---

Ključni zaključci intervjua

U ovoj emisiji razgovarao sam s kanadskom detektivkom Helen Grus i njezinom odvjetnicom Bath-Shébom van den Berg o slučaju koji je, po mom mišljenju, mnogo veći od jedne disciplinske prijave, jedne policajke i jedne kanadske policijske službe.

Ovo je priča o detektivki koja je radila u jedinici za seksualne napade i zlostavljanje djece u Policijskoj službi Ottawe, a koja je početkom 2022. godine upozorena da se događa nešto neuobičajeno: naglo povećanje iznenadnih, neobjašnjenih smrti dojenčadi.

Prema onome što je iznijela u razgovoru, Helen Grus je provjerila policijsku bazu podataka, vidjela da brojke doista odstupaju od uobičajenog obrasca i postavila pitanje koje bi, u normalnom svijetu, svaki istražitelj morao postaviti: što se promijenilo?

Nije tvrdila da zna uzrok. Nije zaključila da su smrti uzrokovane cjepivima. Nije donosila presudu. Naprotiv, izričito je rekla da se bez temeljite istrage, obdukcijskih, toksikoloških i patoloških nalaza ne može zaključiti je li riječ o uzročnosti ili povezanosti.

Ali je rekla nešto drugo: da se u to vrijeme pojavila nova velika varijabla — mRNA cjepiva protiv COVID-a-19 — i da bi, u slučaju iznenadnih smrti dojenčadi, taj podatak trebalo barem uzeti u obzir.

I tu počinje problem.

Umjesto da se pitanje istraži, Helen Grus je suspendirana. Protiv nje je pokrenut disciplinski postupak. Njezina odvjetnica tvrdi da su se protiv nje koristile glasine, medijski napisi, krivo prikazivanje događaja i postupak koji je, prema obrani, bio obilježen ozbiljnim proceduralnim problemima.

Ono što je u ovom razgovoru najvažnije jest sljedeće: slučaj Helen Grus nije samo pitanje COVID cjepiva. To je pitanje smije li policajac, liječnik, odvjetnik, znanstvenik ili bilo koji profesionalac postaviti neugodno pitanje kada činjenice na terenu više ne odgovaraju službenom narativu.

Ako odgovor na to pitanje glasi “ne”, onda više ne govorimo o znanosti, pravu i institucijama. Govorimo o dogmi. A dogma u uniformi, s pečatom i službenim priopćenjem, i dalje ostaje dogma.

Tko je Helen Grus?

Helen Grus je detektivka Policijske službe Ottawe. Policajka je od 2003. godine, a od 2016. do 2022. radila je kao detektivka u odjelu koji se bavio seksualnim napadima i zlostavljanjem djece.

To nije uredski posao za ljude slabog želuca. To je posao u kojem se policajac svakodnevno susreće s najtežim oblicima ljudske tragedije, nasilja, zlostavljanja i smrti. U takvom poslu nema mjesta površnosti. Nema mjesta administrativnom zatvaranju predmeta zato što je nekome neugodno otvoriti pitanje koje može izazvati političku, institucionalnu ili medijsku nelagodu.

Helen je u razgovoru opisala da je u siječnju 2022. godine njezina kolegica došla do nje i rekla joj da se događa nešto zabrinjavajuće: da se broj iznenadnih, neobjašnjenih smrti dojenčadi povećao dvostruko ili trostruko.

Helen je tada provjerila internu bazu Policijske službe Ottawe. Pregledala je dostupne spise i preliminarne obdukcijske podatke kako bi razlikovala smrti koje su imale jasno objašnjenje — primjerice gušenje ili utapanje — od onih koje su ostale neobjašnjene.

Prema njezinim riječima, uobičajeno je da Policija Ottawe godišnje istražuje dvije do tri takve neobjašnjene smrti dojenčadi. U tom razdoblju, kaže, brojka je narasla na sedam.

To je bio trenutak u kojem je, kao detektivka, učinila ono što bi svaki ozbiljan istražitelj morao učiniti: obavijestila je nadređene da postoji zabrinjavajući porast.

Nije izrekla konačan zaključak. Nije rekla: “Znam uzrok.” Rekla je da se nešto događa i da treba istražiti sve moguće varijable.

Među njima je spomenula i mRNA cjepiva protiv COVID-a-19.

Pitanje koje je otvorilo problem

Helen Grus je u razgovoru jasno rekla da nije tvrdila da su cjepiva uzrok smrti tih beba. Upravo suprotno. Rekla je da se to ne može znati bez potpune istrage.

To je važna razlika. U vremenu u kojem se javna rasprava pretvorila u primitivni ping-pong etiketa, ta razlika često se namjerno briše.

Postaviti pitanje nije isto što i donijeti presudu.

Reći “ovo treba istražiti” nije isto što i reći “ja znam što se dogodilo”.

Helen je opisala i slučaj mladića Shawna Hartmana, sedamnaestogodišnjaka koji je, prema njezinim riječima, primio Pfizerovo mRNA cjepivo u kolovozu 2021., a u rujnu iste godine obitelj ga je pronašla mrtvog. U obdukciji je, prema onome što je iznijela, navedeno uvećano srce.

Taj podatak ju je podsjetio na jednu od beba čiji je slučaj pregledavala, jer je i kod te bebe navodno bilo zabilježeno uvećano srce.

Posebno ju je, kaže, uznemirio obrazac u dva slučaja: roditelji su podigli bebu, beba je klonula i umrla im u naručju. Helen je rekla da takve okolnosti nikada prije nije vidjela, ni kao policajka, ni kao majka, ni kao članica zajednice.

To nije dokaz uzročnosti. Ali jest razlog za pitanje.

A pitanje je, u ovom slučaju, postalo gotovo zabranjena roba. Kao da je netko na njega stavio carinu, sanitarni kordon i policijsku traku.

Suspenzija umjesto istrage

Helen Grus je nazvala jednog detektiva koji je radio na jednom od slučajeva i pitala je li roditelje pitao za status cijepljenja majke protiv COVID-a-19. On joj je, prema njezinim riječima, odgovorio da ne zna i pitao zašto bi to bilo važno.

Helen je objasnila da liječnici i patolozi takve podatke trebaju pratiti. No njezina zabrinutost nije prihvaćena kao profesionalno pitanje, nego je ubrzo postala problem za nju samu.

U jednom slučaju, kaže, istraga smrti bebe bila je zaključena istoga dana. Bez obdukcijskog nalaza. Bez toksikologije. Bez odgovarajućeg čekanja na nalaze koji bi u ovakvim slučajevima trebali biti osnovni minimum.

To ju je posebno zabrinulo. I tu dolazimo do srži cijele priče.

Ako zdrava beba iznenada umre, a istraga se zatvori istoga dana, onda nije problem onaj tko pita zašto je predmet zatvoren. Problem je što je predmet zatvoren.

Helen je uskoro suspendirana. Optužbe su, prema njezinim riječima, uključivale tvrdnje da je propitivala izvješća, printala izvješća mrtvozornika i zvala mrtvozornike. Ona je u razgovoru rekla da to nije radila.

Njezina odvjetnica Bath-Shéba van den Berg kasnije je objasnila da su neki od tih navoda odbačeni jer nije bilo dokaza da je Helen ispisivala izvješća mrtvozornika.

Uloga Bath-Shébe van den Berg

Bath-Shéba van den Berg je kanadska odvjetnica, upisana u odvjetničke komore Alberte i Ontarija. Bavi se upravnim pravom, disciplinskim postupcima u policiji, građanskim parnicama i pitanjima ljudskih prava.

U Helenin slučaj uključila se u listopadu 2022. godine.

Ona je u emisiji naglasila da je Helen suspendirana vrlo brzo nakon što je načelniku policije iznijela zabrinutost zbog porasta iznenadnih smrti dojenčadi. Prema njezinu tumačenju, Helen nije gledala policijski sustav iz osobnih razloga, nego iz profesionalne zabrinutosti.

To je ključna točka.

Bath-Shéba je podsjetila da je temeljna dužnost policajca čuvati život i štititi javnost. Ako policajac uoči mogući obrazac smrti djece i provjerava postoje li podaci koji to potvrđuju, onda to nije privatna znatiželja. To je srž policijskog posla.

Prema njezinim riječima, prvi skup optužbi — da je Helen printala izvješće mrtvozornika, zvala mrtvozornike i neovlašteno provjeravala sustav — nije završio kao disciplinska optužba za nedolično ponašanje jer je utvrđeno da je njezin pristup sustavu bio vezan uz profesionalnu zabrinutost.

No zatim se pojavio drugi problem: medijski napisi.

Mediji, reputacija i drugi skup optužbi

Bath-Shéba je govorila o člancima kanadskog CBC-a iz ožujka 2022. godine, za koje tvrdi da su se temeljili na glasinama i da su ozbiljno narušili Helenin ugled.

Prema njezinim riječima, upravo su ti članci doveli do drugog skupa optužbi. Helen je, kaže odvjetnica, bila ispitivana i zbog onoga što je objavljeno u medijima, iako je Helen tvrdila da s tim objavama nije imala ništa.

Helen je čak, prema navodima iz razgovora, tražila da policija istraži curenje povjerljivih informacija iz Policijske službe Ottawe prema novinarima.

Umjesto toga, protiv nje je u srpnju 2022. pokrenut disciplinski postupak. Suđenje je počelo u kolovozu 2023. i trajalo gotovo dvije godine. Bath-Shéba je rekla da je održano pet tjedana ročišta.

Tužiteljstvo je, prema njezinim riječima, tražilo degradaciju Helen Grus na 24 mjeseca.

Ovdje treba zastati.

Ako je točno ono što obrana tvrdi, onda imamo situaciju u kojoj je policajka koja je postavila pitanje o iznenadnim smrtima dojenčadi suočena s kaznom težom od kazni koje su, prema riječima odvjetnice, dobivali neki policajci osuđeni za napad ili druge ozbiljne oblike nedoličnog ponašanja.

Ako je to standard, onda standard više nije pravo. To je poruka.

A poruka glasi: neke stvari se ne pitaju.

Dokazi, Pfizerovi dokumenti i granica između pitanja i zaključka

Bath-Shéba je u razgovoru iznijela tvrdnju da su u postupku predani brojni dokazi o mogućem kaznenom nemaru. Govorila je o dokazima koji se odnose na sigurnost COVID-19 cjepiva za trudnice i dojilje, o Pfizerovim dokumentima i o nuspojavama koje su, prema njezinu tumačenju, bile slične ili iste okolnostima nekih smrti dojenčadi.

Ovdje želim biti vrlo precizan.

U emisiji je iznesena tvrdnja da cjepiva protiv COVID-a-19 nisu bila ispitana i dokazana sigurnima za trudnice i dojilje u trenutku kada su se preporučivala. Također je spomenut virolog i vakcinolog dr. Byram Bridle, koji je dao izjavu pod prisegom o rizicima primjene cjepiva kod trudnica i dojilja zbog nedostatka podataka o sigurnosti.

Bath-Shéba je iznijela i vrlo tešku tvrdnju o trudnoćama zabilježenima u Pfizerovim kliničkim ispitivanjima: da trudnice formalno nisu bile uključene u ispitivanja, ali da je oko 300 žena zatrudnjelo ili bilo trudno u vrijeme ispitivanja; da su podaci o ishodu prikupljeni samo za 32 slučaja; i da je, prema njezinu tumačenju, od tih poznatih ishoda preživjela samo jedna beba.

To su iznimno ozbiljne tvrdnje i one zahtijevaju ozbiljnu, javnu i stručnu provjeru. Upravo zato je bitno razlikovati dvije stvari.

Prvo: ove tvrdnje ne smiju biti odbačene samo zato što su neugodne.

Drugo: one ne smiju biti pretvorene u konačnu presudu bez potpune dokumentacije, stručne analize i poštenog postupka.

To je ono što sam u emisiji i naglasio. Mi se ne smijemo vratiti u stanje u kojem pobjeđuje onaj tko glasnije viče ili ima jače medijsko zaleđe. U ozbiljnom društvu pobjeđuju dokumenti, činjenice i provjerljivi postupci.

Helenina najvažnija rečenica: “Ne mogu sada zaključiti”

Najvažniji trenutak intervjua za mene nije bio onaj najdramatičniji. Nije bila rečenica o bebama koje klonu u naručju roditelja. Nije bila ni priča o suspenziji.

Najvažniji trenutak bio je kada sam Helen izravno pitao misli li da su djeca umrla zato što su roditelji bili cijepljeni.

Njezin odgovor bio je bitan: rekla je da ne želi izvlačiti takav zaključak.

Objasnila je da se ne može zaključiti jesu li cjepiva uzrok ili su povezana sa smrtima tih beba dok se istrage ne dovrše temeljito, uz obdukcije, toksikologiju, patologiju i dodatna testiranja.

Spomenula je da bi u slučajevima iznenadnih smrti trebalo istražiti postoji li u oštećenom tkivu spike protein i može li se razlikovati je li riječ o proteinu povezanom s infekcijom ili s mRNA cjepivom. Spomenula je i N-protein kao mogući znak prirodne infekcije.

To je razumno.

To nije teorija zavjere. To je forenzička logika.

Ako ne testirate, ne znate. Ako ne pitate, ne znate. Ako ne tražite, nećete pronaći.

A ako unaprijed zabranite pitanje, onda ste odgovor zamijenili ideologijom.

Problem SUTI upitnika i nepotpune istrage

Bath-Shéba je govorila i o SUTI upitnicima, odnosno upitnicima koji se koriste u slučajevima iznenadne, neočekivane smrti dojenčadi.

Prema njezinim riječima, u devet slučajeva koje je Helen trebala pregledati ti su upitnici bili nepotpuni. U njima postoje rubrike za medicinske podatke o roditeljima ili skrbnicima. Budući da je cijepljenje protiv COVID-a-19 medicinski zahvat, Bath-Shéba smatra da je taj podatak trebao biti zabilježen.

Nije bio.

To ne znači da je cjepivo uzrokovalo smrt. Ali znači da važan podatak nije sustavno prikupljen.

A ako podatak nije prikupljen, onda se kasnije ne može uvjerljivo tvrditi da je nešto isključeno.

To je logički problem koji se stalno ponavljao tijekom pandemije.

Prvo se nešto nije istražilo.

Zatim se tvrdilo da nema dokaza.

Ali ako dokaze niste tražili, činjenica da ih nemate nije dokaz nepostojanja. To je samo dokaz institucionalne lijenosti, straha ili političke poslušnosti.

Kako bi rekao jedan stari cinik: savršena metoda za ne pronaći ništa jest — ne tražiti ništa.

“Pet godina poslije još nije dopušteno postaviti pitanje”

Jedna od najvažnijih rečenica Bath-Shébe van den Berg bila je da nam, pet godina nakon uvođenja cijepljenja protiv COVID-a-19, još nije dopušteno postaviti pitanje.

To je, po mom mišljenju, središnja tema ove emisije.

Jer ako je sve bilo ispravno, zašto se ne smije istražiti?

Ako su institucije radile dobro, zašto se boje uvida u dokumente?

Ako su preporuke bile znanstveno utemeljene, zašto se ne dopušta rasprava o njihovim posljedicama?

Ako nema problema, zašto se ljudi koji pitaju tretiraju kao problem?

To pitanje ne vrijedi samo za Kanadu. Vrijedi i za Hrvatsku.

I kod nas smo dvaput pokušali doći do saborskog istražnog povjerenstva o onome što se događalo tijekom pandemije. I dvaput je to odbijeno.

A nakon toga se od građana očekuje da vjeruju istim institucijama, istim političarima i istim “stručnjacima” koji nam sada, s istom ozbiljnošću i jednako malo samokritike, najavljuju nove viruse, nove epidemije i nove mjere.

Povjerenje se ne može narediti. Povjerenje se zaslužuje.

A kada ga jednom potrošite, ne vraća se priopćenjem za medije.

Postupak, pritisak i tvrdnje o zastrašivanju svjedokinje

Bath-Shéba je u emisiji iznijela i vrlo ozbiljnu tvrdnju o samom postupku.

Rekla je da je, sat vremena prije nego što je Helen trebala svjedočiti, Helen dobila izravnu zapovijed od načelnika Odjela za profesionalne standarde. Prema toj zapovijedi, ako u svojoj izjavi pod prisegom upotrijebi određene zapise koji podupiru njezinu obranu, mogla bi se suočiti s novim prijavama za nedolično ponašanje.

Bath-Shéba je rekla da su ona i druge odvjetnice to shvatile kao zastrašivanje svjedokinje i miješanje u sudionika pravosuđa. Pokušale su to unijeti u zapisnik, ali im je, prema njezinim riječima, rečeno da to nije relevantno.

Ako je svjedokinji rečeno da bi mogla biti dodatno disciplinski gonjena ako se pozove na dokaze koji idu u prilog njezinoj obrani, onda je teško govoriti o slobodnom svjedočenju.

Možemo raspravljati o svemu. Možemo se ne slagati oko zaključaka. Možemo tražiti dodatne dokaze. Ali pravo na obranu ne smije biti ukrasni privjesak koji lijepo izgleda dok ga nitko ne koristi.

Helen danas: povratak na posao i duga borba

Helen Grus se vratila na posao. Radi u Odjelu za razbojništva i istražuje razbojništva i grupne napade u Ottawi.

Ali njezin slučaj nije završen.

Rekla je da je ovo za nju duga borba koja traje već više od četiri godine i da očekuje da će potrajati još. Ipak, ostaje spremna ići do kraja.

Posebno me se dojmilo kad je rekla da voli svoj poziv. Voli pomagati ljudima u zajednici. Voli pronalaziti odgovore.

Upravo zato je ovaj slučaj tako važan.

Jer ako sustav kažnjava one koji još vjeruju u poziv, istinu i služenje javnosti, onda ne uništava samo jednu karijeru. Uništava ideju profesije.

Helen je izgovorila rečenicu koju bi trebalo napisati na ulazu svake policijske akademije, svakog medicinskog fakulteta i svake znanstvene institucije:

Ako ne pitate, ne znate. Nećete vidjeti ono što ne tražite.

To je bit.

Dokumentarac “Silencing Detective Grus”

Helen je najavila i dokumentarac o svom slučaju, pod nazivom Silencing Detective Grus.

Rekla je da dokumentarac radi kanadski filmski producent Todd Harris u suradnji s Grus Justice Projectom. Cilj dokumentarca je, prema njezinim riječima, upozoriti javnost na ono što se događa.

Helen je naglasila da ljudi vode užurbane živote, da obitelji imaju svoje obveze i da mnogi ne prate što se događa “iznad njih” — u institucijama, vlasti i sustavima koji donose odluke koje se zatim prelijevaju na svakodnevni život.

To je istina.

Većina ljudi nema vremena čitati stotine stranica dokumenata, pratiti disciplinske postupke, analizirati obdukcijske protokole, pravne žalbe i javnozdravstvene preporuke. Zato mediji postoje. Ili bi barem trebali postojati.

Ali ako mediji umjesto pitanja proizvode zaštitni zid oko institucija, onda javnost ostaje sama.

A kada javnost ostane sama, nastaje nepovjerenje.

Ne zato što su ljudi “glupi”, “zatucani” ili “teoretičari zavjere”, kako se to olako govorilo tijekom pandemije, nego zato što su vidjeli previše kontradikcija i premalo odgovornosti.

Kanada, konvoj i zamrzavanje računa

U razgovoru smo se dotaknuli i šireg kanadskog konteksta, posebno Konvoja slobode i zamrzavanja bankovnih računa prosvjednicima.

Bath-Shéba je rekla da je jedna od odvjetnica koje zastupaju dvojicu muškaraca kojima su zamrznuti bankovni računi. Navela je da su sudovi dvaput utvrdili da je kanadska vlada nezakonito primijenila Zakon o izvanrednim ovlastima i prekršila prava zajamčena kanadskom Poveljom o pravima i slobodama.

Također je rekla da se kanadska vlada nije ispričala i da traži dopuštenje za žalbu Vrhovnom sudu Kanade.

Ovaj dio razgovora važan je i za nas u Europi.

Jer kad god se govori o digitalnim valutama središnjih banaka, programabilnom novcu, ukidanju gotovine ili sve većoj kontroli financijskih tokova, kanadski primjer stoji kao upozorenje.

Ako se ljudima u demokratskoj zemlji mogu zamrznuti računi zato što su podržali prosvjed, onda pitanje gotovine više nije tehničko pitanje. To je pitanje slobode.

Gotovina nije savršena. Ali je zadnja linija privatnosti običnog čovjeka.

Kad novac postane samo dozvola koju sustav može uključiti ili isključiti, tada više nemate novac. Imate kupon poslušnosti.

Strah od vlastite vlade

Bath-Shéba je u jednom trenutku rekla da je pandemija kod mnogih ljudi izazvala nešto što prije nisu poznavali: strah od vlastite demokratske vlade.

To je možda jedna od najtežih rečenica cijelog razgovora.

Ljudi mogu podnijeti pogreške. Mogu podnijeti i teške odluke ako vjeruju da su donesene u dobroj vjeri. Ali teško podnose kombinaciju prisile, pogrešaka, moraliziranja i odbijanja isprike.

Tijekom pandemije od ljudi se tražilo da vjeruju institucijama bez pitanja. Zatim se pokazalo da su mnoge mjere bile pogrešne, pretjerane ili nedovoljno utemeljene. A nakon svega, umjesto ozbiljne analize, dobili smo uglavnom šutnju.

Ta šutnja je skupa.

Ona razara povjerenje u liječnike, policiju, sudove, medije, znanstvene institucije i politiku.

A društvo bez povjerenja postaje krhko. Ne zato što građani previše pitaju, nego zato što institucije predugo ne odgovaraju.

Završna poruka Helen Grus hrvatskoj publici

Na kraju razgovora Helen Grus zahvalila je hrvatskoj publici što prati njezin slučaj i što gleda širu sliku, izvan granica vlastite zemlje.

Rekla je da svaka zemlja treba gledati što se događa drugdje u svijetu, jer obrasci koji se danas pojavljuju u Kanadi sutra mogu biti prisutni u Europi, a prekosutra u Hrvatskoj.

Pozvala je gledatelje da potraže više informacija na stranici Grus Justice Projecta, gdje se mogu pronaći dokumenti o njezinu slučaju.

Njezina završna poruka Hrvatima bila je jednostavna: budite jaki, imajte vjere i nastavite se boriti za dobro.

Možda to zvuči jednostavno. Ali nakon svega što je prošla, ta jednostavnost ima težinu.

Moj zaključak

Ovo je slučaj koji treba pratiti.

Ne zato što unaprijed znamo sve odgovore. Ne znamo.

Ne zato što treba donositi zaključke bez dokaza. Ne treba.

Ne zato što je svaka službena institucija uvijek zla, niti zato što je svaki disident uvijek u pravu. Život je složeniji od toga, koliko god bi ga propaganda voljela pretvoriti u dječju slikovnicu s dobrima i zlima.

Ovaj slučaj treba pratiti zato što pokazuje što se događa kada profesionalac postavi pitanje koje sustavu ne odgovara.

Ako je Helen Grus pogriješila, neka se to dokaže poštenim postupkom.

Ako su njezina pitanja bila opravdana, neka se istraže.

Ako su smrti dojenčadi bile neobjašnjene, neka se objasne.

Ako nema povezanosti s cjepivima, neka se to pokaže potpunom dokumentacijom, a ne discipliniranjem onih koji su pitali.

Jer društvo koje kažnjava pitanje prije nego što istraži odgovor više nije društvo znanja. To je društvo straha.

A pandemija, koliko god je neki željeli gurnuti pod tepih, nije završila za mnoge ljude. Nije završila za one koji žive s posljedicama mjera. Nije završila za one koji su izgubili posao, ugled ili zdravlje. Nije završila za obitelji koje još čekaju odgovore.

I zato se ovoj temi moramo vraćati.

Ne iz osvete.

Ne iz tvrdoglavosti.

Ne zato da bismo živjeli u prošlosti.

Nego zato da se isto ne ponovi.

Jer ako zaboravimo, dogodit će se opet. A tada više nitko neće moći reći da nije znao.