Aaron Siri: od “vjere u cjepiva” do papira koji se mora pokazati na sudu
Razgovor s Aaronom Sirijem vodio sam s jednom jednostavnom idejom: u ovakvim temama nije presudno što netko misli, nego što može dokazati. Siri je američki odvjetnik koji se bavi predmetima vezanim uz cjepiva, a upravo je taj “odvjetnički” kut — sud, dokumenti, dokazni standard — u ovom razgovoru bio ključan. Da bi se čitatelj lakše snašao, tekst sam posložio po isječcima (poglavljima) kako smo ih i objavili.
1) Zaključak: U sudnici ne prolaze parole — moraš pokazati dokaze
Razgovor sam otvorio najnezgodnijim pitanjem: zašto bi ljudi uopće slušali odvjetnika kad je tema medicinska? Siri je odgovorio direktno: nema medicinske titule, ali kad na sudu iznosi tvrdnje (o prijenosu, šteti, učinkovitosti), on ih mora potkrijepiti dokazima koji “prelome” dokaz druge strane. Po njemu, baš zato odvjetnički pogled zna biti korisniji od javnih nastupa punih uvjerenja.
Tu je objasnio i naslov knjige “Vaccine Amen” — “Religija cjepiva”. Njegova teza je da je jedno ono što javnozdravstvene institucije govore, a drugo ono što se vidi u dokumentima i dokazima. Zato koristi metaforu religije: autoriteti, “kler”, sljedbenici, vjerovanja. Posebno je naglasio i tko, po njemu, u stvarnosti oblikuje narativ: mala skupina vakcinologa čiji rad postaje temelj za smjernice, dok se ostatak sustava oslanja na njih.
2) Zaključak: “Spasila su milijune” zvuči moćno — ali brojevi često ne prate priču
U drugom isječku ušli smo u rečenicu koju svi znaju napamet: “cjepiva su spasila milijune života”. Siri tvrdi da je, barem u SAD-u, takva tvrdnja u raskoraku s podacima kad se gleda broj umrlih godinu prije uvođenja pojedinog cjepiva. Po njemu, često se radi o desecima ili stotinama, a ne o “milijunima”.
Ključna mu je poanta: kod mnogih bolesti smrtnost je padala i prije cjepiva (higijena, uvjeti života, akutna skrb), a institucije kasnije sav pad pripisuju cjepivu — čak i onaj prije cjepiva. Kao ilustraciju je naveo ospice: tvrdi da je smrtnost pala za više od 98% prije prvog cjepiva (1963.).
Druga ilustracija bila je polio: rekao je da su se nakon uvođenja cjepiva mijenjali dijagnostički kriteriji (strože definicije, laboratorijska potvrda), što samo po sebi smanjuje broj “slučajeva”. Spomenuo je i re-analize koje, po njegovom opisu, mijenjaju sliku prije/poslije kad se koriste isti kriteriji.
3) Zaključak: Nije dovoljno reći “sprječava bolest” — treba hladno odvagnuti korist i štetu
Treći isječak mi je bio važan jer Siri tu inzistira na javnozdravstvenoj računici: koliko cijepljenja treba za sprječavanje jednog ozbiljnog ishoda — i koliko štete uzrokuje sam proizvod. Kao primjer je naveo hepatitis B i tvrdnju da je za majke koje nisu pozitivne na hepatitis B potrebno cijepiti oko 100.000 djece kako bi se spriječio jedan slučaj kroničnog hepatitisa B kod djeteta.
Na ospicama je otišao još šire: rekao je da cjepivo može spriječiti ospice, ali je istodobno spomenuo nuspojave (npr. encefalitis/encefalopatija) i pozvao se na CDC dokumentaciju. Onda je ubacio “nezgodan” sloj: tvrdnju da preboljenje ospica/zaušnjaka u nekim studijama korelira s nižom kasnijom smrtnošću od kardiovaskularnih bolesti i nekih karcinoma (naveo je japansku prospektivnu studiju na 100.000 ljudi, 22 godine praćenja, oko 20% niže smrtnosti). Njegova poruka: ako je i mali pomak u velikim uzrocima smrti stvaran, cijela računica može izgledati drukčije — i zato se ne smije stati na jednoj rečenici tipa “spriječili smo X slučajeva ospica”.
4) Zaključak: Usporedba s drugim zemljama ponekad razotkrije koliko je “rutina” zapravo izbor
U četvrtom isječku razgovor se prebacio na promjene rasporeda i usporedbe s drugim državama. Siri je komentirao micanje hepatitisa B s rutinskog rasporeda u SAD-u (kako je rekao: “od jučer”), i usporedio to s Danskom gdje se, po njegovim riječima, cjepivo daje gotovo isključivo djeci majki pozitivnih na hepatitis B i visokorizičnim skupinama.
Zatim je objasnio što se promijenilo u američkom kalendaru: naglasio je da se dio cjepiva “nije dirao” jer su u usporedivim zemljama uobičajena, a dio je maknut s rutinskih preporuka (spomenuo je hepatitis B, rotavirus, gripu, meningokok i hepatitis A). Govorio je i o velikom padu ukupnog broja doza kroz djetinjstvo.
Na kraju ovog isječka došli smo do pitanja prijenosa: Siri tvrdi da većina cjepiva ne sprječava prijenos, nego eventualno ublažava simptome; kao primjer je spomenuo hripavac i logiku da cijepljena osoba može imati manje simptoma, ali i dalje nositi uzročnika.
5) Zaključak: Depozicija Plotkina — kad “autoritet” ostane bez ključnih sigurnosnih temelja
Ovdje smo ušli u dio koji Siri smatra “srcem” svoje teze. Govorio je o depoziciji Stanleyja Plotkina, kojeg naziva jednim od najvećih autoriteta vakcinologije. Kontekst je bio obiteljski spor oko cijepljenja, i Siri je opisao da je želio dobiti jednostavan odgovor: na temelju kojih dokaza se može tvrditi da je sigurno djetetu dati cijeli paket cjepiva.
Njegov zaključak je grub: da se upravo u tim trenucima vidi koliko je priča o “čvrstim sigurnosnim dokazima” često prenapuhana. Posebno je naglasio tri stvari koje stalno ponavlja:
- placebo-kontrola: tvrdi da rutinska dječja cjepiva nisu bila odobrena na klasično placebo-kontroliranim ispitivanjima s inertnom kontrolom;
- trajanje praćenja: tvrdi da je sigurnost često praćena kratko (dani/tjedni);
- veličina uzorka: kao primjer je naveo Recombivax HB (Hep B) – 147 djece i 5 dana praćenja, bez kontrolne skupine.
Njegova poruka: ako želite ozbiljnu raspravu o sigurnosti, morate tražiti studije koje su dizajnirane tako da mogu otkriti i rjeđe, ali teške ishode — a ne marketinške rečenice.
6) Zaključak: Popisi od “stotina studija” mogu biti trik — ključno je što je relevantno za odobrenje
U šestom isječku vratio sam se na saslušanje koje je organizirao senator Ron Johnson. Spomenuli smo tvrdnje o velikim popisima studija koje “dokazuju” sigurnost i učinkovitost. Siri je odgovorio da problem nije u tome postoji li puno radova u literaturi, nego u tome: što je relevantno za odobrenje konkretnih dječjih cjepiva i je li to doista placebo-kontrola u smislu inertne kontrole.
Opisao je slučaj gdje je, po njegovim riječima, popis prikupljen crowdsourcingom i sadržavao radove koji se ne tiču dječjih cjepiva, ne tiču se djece ili koriste “kontrole” koje nisu placebo (adjuvans/drugo cjepivo). Njegova poanta: baca se “brdo papira” uz pretpostavku da nitko neće provjeriti sadržaj. A on tvrdi da su njegovi timovi to provjerili — i da priča ne stoji kako se prezentira.
7) Zaključak: Autizam — institucije često imaju jači narativ nego dokumente kad ih stisneš konkretnim pitanjem
Ovo je dio zbog kojeg će se mnogi naježiti. Pitao sam Sirija o njegovom zahtjevu prema CDC-u: “dajte studije koje pokazuju da cjepiva (posebno ona u prvih šest mjeseci života) ne uzrokuju autizam”. Siri tvrdi da su, kroz FOIA i sudski proces, dobili popise koji se primarno bave MMR-om ili tiomersalom, a ne onim cjepivima na koja roditelji najčešće upiru prst u prvim mjesecima života (Hep B, Hib, DTaP, PCV, IPV).
Njegov zaključak je brutalno jednostavan: tvrdnja “cjepiva ne uzrokuju autizam” u javnosti se često izgovara kao aksiom, ali kad zatražiš precizan dokaz za konkretna cjepiva i konkretan vremenski okvir, dokumenti ne prate sigurnost rečenice. U razgovoru je posebno naglasio i percepciju roditelja te anketne podatke (40–70% roditelja djece s autizmom navodi cjepiva kao uzrok) — uz tvrdnju da se unatoč velikim kampanjama roditelji oslanjaju na vlastito iskustvo.
8) Zaključak: “Neugodne” usporedbe cijepljenih i necijepljenih — pitanje je zašto se ne objavi ono što bi smirilo javnost
U osmom isječku dotaknuli smo se studija koje uspoređuju opće zdravlje cijepljene i necijepljene djece, uključujući priču o istraživanju koje se, po Siriju, nije htjelo objaviti. On tvrdi da već postoji više studija koje, premda različite metodologije (ankete, baze, prakse), dosljedno pokazuju više kroničnih problema u cijepljenih.
Spomenuo je i da je Institut za medicinu 2013. istaknuo da nema adekvatne usporedbe cijepljenih i necijepljenih te predložio korištenje CDC-ove baze (VSD), uz tvrdnju da je 2015. plaćena “bijela knjiga” kako to napraviti — ali da se rezultat nikad nije objavio. Njegovo pitanje (i moja tiha misao dok ga slušam): ako bi objava takve usporedbe mogla smiriti javnost, zašto je nema?
U istom dijelu smo otvorili i argument “neetično je placebo”. Siri je okrenuo logiku: neetično je koristiti proizvod koji nije propisno ispitan, a drugo — on ne traži nužno nova prospektivna ispitivanja, nego analizu postojećih podataka jer (kako tvrdi) već postoji velik broj necijepljene djece čiji su podaci već u bazama.
Tu je spomenuo i depoziciju dr. Kathleen Edwards (Plotkin’s Vaccines) i tvrdnju da ni ona, pod prisegom, nije mogla ponuditi studije koje bi dokazale da određena cjepiva ne uzrokuju autizam.
9) Zaključak: Roditeljima treba “checklista”: potpis odgovornosti + pokaži studiju odobrenja
U završnom isječku tražio sam od Sirija praktičan završetak: što roditelj uopće može pitati pedijatra ili instituciju, bez da se razgovor pretvori u svađu. Siri je rekao da bi prvo tražio da netko potpiše preuzimanje odgovornosti za ozljede — ako su tako sigurni, u čemu je problem? Zatim: “pokažite mi ispitivanje na kojem je temeljeno odobrenje”. Njegova poanta je da bi tu često razgovor stao jer se ne voli kad se traže temeljni dokumenti, a ne općenite izjave.
Dotaknuli smo se i HPV cjepiva: Siri tvrdi da je “nezgodno” što se daje starijim djevojčicama koje mogu opisati simptome (vrtoglavice, disautonomije i sl.), pa se priča ne može svesti na “beba ne može govoriti”.
Na kraju smo otvorili i politički sloj: što kad država uvodi obveze (npr. uvjete za vrtić). Siri je poticao roditelje da razgovaraju s lokalnim političarima i ponudio dvije argumentacijske osi: (1) većina cjepiva, po njemu, ne zaustavlja prijenos pa je pitanje kako opravdati prisilu; (2) i kad je cilj “osobna zaštita”, to nije automatski razlog za oduzimanje prava. Završio je spominjanjem američkog zakona iz 1986. koji, kako tvrdi, daje širok imunitet proizvođačima (i liječnicima) u kontekstu odgovornosti za štetu, što smatra ozbiljno problematičnim.
Linkovi na cijelu emisiju
Autor
Piše