Agentic State: “agentna država” i kraj politike kakvu poznajemo? — Jakob Nordengård u Slobodnom podcastu
U ovoj epizodi Slobodnog podcasta razgovarao sam s Jakobom Nordengårdom o konceptu Agentic State — ideji prema kojoj se upravljanje gradovima i državama sve više prebacuje s ljudi na sustave umjetne inteligencije. Nordengård tvrdi da se to javnosti predstavlja kao “nužnost” zbog budućih kriza koje će navodno biti prekompleksne za ljudsko odlučivanje.
Ovo je tekstualni sažetak glavnih teza iz razgovora — bez uljepšavanja, ali i bez magije: jasno tko što tvrdi, zašto je to važno i koje se ključne dileme otvaraju.
Što Nordengård misli pod “Agentic State”
Prema Nordengårdu, “agentna država” znači sustav u kojem AI agenti donose odluke, rješavaju probleme i izvršavaju radnje umjesto ljudi. On naglašava da taj model nije zamišljen samo kao pomoć administraciji, nego kao zamjena u trenutku kada se proglasi “krizna situacija”.
Posebno upozorava na element operativne moći: AI agenti, kaže, mogu biti povezani s robotima, dronovima i drugim sustavima na terenu. Drugim riječima: nije riječ samo o softveru koji “preporučuje”, nego o infrastrukturi koja može i provoditi odluke.
“Argument će biti: ljudima je prekompleksno reagirati, pa upravljanje mora preuzeti umjetna inteligencija.”
Globalni projekt i “laboratoriji” moći
Nordengård tvrdi da Agentic State vidi kao globalni projekt, a ne lokalni eksperiment. Kao važan simbol navodi centar u Berlinu (povezan s WEF-om), te širenje ideje na Kijev — gdje se, kako kaže, “u sjeni rata” lakše provode radikalne promjene bez šire javne rasprave.
U istom okviru spominje i Ujedinjene Arapske Emirate (Summit of Governments) te UN-ov dokument Pakt za budućnost kao nešto što bi, po njegovoj interpretaciji, moglo postavljati smjernice i standarde globalnog upravljanja.
Njegova ključna poruka ovdje je jednostavna i neugodna: i zemlje koje se javno prikazuju kao suprotstavljene mogu surađivati kad je riječ o tehnološko-upravljačkoj infrastrukturi.
“Tko programira algoritam — programira i svijet”
Najopasniji dio koncepta, prema Nordengårdu, nije sama tehnologija, nego pitanje tko određuje ciljeve i tko piše pravila. Ako algoritam postane upravljački sloj društva, onda je politika (u klasičnom smislu) svedena na unos parametara.
Nordengård ide korak dalje: upozorava da se “agentna AI” može dizajnirati tako da se prilagođava i prepravlja pravila u hodu. To ne mora značiti svijest ili “pravu inteligenciju”, nego programirano ponašanje koje u praksi izgleda kao samostalnost.
“Ne znamo tko će programirati algoritme koji mogu upravljati cijelim svijetom.”
Demokratski izbori kao “zastarjeli interfejs”
Jedna od najsnažnijih (i najprovokativnijih) tvrdnji iz razgovora odnosi se na demokraciju. Nordengård tvrdi da bi demokratski izbori mogli postati suvišni ako sustav kroz podatke može “znati” što ljudi misle i osjećaju: emocije, reakcije i raspoloženja postaju ulazni podaci za oblikovanje politike.
Ovdje se otvara pitanje koje je staro koliko i civilizacija, samo u novom pakiranju: je li “učinkovitost” opravdanje za ukidanje političke odgovornosti? Jer kad odluku donosi algoritam — tko je odgovoran za posljedice?
Švedska, NATO i problem javne rasprave
Nordengård razgovor spušta na konkretnu političku praksu: kaže da se u javnosti često vode rasprave o sporednim temama, dok se ključne odluke donose bez stvarne debate. Kao primjer spominje proces ulaska Švedske u NATO — i tvrdi da nije bilo ozbiljne društvene rasprave, unatoč povijesnom identitetu Švedske kao miroljubive zemlje.
Također upozorava na financijski aspekt: povećanje izdvajanja (spominje i brojku 5%) vidi kao put prema novim kreditima i daljnjem zaduživanju, umjesto jasnog, demokratski raspravljenog društvenog prioriteta.
CBDC kao “srce” novog sustava
Posebno važan segment razgovora tiče se novca. Nordengård tvrdi da se novi financijski sustav — kroz CBDC ili stabilne digitalne valute — uklapa kao “srce” agentne države, jer omogućuje upravljanje ponašanjem kroz transakcije.
Logika je, po njegovom tumačenju, jednostavna: ako je novac digitalan i programibilan, tada se može određivati što se kupuje, gdje, i do kojeg roka — te se pristup može blokirati ili ograničiti u realnom vremenu, a sve uz potporu automatiziranih AI pravila.
Klima, digitalni ID i “karbonski otisak” kao kontrolni mehanizam
Nordengård povezuje tri stupa: klimatske politike, digitalni identitet i digitalni novac. Tvrdi da bi se sve moglo svoditi na metrike “karbonskog otiska” proizvoda i potrošnje, te da bi kršenje pravila (klimatskih ili čak zdravstvenih) moglo imati financijske posljedice — primjerice ograničenje korištenja CBDC-a.
U tom dijelu spominje i scenarij u kojem se nepoštivanje “preporuka” globalnih zdravstvenih smjernica može pretvoriti u financijski pritisak kroz velike kreditore (MMF, Svjetska banka) — ne nužno direktno na pojedinca, nego kroz poluge nad državama.
AI i nestanak poslova: “neće biti pošteđeni ni birokrati ni NGO sektor”
Nordengård tvrdi da će agentna AI dovesti do ukidanja brojnih poslova. Kao dvije skupine koje vidi posebno pogođene spominje:
- ljude u državnoj administraciji (automatizacija procesa, odlučivanja i izvršavanja)
- dijelove NGO sektora i industrije “kreiranja javnog mišljenja” (jer AI, kaže, može preuzeti i taj sloj utjecaja)
U prijevodu: ako sustav može modelirati ponašanje i narative kroz algoritme, potreba za posrednicima slabi. A kad posrednici postanu suvišni, obično se prvi put u životu sjete da postoji princip — zove se “zamjenjivost”.
Može li se sustav raspasti sam od sebe?
Za kraj, Nordengård ipak završava optimističnije: kaže da ljudi imaju prirodnu (ili božansku) inteligenciju koja može nadjačati prijetnje umjetne inteligencije. Smatra da takav sustav dugoročno može biti nestabilan jer se temelji na oholosti i precjenjivanju tehnologije — koja može podbaciti.
Upozorava i na “prizemni” detalj koji se često prešućuje: za sve to trebaju ogromne količine energije. A ako infrastruktura ovisi o neprekinutom radu, onda je ranjiva na sve ono što u stvarnom svijetu postoji: kvarove, prekide, sabotaže, pogreške i — ljudski faktor.
“Sve je to izgrađeno na iluziji moći… dok moć zapravo imamo u sebi.”
Zaključak: najvažnije pitanje koje ostaje
Ovaj razgovor s Jakobom Nordengårdom nije “proročanstvo”, nego mapiranje smjera u kojem se dio globalnih politika i tehnologija može kretati. Čak i ako se ne slažete s njegovim interpretacijama, teško je pobjeći od temeljne dileme:
Tko odlučuje — i po kojem kriteriju — kada “kriza” opravdava prijenos moći s ljudi na algoritme?
Jer kad se jednom naviknemo da stroj odlučuje “brže i bolje”, demokracija postaje dekor. A dekor je divna stvar — dok vam ne postane kavez.
Pogledajte cijeli intervju:
Autor
Piše