Fuellmich, sud i “financijska” optužba: razgovor s Djamila le Pair o slučaju koji miriše na politiku

U ovoj epizodi Slobodnih otvorio sam temu koja je mnogima već poznata, ali rijetko gdje je objašnjena mirno, kronološki i s konkretnim detaljima: slučaj Rainera Fuellmicha – njemačko-američkog odvjetnika koji je tijekom pandemije postao jedna od najvidljivijih figura “druge strane”, a zatim završio kao optuženik i zatvorenik.

Moj cilj nije bio navijati ni za koga, nego postaviti jednostavno pitanje: je li to politički proces – ili postoji stvarna, ozbiljna kriminalna radnja koja objašnjava sve što se dogodilo? Zato sam u studio pozvao gošću koja je ovaj slučaj pratila od prvog dana, sjedeći na ročištima i slušajući obje strane: Djamila le Pair.

Tko je Djamila le Pair i zašto je pratim kao relevantnog svjedoka

Djamila se predstavila jednostavno: studirala je nizozemsku književnost i jezike, radila razne poslove (ponajviše u upravljanju kvalitetom), ali je “s koronom” zaključila da su mediji previše šutjeli i da često nisu bili činjenični. Zbog toga je krenula izvještavati – prvo o slučaju Assange, a zatim i o drugim procesima, među kojima je i Fuellmich.

Ovdje mi je bilo važno ono što novinari ponekad namjerno zaborave: politički pritisak se često ne vidi u samom tekstu presude, nego u obrascu – u načinu na koji se slučaj pokreće, vodi, širi, zamrzava ili ubrzava.

Paralela s Assangeom: kad vlasti odluče slomiti “platformu”

Prije nego smo ušli u Fuellmicha, tražio sam Djamili da objasni zašto stalno povlači usporedbu s Julianom Assangeom. Njezin odgovor bio je vrlo direktan: kad netko dobije utjecajnu platformu koja vladama smeta, one će “pokušati sve da je slome”. Po njezinoj procjeni, u Assangeovom slučaju korištena je seksualna kleveta, dok je u Fuellmichovom slučaju “financijska” priča – jer je to često lakše provesti i češće se koristi.

Ta teza mi je bila važna kao okvir: u javnosti se proces može prodati kao moralna ili financijska priča, a stvarni motiv ostane izvan kadra.

Fuellmichova uloga u pandemiji: zašto je postao “problem”

U razgovoru smo zatim posložili Fuellmichovu pandemijsku ulogu, onako kako je Djamila opisuje: trostruko.

• Platforma / Corona Investigative Committee: pokrenuo je odbor koji je javno ispitivao velik broj svjedoka iz cijelog svijeta i objavljivao informacije do kojih se drugdje teško dolazilo.
• Politička ambicija: 2021. se uključio u politiku i kandidirao; stranka Die Basis je brzo narasla, a po Djamilinoj procjeni to je za vlasti postalo ozbiljna prijetnja.
• Traženje kolektivne tužbe: pokušavao je međunarodno gurati ideju kolektivnih postupaka protiv pandemijskih mjera – s posebnim fokusom na PCR test kao “temelj” brojki i straha.

Djamila je naglasila da je “prijelomna točka” možda bio upravo taj politički uzlet – jer bi mu parlamentarna govornica dala još veću moć. To je njezina interpretacija, ali meni je kao voditelju bilo bitno da se taj mogući motiv izgovori naglas, jer bez motiva cijeli slučaj izgleda kao izolirana “muljaža s donacijama”, a s motivom dobiva sasvim drugo lice.

Novac i donacije: kako je nastala optužba

Ključni dio priče – i dio na kojem se formalno gradi proces – odnosi se na donacije. Djamila kaže da su krenuli s idejom da će odbor trajati kratko (8–10 sjednica), ali su donacije narasle do “više od 3 milijuna eura”. U pravilima/statutu je, prema njezinim riječima, pisalo da se novac ne koristi za članove odbora, nego za emitiranje i povezane troškove.

Međutim, “korona” se odužila, a odbor se pretvorio u posao s punim radnim vremenom (IT troškovi, putovanja, organizacija…). Tu se pojavljuje siva zona: donatori daju novac da podrže rad, ali rijetko propisuju svaku stavku troška. Djamila je pritom naglasila jednu rečenicu koju sam posebno zapamtio: slučaj nije pokrenuo netko od donatora – nego je, kako ona tvrdi, u startu krenuo “od države”.

Optužba koju opisuje nije klasična “pronevjera” u najgrubljem smislu, nego tvrdnja da nije postupao “u dobroj vjeri” s povjerenim novcem.

Zašto je Fuellmich dirao novac: zaštita od zapljene i (sporna) logika ulaganja

Po Djamilinoj verziji, Fuellmich i suradnica Viviane Fischer dobili su upozorenje (od američkog novinara) da ne drže sve na računu jer se sličnim organizacijama računi mogu zaplijeniti. Zbog toga je, kako kaže, podignut dio novca (spominju se iznosi 200.000 i 500.000) i sklonjen iz dosega države. Dio je, prema njezinom opisu, uložen u kuću (poboljšanja, vrt), s planom da se kuća proda i novac vrati. Također navodi da je Viviane dobila 100.000 koje je trebala vratiti, te da je oko milijun uložen u zlato.

Ovdje se vidi srž spora: ako ti je cilj “sačuvati novac od zapljene”, onda ga ne držiš na računu gdje ga se može blokirati. Ali istovremeno, ako ulažeš u nekretninu i čekaš prodaju, tužitelj može tvrditi da novac “nije bio dostupan” kad je trebao biti.

Djamila je posebno istaknula nelogičnost koju vidi u tretmanu aktera: kaže da je Viviane navodno trošila svoj dio na privatne stvari, ali nije kazneno gonjena, dok je fokus očito bio na Fuellmichu – “morao je biti ušutkan”, kako ona zaključuje.

Sumnja na “unutarnju namještaljku”: prijave iz kruga odbora i čudna koincidencija

U jednom trenutku sam je pitao vjeruje li da ga je “netko prodao” – iznutra. Ona nije tvrdila da zna sve detalje, ali je navela nekoliko stvari koje joj izgledaju sumnjivo.

Prvo, spominje da su pokušaji kaznenog progona postojali i prije nego što je odbor javno objavio da je nešto “krivo” radio iza kulisa, i to već u lipnju 2022. Zatim opisuje epizodu s “16 uplata” njegovom odvjetničkom uredu za administrativnu obradu e-mailova, poziva i logistike, što je – po njezinoj interpretaciji – prvo pregledano i odbačeno od strane tužiteljice u Göttingenu (“nema se tu što vidjeti”), pa zatim vraćeno i iz Berlina jer zaklada nije ni bila formalno registrirana.

Drugo, spominje trojicu ljudi iz odbora/kruga – Justus Hoffmann, Antonia Fischer i Marcel Templin – koji su podnijeli prijavu, i navodi da je istog dana Viviane Fischer javno (uživo) rekla da Fuellmich “mora nešto razjasniti” i da neće dolaziti dok to ne riješi. To je, prema njezinu dojmu, djelovalo orkestrirano, pogotovo jer je (navodno) Fuellmich ranije slao e-mailove u kojima obećava povrat nakon prodaje kuće, s planom prodaje početkom listopada.

Treće, postavlja pitanje: ako je problem bio manjak sredstava, zašto se nije posegnulo za dijelom zlata (koje je, po njoj, odbor imao), nego se inzistiralo da se novac vrati baš kroz vrijednost kuće?

“Meksiko” epizoda: putovnice, konzulat i deportacija koja to možda nije

Jedan od najdramatičnijih dijelova razgovora bio je opis događaja vezanih uz Meksiko. Djamila je naglasila da to ne iznosi kao svoju izmišljotinu, nego kao ono što je čula kroz obje strane na ročištima.

Po toj verziji, Fuellmich je bio s suprugom (spominje se Peru, zatim Meksiko) i u jednom trenutku im se “gube putovnice”, pa kontaktiraju konzula (Tijuana). Naruče hitne putovnice, zatim pronađu originalne. Dogovara se preuzimanje na aerodromu – ali umjesto konzula pojavljuju se imigracijski službenici. Fuellmich biva odveden, supruga zadržana odvojeno, a njega prebacuju u Mexico City gdje potpisuje dokumente na španjolskom o “deportaciji”, bez prevoditelja.

U tom lancu događaja ona ističe detalj koji joj mijenja smisao cijele priče: navodno su mu dva meksička službenika rekla da sve “plaća njemačka vlada”. Ako je to točno, Djamila zaključuje da to onda više liči na zaobilaženje klasičnog izručenja (koje bi uključivalo sud u Meksiku), i da je cilj bio “ne riskirati” da sud u Meksiku predmet odbaci. Rezultat: dolazak u Frankfurt, uhićenje na aerodromu i zatvor “zbog opasnosti bijega”.

Presuda, žalba i novi postupci: držati ga u zatvoru po svaku cijenu?

Djamila je rekla da je prvostupanjski postupak završio u travnju (prethodne godine u odnosu na vrijeme razgovora), da je žalba uložena u lipnju i da se još čeka odluka. Spominje odvjetnicu Katju Wörmer koja očekuje odluku “tijekom ove godine”.

No paralelno s tim, opisala je i dodatne postupke: nakon priče o “16 točaka”, spominje se još jedan slučaj o “60 mjesečnih uplata” koji se vraća u igru nakon žalbe tužitelja. Povrh toga, navodi da se u jednoj chat grupi optužitelja spominjalo i “zlato” kao moguća nova meta – što bi značilo da čak i ako jedna optužnica padne, druga može doći odmah iza nje.

Ovdje sam postavio pitanje koje je najosjetljivije, ali i najpoštenije: je li Fuellmich politički zatvorenik ili je jednostavno “stvarno nešto pogrešno učinio”? Djamila je odgovorila bez uvijanja: za nju je to “izrazito politički slučaj”. Kao argument navodi da se istraga zatvara upravo kad bi trebali doći na red Fuellmichovi svjedoci, dok se ključne figure (poput Marcela Templina) navodno ni ne saslušavaju.

Što se događalo u sudnici: “cenzura” kroz proceduru

Možda najmučniji dio razgovora bio je opis atmosfere u sudnici. Djamila je rekla da je u jednom trenutku sudac odlučio da se “više ništa ne raspravlja usmeno”, nego da se sve predaje pisanim putem. Suci se potom povlače, odlučuju “da/ne” o dokazima i vraćaju se s kratkim obrazloženjem. Za javnost u galeriji – i za novinara – to postaje predstava bez sadržaja: papiri idu amo-tamo, a vi ne znate na što se točno odnose odluke.

Ona je to nazvala cenzurom u sudnici – i rekla da takvo nešto dotad nije doživjela.

Uz to je opisala i tretman optuženika: Fuellmich u okovima (ruke i noge, lanac za remen), uz teško naoružanu pratnju, zahtjev da nosi pancirku, te višemjesečnu izolaciju u istražnom pritvoru. Njezina poanta je jednostavna: tako se ne postupa prema nekome optuženom za nenasilno financijsko djelo, osim ako ga se želi slomiti i zastrašiti druge.

Kako je Fuellmich sada: borben, ali izoliran

Na pitanje kako se drži, Djamila kaže da je “nevjerojatno snažan, bistar i borben”, ali i frustriran jer je sve nesrazmjerno. Spomenula je restrikcije komunikacije: smije zvati suprugu dvaput tjedno po 20 minuta, ne može je vidjeti, a druge kontakte ne može zvati osim odvjetnika. Također je istaknula da nema laptop, sve piše rukom i da se o mnogim zahtjevima (ukidanje zabrana, preispitivanje pritvora) “ne zna u kojoj su fazi” – nema ročišta, nema pomaka, opet tišina.

Povezani nizozemski slučaj: tužba protiv Gatesa i drugih – i uhićen odvjetnik

U završnici smo dotaknuli još jedan slučaj koji se provlači kroz istu mrežu kontroverzi: nizozemski pokušaj postupka protiv Billa Gatesa, Alberta Bourle i drugih, uz navode o laganju o cjepivima i štetama. Djamila je rekla da je odvjetnik Arno van Kessel završio u istražnom pritvoru i da mu je to praktično srušilo mogućnost normalnog vođenja ureda – a slučaj sada, kako razumije, vodi Peter Stassen.

Ona je objasnila i zašto se neke stvari događaju u određenim gradovima (Friesland/Leeuwarden): dio uključenih i dio žrtava tamo živi, pa je i sud nadležan. Također je iznijela procjenu očekivanih rokova u 2026. (oprezno, jer su rokovi u žalbama znali trajati i godinu i pol), te spomenula i zaseban postupak protiv van Kessela po optužbi da je član “terorističke organizacije”, što ona opisuje kao “nategnuto”.

Kako pomoći: informacija, vidljivost i pritisak javnosti

Za kraj sam je pitao što gledatelji mogu učiniti. Njezin odgovor je bio vrlo praktičan: dijeliti informacije, jer mainstream mediji (po njezinu iskustvu) ili ne izvještavaju ili izvještavaju pristrano. Navela je i vlastito iskustvo s lokalnim novinama gdje je novinarka dolazila, nije ostajala do kraja, a pisala je teške tekstove protiv Fuellmicha – uz dojam potpune nezainteresiranosti.

Druga razina pomoći, kaže, jest da ljudi kontaktiraju novinare i osobe s većim platformama da temu šire. Posjetiti Fuellmicha je moguće, ali sve mora ići kroz odobrenje i proceduru, a kao novinar unutra ne možeš unositi ništa.

Moj zaključak nakon razgovora: kad sustav ne mora pobijediti argument, dovoljno je da pobijedi logistikom

Nakon što smo prošli sve te detalje, ostaje mi ono ključno pitanje koje sam postavio na početku: je li ovo politički proces ili stvarno kazneno djelo? Djamila tvrdi da je politički motiv očit. Ja dodajem jednu hladnu, neuglednu, ali realnu misao: čak i kad netko pogriješi u financijskom smislu, pitanje je razmjernosti i metode.

Jer ako pravosuđe funkcionira kao čekić koji se pali samo kad je meta politički nepoželjna, onda ne govorimo o pravu nego o poruci. A poruka je uvijek ista: ne morate izgubiti na sudu – dovoljno je da izgubite vrijeme, novac, živce i glas.

I zato sam ovu epizodu i napravio: ne da bih dijelio presude s kauča, nego da javnost dobije kronologiju i kontekst. A kad jednom imate kronologiju, onda svatko može postaviti vlastito pitanje: “Je li ovo normalno?”

Hvala Djamili na vremenu i detaljima. Ja ću ovaj slučaj nastaviti pratiti – jer bez obzira na to tko je “u pravu”, način na koji se pravda (ne) radi tiče se svih nas.