivne strategije.

Preciznije formulirano, kritička strana ovdje ne tvrdi da “gotovo sve lezije nestaju”, nego da se važan dio prirodne povijesti HPV infekcije i nižestupanjskih cervikalnih promjena u javnoj komunikaciji prešućuje. U literaturi se navodi da se oko 90% HPV infekcija spontano povuče unutar 1–2 godine, da znatan dio CIN1 lezija spontano regresira, a da i za više stupnjeve promjena prirodni tijek nije trivijalan i ne može se svesti na jednostavnu linearnu progresiju prema raku. Upravo zato metodološki problem ostaje isti: iz smanjenja surrogate ishoda ne može se automatski i bez ozbiljnih ograda izvesti jaka javna tvrdnja da je time “dokazana prevencija raka”.

Upravo iz tog razloga je u analizi odgovora Svete Katarine kao jedna od glavnih kritika istaknuto da su na traženi dokaz o finalnom kliničkom ishodu raka poslani vrlo heterogeni radovi, ali ne i jasan odgovor koji bi razriješio pitanje hard endpointa (konačni klinički ishod). Prema našoj analizi, njihov odgovor jest ponudio barem jedan relevantan observational argument u prilog smanjenju incidencije raka u stvarnom programu, ali nije time automatski riješio pitanje na čemu je bila temeljena izvorna registracija ni je li javna formulacija “dokazano sprječava rak” metodološki strogo opravdana. https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/ivana-herceg-ivkosic-pitanja.pdf https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/zahtjev-za-pristup-informacijama-herceg-ivkosic-odgovor-1.pdf

https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/kriticki-osvrt-na-10-studija-odgovor-b-sv-katarin_lt-11-3-1.pdf

5. Cochrane 2025: “zlatni standard” ili primjer kako zaključci mogu ići dalje od baze

Druga ključna istraživačka linija odnosi se na Cochraneove preglede iz 2025. U pratećim materijalima projekta sažeto je da je Cochrane u javnoj komunikaciji snažno istaknuo poruke o koristi i sigurnosti HPV cijepljenja, uključujući tvrdnju da cijepljenje prije 16. godine može biti povezano s otprilike 80% manjim rizikom raka vrata maternice, te da nema dokaza o ozbiljnim sigurnosnim problemima. U projektu je zabilježeno da su upravo te poruke kritizirane kao previše samouvjerene u odnosu na kvalitetu uključene dokazne baze.

Lucijina prezentacija iz intervjua ide korak dalje i izričito tvrdi da su za ključne ishode između 80% i 96% studija ocijenjene kao serious ili critical risk of bias, a unatoč tome se iz istog korpusa izvodi zaključak o “moderate certainty evidence”. Na istim slajdovima navodi se i dodatna metodološka kritika: da 1 od 4 studije s “moderate risk of bias” koja je korištena kao argument za smanjenje invazivnog raka vrata maternice uopće nije proučavala ICC kao endpoint, te da su dvije druge studije iznosile tvrdnje koje autorica prezentacije smatra netočnima ili barem pretjeranima”

Lucijina prezentacija također pokazuje širinu spora: kritika nije ograničena samo na cerviks, nego uključuje AIS, CIN3+, vaginalni, vulvarni, analni, penilni i head & neck cancer, kao i “all clinically relevant efficacy outcomes”. Drugim riječima, ako neka institucija govori da “HPV cjepivo sprječava rak”, znanstveno korektno pitanje nije “sprječava li ga općenito”, nego: koji rak, na temelju kojih studija, koje razine sigurnosti dokaza, uz koji risk-of-bias profil.

Pritom treba ostati hladan: ni ova kritika sama po sebi ne dokazuje “nulti učinak”. Ona dokazuje ili sugerira nešto drugo i metodološki važno: da zaključci mogu biti jači od baze na kojoj stoje. Upravo je to u internim analizama projekta više puta istaknuto kao granica preko koje se ne smije preskakati: tvrdnja “dokaz nije dovoljno jak” nije isto što i tvrdnja “dokazano je da učinka nema”. 

6. Populacijski trendovi: UK, Australija, SAD

Jedan dio kritike oslanja se na populacijske trendove iz Ujedinjenog Kraljevstva, Australije i SAD-a. U Lucijinoj prezentaciji i pratećim tekstovima tvrdi se da su stope raka vrata maternice u UK bile na vrlo niskim razinama još prije uvođenja HPV cjepiva u program, te da se slične trendove može vidjeti i u Australiji i SAD-u. Iz toga kritička strana izvlači argument da je nedopušteno sav prethodni pad i cjelokupnu dinamiku pripisati cjepivu.

Ovdje je potrebna posebna znanstvena disciplina. Ekološki/populacijski trendovi jesu korisni za postavljanje pitanja, ali nisu sami po sebi dovoljni za čvrsto uzročno zaključivanje. Iz činjenice da je incidencija već padala prije uvođenja cjepiva ne slijedi nužno da cjepivo nije imalo dodatni učinak; slijedi, strože rečeno, da atribucija cjelokupnog pada cjepivu nije metodološki dopuštena bez ozbiljne kontrole za probir, dijagnostiku, promjene ponašanja i druge konfuzore. Taj oprez je i u projektu izričito naglašen kao nužna korekcija ranijih, previše tvrdo formuliranih zaključaka. 

7. Oralna kontracepcija i tvrdnja o heterogenom učinku

U Lucijinoj prezentaciji posebno se izdvaja tvrdnja da “HPV vaccination increases the risk of cervical cancer in women taking OCPs”. U pratećim objavama projekt to interpretira kao signal mogućeg heterogenog učinka po podskupinama, a ne kao konačno zatvorenu uzročnu istinu. Tako formulirano, to je znanstveno relevantna točka: ako postoji nalaz koji sugerira da učinak nije homogen za sve žene, tada javnozdravstvena komunikacija ne smije govoriti kao da je korist jednaka u svim podskupinama. 

U najstrožem obliku, ovo znači da bi svaka institucija koja govori o “dokazanoj koristi” morala biti spremna odgovoriti ne samo na pitanje ukupne prosječne koristi, nego i na pitanje u kojim podskupinama je korist dokumentirana, u kojima nije, i postoje li podskupine u kojima je odnos koristi i štete drukčiji. Upravo je to razina rasprave koja u PR-u gotovo uvijek izostane.

8. Mary Holland: što je izravno rečeno u intervjuu, a što to metodološki znači

Razgovor sa Mary Holland važan je, ali se mora čitati uz strogu disciplinu. To nije neutralan sustavni pregled; to je intervju s jasno kritičnom sugovornicom, autoricom knjige “HPV Vaccine on Trial”. U tom intervjuu izrečeno je više važnih tvrdnji:

– da njihova knjiga nije bila samo publicistički rad, nego da je “djelomično dovela do tužbi protiv jednog proizvođača HPV cjepiva”;

– da je Merck u SAD-u pokušavao gurati modele obveznosti i da je otpor u nekim državama bio snažan, ali da rasprava time nije završila, nego su se i kasnije pojavljivali novi politički pokušaji širenja obveznosti ili uvjetovanja cijepljenja u drugim jurisdikcijama;

– da klinička ispitivanja nisu pratila rak kao ishod;

– da je ubrzani postupak bio, po njezinu tumačenju, vođen i povratom ulaganja, a ne samo javnozdravstvenom nužnošću;

– da je Gardasil, a ne Cervarix, glavni fokus njihove knjige;

– da su žene s postojećom ili preboljenom HPV infekcijom i antitijelima na određene tipove imale, po njezinu čitanju podataka, veću vjerojatnost reaktivacije infekcije ili lezija;

– da u tim ispitivanjima nije bilo “pravog placeba” ni u jednoj skupini;

– da je Merck ozbiljne događaje opisivao kao “new medical conditions” umjesto nuspojavama;

– da su trial siteovi bili raspršeni na mnogo malih lokacija, što je po njoj otežalo uočavanje obrazaca;

– da su se preporuke doziranja u SAD-u kretale od tri prema dvije pa prema jednoj dozi;

– i da je CHD sudjelovao u financiranju spora protiv Mercka, nakon čega su deseci tisuća stranica stručnih izvješća postali javno dostupni.    

Za znanstvenu sintezu, sve te tvrdnje treba tretirati kao hipoteze, forenzičke linije napada i pitanja za provjeru, a ne kao zatvorene dokaze uzročnosti. No isto tako, one se ne mogu pošteno odbaciti bez provjere, osobito kad se preklapaju s drugim izvorima u projektu: primjerice s pitanjem surrogate endpointa, s pitanjem aktivne kontrole i s temom signal managementa. https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/2026/02/08/obvezno-hpv-cjepivo-u-hrvatskoj-pitanja-koja-sluzbena-medicina-izbjegava/

9. Plodnost, trudnoća i dugoročni ishodi

Jedan od najosjetljivijih dijelova intervjua s Mary Holland odnosi se na plodnost. U projektu je zabilježeno da ona tvrdi kako su u ispitivanjima postojali signali povezani sa spontanim pobačajima, urođenim manama i kasnijim problemima sa začećem, te da su joj se godinama javljale žene koje povezuju HPV cijepljenje s infertilitetom ili ponavljanim pobačajima. U istom okviru spominje i međunarodne primjere, osobito Indiju i Japan, kao zemlje u kojima je pitanje plodnosti bilo dio šire javne uzbune.

Znanstveno strogo, to opet ne znači da je uzročnost time dokazana. Znači nešto drugo: da je pitanje plodnosti u ovom projektu više puta identificirano kao tema koja zahtijeva transparentnije registre, jasnije definicije ishoda i ozbiljnije dugoročno praćenje nego što ga pruža nekoliko umirujućih publikacija. Upravo je to i bio jedan od glavnih prigovora na odgovor Svete Katarine: poslani su radovi o određenim sigurnosnim ishodima, ali nije dano objašnjenje kako se u hrvatskom okviru prate i kvantificiraju takvi događaji.

Konkretni slučajevi ozljeda i smrti koje se u službenom narativu uglavnom prešućuju:

Osim rasprave o surrogate ishodima, “placebu” i dizajnu kliničkih ispitivanja, u razgovoru s Mary Holland otvoreno su prikazani i konkretni slučajevi ljudi za koje ona tvrdi da su teško stradali nakon HPV cijepljenja. U emisiji se spominju Alexis Wolf, za koju Holland kaže da je nakon cijepljenja funkcionalno nazadovala do razine malog djeteta; Christina (Chris) Tarsell, za koju tvrdi da je umrla od srčanog udara nakon treće doze Gardasila.

U slučaju Christine Tarsell dodatno je važno da je njezina majka Emily Tarsell kroz američki program za naknadu štete od cijepljenja (VICP) nakon dugog postupka ishodila odluku u svoju korist. Dodatno, vještaci uključeni u taj postupak objavili su i peer-reviewed case report o Christininoj smrti nakon cijepljenja Gardasilom, u kojem su razmatrani mogući biološki mehanizmi koji bi kod određenih osoba mogli povezati HPV cjepivo s fatalnim srčanim aritmijama.

Colton Barrett, koji je, prema njezinu opisu, nakon cijepljenja ostao praktički paraliziran i respiratorno ovisan; Maddie Mori, koja si je, kako navodi, oduzela život jer nije mogla podnijeti trajnu bol; te Joel Gomez, za kojeg kaže da je umro od srčanog udara u snu nakon druge doze. Ti pojedinačni slučajevi sami po sebi nisu zamjena za epidemiologiju, ali jesu važni jer pokazuju koliko je neozbiljno i neznanstveno javnosti govoriti kao da ozbiljnih ishoda nema ili kao da je tema već zatvorena.

Posebno je važan danski slučaj koji Holland opisuje kao primjer onoga što smatra i medicinskim i etičkim problemom kliničkih ispitivanja. Prema njezinu prikazu, dvije mlade studentice ušle su u ispitivanje vjerujući da je cjepivo već dokazano sigurno i da će placebo u kontrolnoj skupini biti obična slana voda (“saltvand”). Holland tvrdi da to nije bilo točno: da pravi inertni placebo nije korišten, da priroda ispitivanja nije bila iskreno prikazana, te da su obje mlade žene poslije razvile teške i dugotrajne autoimune bolesti, morale napustiti studij i posao te se tek kasnije povezale kroz grupu podrške. Još je neugodniji podatak koji navodi za Dansku: da je ondje, upravo zbog ozbiljnosti problema, osnovano pet posebnih klinika za mlade koji su stradali nakon HPV cjepiva. Ako istodobno slušamo da su ozbiljne nuspojave “rijetke” ili praktički zanemarive, onda takav podatak barem zahtijeva pošteno i detaljno objašnjenje, a ne PR-parole.https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/2026/02/08/obvezno-hpv-cjepivo-u-hrvatskoj-pitanja-koja-sluzbena-medicina-izbjegava/

10. Međunarodni slučajevi: Indija, Japan, Irska, Kolumbija, Australija, Švedska

U projektu je prikupljen i niz materijala o međunarodnim kontroverzama. Iz intervjua s Mary Holland i pratećih tekstova proizlazi sljedeći obrazac:

-Indija: tvrdnje o ozbiljnim problemima informiranog pristanka, ranjivim populacijama i kasnijoj parlamentarnoj reakciji;

-Japan: tvrdnje o velikom valu prijava, otvorenoj javnoj raspravi i snažnoj zabrinutosti oko plodnosti;

-Irska-: školski rollout i roditeljski otpor;

-Kolumbija-: klasteri simptoma, snažna obiteljska mobilizacija i pravni spor;

-Australija-: rani i masovni rollout uz osporavanje interpretacije podataka o padu raka. 

Tom skupu treba dodati i jedan regulatorno posebno zanimljiv slučaj iz Švedske. U prijevodu teksta sa Sveriges Radio / Kaliber navodi se da je švedska agencija za lijekove navodno zaustavila sigurnosnu studiju koju je ranije obećala pri uvođenju Gardasila, te da je preglasala vlastitu sigurnosnu stručnjakinju koja je htjela da se POTS tretira kao sumnjivi rizik vrijedan posebne studije. U istom materijalu istraživačica iz studije Karolinskog instituta upozorava da zaključci njihove velike studije imaju ograničenja i ne pokrivaju sve dijagnoze, osobito one koje je teško dijagnosticirati ili za koje treba dugo vremena. Ako je taj prikaz točan, tada on ne dokazuje uzročnost, ali pokazuje koliko su i regulatorne procjene o “dovoljno istraženo” zapravo otvorene sporu.https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/2026/01/28/svedska-prica-o-gardasilu-obecana-sigurnosna-analiza-nikad-nije-provedena/

11. HALMED: što je hrvatski regulator zapravo potvrdio

Jedan od najsolidnijih dijelova ovog projekta nije literarni nego regulatorni: dopis HALMED-u i njihov odgovor iz veljače 2026. U tom odgovoru HALMED izrijekom potvrđuje da je nositelj odobrenja obvezan elektronički prijavljivati sve sumnje na nuspojave u EudraVigilance (“europska baza prijava sumnji na nuspojave”), i to u rokovima od 15 dana za ozbiljne i 90 dana za neozbiljne prijave iz RH/EU, te da mora uspostaviti postupke za pribavljanje točnih i provjerljivih podataka i dostavljati follow-up izvješća. HALMED također navodi da ne zahtijeva dodatno nacionalno prijavljivanje od strane nositelja odobrenja, jer se prijave unesene u EudraVigilance automatski prenose u nacionalnu bazu i kontinuirano ocjenjuju. 

Nadalje, HALMED potvrđuje da se eventualne nesukladnosti u rokovima i sustavu farmakovigilancije utvrđuju tijekom farmakovigilancijskih inspekcija, te da HALMED u slučaju utvrđenih nepravilnosti može narediti otklanjanje nepravilnosti, zabraniti radnje protivne Zakonu te primijeniti i prekršajne sankcije. Time je regulatorna arhitektura barem formalno jasna: proizvođač mora prijavljivati, regulator mora nadzirati. Drugim riječima, sustav doista u znatnoj mjeri računa na to da proizvođač prijavi sigurnosne probleme vlastitog proizvoda, ali zato formalno postoji i mehanizam nadzora i sankcioniranja.

HALMED također navodi da su prijave sumnji na nuspojave cjepiva u Hrvatskoj u zajedničkoj nadležnosti HALMED-a i HZJZ-a, da se sve prijave unose u nacionalnu, europsku i svjetsku bazu, te da se, ako se identificiraju potencijalni sigurnosni signali, pokreće dodatna istraga. Signali se, prema HALMED-u, prikupljaju iz više izvora: spontanih prijava, kliničkih ispitivanja i znanstvene literature. HALMED nadalje pojašnjava da kod centralizirano odobrenih lijekova preporuke PRAC-a (Odbora za procjenu rizika na području farmakovigilancije) mogu rezultirati izmjenama SmPC-a (sažetka opisa svojstava lijeka), PIL-a (upute o lijeku za pacijenta), slanjem DHPC pisama (izravnih obavijesti zdravstvenim radnicima) uvođenjem dodatnih mjera minimizacije rizika i drugim regulatornim mjerama. 

Ono što HALMED nije dao jesu Gardasil 9-specifične brojke i konkretni nalazi: nije dao broj prijava, nije dao podatke o tome jesu li za Gardasil 9 u Hrvatskoj identificirani konkretni signali, nije dao informaciju o tome je li nositelj odobrenja ikad bio u nesukladnosti baš za taj proizvod, niti je dao Gardasil-specifičnu povijest regulatornih radnji. Poslao sam im novi upit u kojem tražim detaljnije odgovore. Stoga je njihov odgovor vrlo važan kao mapa sustava, ali ne i kao odgovor na pitanje što se stvarno dogodilo baš kod Gardasila 9 u Hrvatskoj. https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/pismo_halmed_gardasil9_hr-1-pitanja.pdf https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/halmed-gardasil-pitanja-2.pdf https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/halmed-odgovor-veljaca-26.pdf

12. Sveta Katarina: što je odgovoreno, a što nije

U ovoj istraživačkoj dionici važan je i odgovor Specijalne bolnice Sveta Katarina. Prema našoj detaljnoj analizi tog odgovora, ključni problem nije bio to što su poslali literaturu, nego to što nisu odgovorili po točkama. Na tražena pitanja o finalnom kliničkom ishodu raka, širini učinka po lokalizacijama, dobnim smjernicama, sigurnosti te obveznosti i izuzećima, odgovor je — prema analizi u projektu — ostao kombinacija popisa deset radova, preusmjeravanja na druge institucije i pravnog odbijanja objave određenih informacija, ali ne i jasno obrazloženje po svakoj traženoj točki.

Naša analiza izričito navodi da najrelevantniji rad koji su poslali za pitanje raka jest observational populacijska studija iz Engleske, što jest ozbiljan argument u prilog učinku programa, ali nije isto što i predlicencijski randomizirani dokaz raka kao hard endpointa (konačni klinički ishod). Dodatno je istaknuto da su poslani i radovi koji se oslanjaju na CIN2+ kao surrogate, imunogenost, ili općenitije review tekstove, što ne zatvara metodološko pitanje na razini na kojoj je bilo postavljeno. Također je zaključeno da je sigurnosni dio odgovora ostao uzak: ponuđeni su uglavnom “umirujući” radovi o određenim ishodima, ali nisu dane nacionalne brojke, signal management, stope ozbiljnih nuspojava ni objašnjenje kako se razlučuje signal od pozadinske pojavnosti.

 Što zapravo pokazuju „10 studija” koje nam je poslala Sveta Katarina — i zašto one ne zatvaraju temu

Da bi se vidjelo zašto odgovor Svete Katarine nije zatvorio glavna metodološka pitanja, potrebno je vrlo kratko pogledati što zapravo pokazuju radovi koje su poslali — i što iz njih nije dopušteno zaključiti više nego što nose.

Važno je odmah reći ono što se u ovakvim raspravama često namjerno zamagli: problem nije u tome što su iz Svete Katarine poslali literaturu, nego u tome što većina tih radova ne dokazuje ono za što se poziva kao na dokaz. Neki su pregledni tekstovi, neki se bave surrogate ishodima, neki imunogenošću, neki pasivnim nadzorom, a neki su metodološki preslabi da bi zatvorili pitanje raka kao finalnog kliničkog ishoda, sigurnosti ili opravdanosti obvezne politike.

1. JaNiese et al. — review članak

Ovo je pregledni rad koji preuzima vrlo optimistične tvrdnje o gotovo stopostotnoj zaštiti prije prve seksualne aktivnosti, ali se te tvrdnje oslanjaju na studije koje su i same kritizirane zbog ozbiljnog rizika pristranosti. Drugim riječima, to nije primarni dokaz raka kao hard endpointa (konačni klinički ishod), nego sekundarni tekst koji pojačava već sporne zaključke.

2. Kramer et al. — Rwanda i Australija

Ovaj rad promatra programe i populacijske trendove, ali iz takvih ekoloških/observacijskih podataka ne može se pošteno izvesti tvrdnja da je baš HPV cjepivo uzrokovalo pad raka. U Ruandi su istodobno uvedeni i probir te zahvati uklanjanja prekanceroznih lezija, a u Australiji je incidencija već značajno padala prije uvođenja cjepiva.

3. Falcaro et al. — Engleska, BMJ

Ovo je vjerojatno najjači observational argument koji su poslali, ali i dalje nije isto što i predlicencijski dokaz raka kao finalnog kliničkog ishoda. To je populacijska studija programa u stvarnom svijetu, a ne randomizirani dokaz na temelju kojeg se može jednostavno zaključiti da je pitanje “dokazano sprječava rak” time zatvoreno.

4. Jentschke et al. — cijepljenje nakon konizacije

Ovaj rad uopće ne mjeri rak kao ishod, nego uglavnom CIN2+ lezije, dakle surrogate marker. Problem je što je CIN2 slab prognostički marker za rak, često spontano regredira i metodološki je puno klimaviji od CIN3 ili invazivnog raka.

5. Bednarczyk — “myth-busting” za zdravstvene radnike

Ovo nije originalni dokazni rad nego narativni, edukacijski pregled za kliničare, dakle tekst koji prije sažima i interpretira nego što sam dokazuje. Takav rad ne može zamijeniti odgovor na pitanje o hard endpointima (konačni klinički ishod) , stvarnim hrvatskim sigurnosnim brojkama ili kvantifikaciji ozbiljnih nuspojava.

6. Joura et al. — žene 27–45 godina

Krajnji ishod ove studije nije rak, nego imunogenost, odnosno razina antitijela nakon cijepljenja. Razina antitijela mjesec dana nakon treće doze nije dokaz dugoročne prevencije raka kroz desetljeća, nego samo kratkoročni imunološki signal.

7. Maldonado et al. — žene i muškarci 27–45 godina

Ova je studija problematična već na razini osnovne usporedbe jer nema stvarnu necijepljenu kontrolnu skupinu: obje kohorte su u nekom trenutku primile HPV cjepivo. Zbog toga ne može poslužiti kao dokaz da cjepivo sprječava teže lezije ili rak u odnosu na necijepljene, a kritički osvrt navodi i da je takav dizajn bio razlog isključenja iz Cochraneova pregleda.

8. Ferrari et al. — autoimune bolesti

Iako na naslovu zvuči vrlo umirujuće, sama meta-analiza počiva uglavnom na epidemiološkim studijama koje su i vlastiti autori ocijenili kao studije s ozbiljnim ili kritičnim rizikom pristranosti. Drugim riječima, zaključak “nema povećanog rizika” stoji na vrlo slaboj metodološkoj podlozi.

9. Torella et al. — prijevremena insuficijencija jajnika (POI)

Ovaj pregled objedinjuje nekoliko vrlo heterogenih studija, od signalnih analiza do pasivnog nadzora i kohortnih radova, pa time ne daje čvrst i konačan odgovor. Kritički osvrt osobito naglašava da se pitanje POI-a i menstrualnih poremećaja ne može zatvoriti radovima koji ovise o metodama s poznatim problemima pod-prijavljivanja ili pod-detekcije rijetkih događaja.

10. Schmuhl et al. — infertilitet

Ni ovaj rad ne zatvara pitanje plodnosti, jer je i sam u kritičkom osvrtu označen kao studija sa ozbiljnim rizikom pristranosti. To znači da se na temelju njega ne može pošteno graditi jaka javna tvrdnja da je pitanje infertiliteta nakon HPV cijepljenja metodološki riješeno.

Zaključno, paket od „10 studija” iz Svete Katarine ne izgleda kao precizno složen dokazni niz koji odgovara na postavljena pitanja, nego više kao heterogeni PubMed paket u kojem se miješaju review radovi, surrogate ishodi, imunogenost, observational program data i djelomično umirujući sigurnosni radovi. To nije isto što i dokaz da je rak kao finalni klinički ishod dokazan, da su ozbiljne nuspojave dobro kvantificirane ili da su razriješena pitanja dobi, izuzeća, farmakovigilancije i sukoba interesa.

Detaljna analiza svih 10 radova:https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/kriticki-osvrt-na-10-studija-odgovor-b-sv-katarin_lt-11-3-1.pdf

Posebno je važno da je u istoj analizi istaknuto kako pitanje obveznosti i izuzeća praktično nije odgovoreno, jer su nadležnost prebacili na Ministarstvo i stručna društva. To formalno može biti točno, ali u metodološkom smislu znači da nije dopušteno javnosti predstavljati kao da je “stručna strana sve zatvorila”, ako odgovori o pravnoj osnovi prisile i izuzeća zapravo nisu ni dani.

Ukratko: prema analizi u projektu, odgovor Svete Katarine bio je više obrambeni nego razjašnjavajući.

Što doista pokazuje najnovijanajnovija švedska BMJ studija “Extended follow-up of invasive cervical cancer risk after quadrivalent HPV vaccination” i što iz nje ne smijemo zaključivati više nego što nosi

U javnoj komunikaciji ova se BMJ studija često predstavlja kao gotovo konačan dokaz da HPV cjepivo “dokazano sprječava rak vrata maternice”. To je prebrza i metodološki preširoka interpretacija. Riječ je o velikoj, ozbiljnoj i relevantnoj nacionalnoj kohortnoj studiji iz Švedske, temeljnoj na registrima, koja doista pokazuje snažnu asocijaciju između cijepljenja četverovalentnim HPV cjepivom i niže incidencije invazivnog raka vrata maternice. U tom smislu, studiju ne treba podcjenjivati niti odbacivati kao bezvrijednu. Ona je vjerojatno jedan od najjačih observational argumenata koji danas postoje u prilog mogućem zaštitnom učinku HPV cijepljenja.

Autori su uključili 926.362 djevojaka i žena, pratili ih od 2006. do 2023., i zabilježili 930 slučajeva invazivnog raka vrata maternice, od čega 97 među cijepljenima i 833 među necijepljenima. U potpuno prilagođenom modelu navode da je incidencija bila niža među cijepljenima, osobito ako je cijepljenje započelo prije 17. godine, te tvrde da se takav zaštitni učinak održava i nakon duljeg praćenja, bez jasnog signala slabljenja zaštite. To je važan nalaz i bilo bi neozbiljno praviti se da ga nema.

Ali upravo zato što je studija važna mora se pažljivo gledati sve faktore uključujući seksualno ponašanje, korištenje oralne kontracepcije, pušenje i stvarno sudjelovanje u screeningu. Ovo nije randomizirano kontrolirano ispitivanje, nego observational register-based cohort study. Skupine cijepljenih i necijepljenih nisu bile nasumično raspoređene, što znači da dio opaženih razlika može proizlaziti iz već postojećih razlika među njima, a ne isključivo iz učinka cjepiva. Sami autori priznaju mogućnost residual confoundinga i healthy volunteer biasa, a posebno je važno što nisu mogli prilagoditi modele za neke od ključnih čimbenika rizika za cervikalnu bolest, uključujući seksualno ponašanje, pušenje i stvarno sudjelovanje u screeningu. To nisu sitni detalji. To su varijable koje snažno utječu i na stjecanje HPV infekcije i na perzistenciju, regresiju ili progresiju cervikalnih lezija.

Dodatni problem je što se kroz ovakvu kohortnu strukturu teško do kraja razdvaja učinak dobi, vremenskog razdoblja i kohorte. Mlađe, uglavnom cijepljene kohorte u prosjeku još nisu dosegle puni životni rizik za rak vrata maternice, dok su starije, uglavnom necijepljene kohorte dulje izložene prirodnom rastu rizika s dobi. Autori su taj problem pokušali statistički ublažiti modeliranjem dobi i kalendarskog vremena te analizama po kohortama, ali takav tip confoundinga u observational dizajnu nikada nije potpuno uklonjen samom statistikom — osobito kad nedostaju upravo one varijable koje najviše oblikuju stvarni rizik.

Važno je i to da “do 18 godina praćenja” ne znači isto što i “riješili smo pitanje cjeloživotne zaštite”. U samoj studiji stoji da su sudionice praćene do maksimalno 38. godine života, a one cijepljene prije 17. godine do maksimalno 34. godine. To je ozbiljnije praćenje nego u ranijim radovima i zato ovu studiju treba shvatiti ozbiljno. Ali to još uvijek nije isto što i potpuna procjena cjeloživotnog rizika, osobito za najmlađe školske kohorte. Taj oprez dodatno pojačava činjenica da je u nekim ključnim podskupinama broj događaja vrlo malen: primjerice, u školskoj kohorti nalaze se samo tri slučaja raka, pa impresivni relativni omjeri moraju biti čitani zajedno sa širokim intervalima pouzdanosti.

Još jedna važna granica ove studije jest njezina prenosivost. Prvo, ona se odnosi prvenstveno na četverovalentno cjepivo, a ne izravno na Gardasil 9, koji danas dominira javnom i političkom raspravom. Drugo, riječ je o švedskom kontekstu — zemlji s jakim registrima, organiziranim probirom i specifičnim javnozdravstvenim obrascima. Zato nije metodološki pošteno uzeti ovu studiju i iz nje automatski izvesti tvrdnju da je time riješeno pitanje Gardasila 9 u Hrvatskoj, osobito ne pitanje mogućeg obveznog cijepljenja.

Najpošteniji znanstveni zaključak zato glasi ovako: ova BMJ studija pokazuje snažnu asocijaciju konzistentnu sa zaštitnim učinkom HPV cijepljenja, ali ne daje pravo na medijski ili politički skok prema formulama poput “dokazano sprječava rak” bez ozbiljnih ograda. Ona nije bezvrijedna — naprotiv, vrlo je važna. Ali nije ni dovoljno čista i konačna da sama po sebi zatvori pitanje uzročnosti, veličine učinka, dugotrajnosti zaštite, prenosivosti na Gardasil 9 i opravdanosti javnozdravstvene prisile. U znanosti je razlika između “nalaz ide u prilog zaštitnom učinku” i “stvar je konačno dokazana” ogromna. Upravo tu razliku javna komunikacija najčešće briše.https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/bmj-2025-087326.full-hpv-nova-bmj.pdf

Kritička strana pritom upozorava i na napetost između interpretacije autora i dugoročnih službenih trendova incidencije raka vrata maternice u Ujedinjenom Kraljevstvu. Argument nije da populacijski trendovi sami po sebi pobijaju učinak cjepiva, nego da ne dopuštaju samouvjerenu formulaciju poput “gotovo eliminirano” bez vrlo pažljivog razdvajanja učinka dobi, probira, kohorte i kalendarskog vremena. Upravo zato ni ovaj rad, koliko god bio važan, ne rješava sam po sebi pitanje koliko je jaka i koliko je čista uzročna inferencija koja se iz njega želi izvući.

13. Sukob interesa i prijenos vrijednosti: što je dokumentirano

Sukob interesa nije fusnota nego etički test vjerodostojnosti

Jedna od važnih istraživačkih linija odnosila se na pitanje financijskih veza između proizvođača i aktera u Hrvatskoj. U projektu je na temelju javno dostupnih MSD/Merck Croatia disclosure dokumenata sastavljen pregled prema kojem se Hrvatska liga protiv raka pojavljuje kao primatelj sredstava u više godina, a ukupan zbroj za 2017.–2023. u tom pregledu iznosi 169.285,69 €. U istom materijalu navode se i individualno objavljeni iznosi za Nedu Ferenčić Vrban: 1.382,70 € za 2023. i 1.959,63 € za 2024., ukupno 3.342,33 €. Dodatno se navode i veliki zbirni (“aggregate”) iznosi za istraživanje i razvoj i druge kategorije u hrvatskom kontekstu, koji prelaze milijune eura.https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/2026/01/30/gardasil-9-i-obavezno-cijepljenje-moze-li-se-proizvod-ocjenjivati-nepristrano-uz-ovakve-isplate/

U raspravi o HPV cjepivu i osobito o mogućem obveznom cijepljenju zdrave djece, pitanje sukoba interesa nije sporedno, nego temeljno etičko pitanje. Kad liječnici, udruge, bolnice ili “stručni glasovi” javno nastupaju, promoviraju širenje programa ili zagovaraju obveznost, javnost ima pravo znati postoje li financijski odnosi s proizvođačem čiji se proizvod istodobno brani i promiče. To nije lov na vještice, nego minimalni standard poštene i civilizirane javne rasprave.

U slučaju dr. Nede Ferenčić Vrban, problem nije apstraktan, nego konkretan: već su spomenuti javno dostupni MSD/Merck disclosure podaci, kao i pitanje njezinih javnih nastupa u kojima se HPV cjepivo promovira iznimno samouvjereno, uključujući i u kontekstu moguće obveznosti. Sama činjenica financijskog odnosa ne dokazuje automatski da je neka stručna tvrdnja netočna, ali traži viši standard transparentnosti, preciznosti i suzdržanosti — osobito kad se govori o zdravoj djeci i politici koja može ograničiti izbor roditelja.

U slučaju prof. dr. sc. Ivane Erceg Ivkošić, stvar je možda još osjetljivija upravo zato što nije transparentno razriješena. Na upit o mogućim honorarima i primanjima odgovor nije bio: “takvih isplata nije bilo”, nego da se traženi podaci ne mogu dati. To je važna razlika. Odbijanje objave nije dokaz postojanja financijskog odnosa, ali isto tako nije ni dokaz njegove odsutnosti. U etičkom smislu, kad netko javno govori o medicinskoj intervenciji koja se može pretvoriti u društvenu ili zakonsku prisilu, tada standard ne smije biti “dokažite mi zašto bih objavio”, nego upravo suprotno: objavite sve relevantne odnose unaprijed, da povjerenje ne ovisi o nagađanju.

Zato je ovdje ključno načelo jednostavno: što je jači javni utjecaj i što je veća mogućnost prisile, to mora biti veća i transparentnost sukoba interesa. Ako netko nastupa kao stručni autoritet, promiče proizvod i pritom oblikuje javno mišljenje ili politički okvir za moguću obveznost, javnost ne smije ostati u situaciji da dobije samo poruku “vjerujte stručnjacima”, dok financijski kontekst ostaje djelomično objavljen, prešućen ili procesno zatvoren. U medicini to nije sitnica. To je pitanje profesionalne etike, informiranog pristanka i vjerodostojnosti cijelog sustava.

14. Što je do sada doista čvrsto utvrđeno

Ako se sve gore navedeno pročisti od viška retorike, ostaje nekoliko čvrstih, istraživački korisnih nalaza.

Prvo, dokumentirano je da je pitanje prirode kontrolne skupine u Gardasil ispitivanjima stvarno i ne može se pošteno zatvoriti formulom “placebo je uvijek korišten”. U projektu postoji dosljedna dokumentacija da su barem u nekim ključnim ispitivanjima korištene aktivne kontrole povezane s aluminijskim adjuvansom, dok je u nekima kontrola bila drukčije sastavljena.

Drugo, dokumentirano je da je spor oko HPV cjepiva u velikoj mjeri spor o hard endpointima (konačni klinički ishod) nasuprot surrogate ishodima. U više materijala projekta, iz različitih izvora, pojavljuje se ista središnja metodološka točka: iz lezija, imunogenosti ili observational studija ne može se bez dodatnog objašnjenja i visokog standarda preciznosti izvesti samouvjerena javna formulacija “dokazano sprječava rak”.  

Treće, dokumentirano je da je hrvatski regulator formalno opisao robustan okvir farmakovigilancije, signal managementa, nadzora i sankcija, ali da još nije dano Gardasil 9-specifično objašnjenje kako se taj sustav primijenio u praksi na taj proizvod u Hrvatskoj.

Četvrto, dokumentirano je da su prethodni institucionalni odgovori u Hrvatskoj, prema analizi u projektu, ostali selektivni: ponudili su dio literature u prilog cijepljenju, ali nisu jasno i po točkama zatvorili pitanja hard endpointa (konačni klinički ishod), sigurnosne kvantifikacije, dobi/smjernica, pravne osnove obveznosti i COI transparentnosti. 

Peto, dokumentirano je da pitanje sukoba interesa nije izmišljena ili “provokatorska” tema, nego empirijski provjerljivo pitanje, s javno dostupnim disclosure tragovima koji zahtijevaju uredno razdvajanje stručnog stava od financijskog odnosa.

15. Što još uvijek nije dokazano i ostaje otvoreno

Jednako je važno reći što nije zatvoreno.

Nije dokazano, na temelju ovog projekta, da je Gardasil/Gardasil 9 “dokazano bez koristi”. To bi bio prejak zaključak. Projekt je pokazao da postoji ozbiljan spor oko kvalitete dokaza, interpretacije endpointa i komunikacije koristi, ali ne i da je time dokazano nulti učinak. Ta razlika mora ostati netaknuta.

Nije dokazano ni to da svi sigurnosni signali koji se spominju u kritičkim izvorima imaju zatvorenu uzročnu potvrdu. Ono što jest pokazano jest da postoje signali, prijave, case reportovi, sudski i kompenzacijski tragovi, te regulatorno relevantna pitanja koja zaslužuju analizu i transparentno komuniciranje. To nije isto što i konačna populacijska uzročna presuda. 

Također nije dokazano da financijski odnos automatski diskvalificira stručni stav, ali jest dokazano da bez potpune objave takvih odnosa nema ozbiljne javne rasprave.

16. Gdje se sada nalazi teret dokaza

Nakon svega što je do sada prikupljeno, teret dokaza više nije na onome tko pita “jeste li sigurni?”, nego na onome tko javno izgovara vrlo jake tvrdnje. Ako netko želi tvrditi da Gardasil 9 dokazano sprječava rak, mora pokazati:

-za koje točno lokalizacije,

-za koje populacijske podskupine (npr. ovisno o dobi, prethodnoj izloženosti -HPV-u, upotrebi oralnih kontracepcijskih sredstava itd.),

-na temelju kojih točno studija,

-uz koje endpointove,

-s kojim risk-of-bias profilom,

-i kako odvaja učinak cijepljenja od učinka probira, promjena ponašanja i populacijskih trendova.

Ako netko želi tvrditi da su ispitivanja bila standardno placebo-kontrolirana, mora precizno navesti koja studija, koja kontrola, koji sastav. Ako netko želi tvrditi da ozbiljnih sigurnosnih problema nema, mora objasniti što to točno znači: nema prijava, nema potvrđene uzročnosti, nema potvrđenih signala, ili nešto četvrto. A ako se želi govoriti o obveznosti, tada mora postojati i transparentno pravno i etičko obrazloženje, ne samo medicinski slogan.

  Pismo HZJZ-u nije poslano kao polemika, nego kao zahtjev da se prije njihova skupa javnosti jasno pokaže na kojim dokazima počivaju najjače tvrdnje o HPV cjepivu, sigurnosti, koristi i mogućoj obveznosti, uz traženje odgovora po točkama, s konkretnim izvorima i bez općenitih fraza. U samom dopisu traže se odgovori o raku kao hard endpointu (konačni klinički ishod), surrogate ishodima, Cochraneu 2025, placebo/kontrolnim skupinama, sigurnosti, hrvatskim podacima, sukobima interesa i javnoj dostupnosti materijala sa skupa.  

Što smo poslali HZJZ-u prije njihova skupa o HPV cijepljenju

HZJZ-u je poslano detaljno pismo s traženjem odgovora po točkama: na kojim se studijama temelje tvrdnje o prevenciji raka, kako razlikuju hard endpointe od surrogate ishoda, što točno misle pod “placebom”, kako kvantificiraju sigurnost, raspolažu li hrvatskim podacima i jesu li predavači i organizatori dali jasne izjave o sukobu interesa.

Pismo u cijelosti: https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/hzjz-pitanja-prije-znanstvenog-skupa.pdf

Nakon prvog odgovora HALMED-u je poslan dopunski upit kojim su zatraženi Gardasil 9-specifični podaci: prijave nuspojava po godinama, eventualni validirani signali, regulatorne mjere, ciljane analize hrvatskih podataka i eventualne utvrđene nesukladnosti nositelja odobrenja.

Follow-up pismo HALMED-u u cijelosti: https://slobodnipodcast.wpcomstaging.com/wp-content/uploads/2026/04/halmed-gardasil-pitanja-2.pdf