Prilozi za biografiju Aleksandra Maršavelskog

Kad mi nekoga predstave kao uglednog profesora, stručnjaka i borca za ljudska prava, zanima me i ono što obično ne ulazi u službeni životopis: kako taj čovjek razumije slobodu kada se drugi njome koriste protivno njegovim uvjerenjima.

Aleksandar Maršavelski ima impresivne akademske reference. Životopis objavljen na stranicama MUP-a navodi završetak studija summa cum laude, dekanovu i rektorovu nagradu te daljnje obrazovanje na Yaleu i u Freiburgu. Fakultetski zapisnik potvrđuje da je ispunjavao propisane uvjete za napredovanje prema zvanju izvanrednog profesora. Životopis; fakultetski zapisnik.

Sve su to postignuća. Ali mene zanima koliko takvi kriteriji govore o sposobnosti samostalnog prosuđivanja i prepoznavanja granica vlastite javne uloge. Odlična ocjena potvrđuje uspjeh na fakultetu. Za razumnost pojedinog prijedloga ipak treba ponuditi argument.

Za taj dio biografije vrijedi se vratiti u pandemiju.

U emisiji „Izvan okvira” na N1, 22. studenoga 2021., Maršavelski je podržavao tadašnje mjere, smatrao ih zakonski utemeljenima i otvarao mogućnost njihova postrožavanja. Za necijepljene je predlagao širu obvezu nošenja maski, uključujući ugostiteljske objekte:

„Moći će sjediti u kafiću s maskom dok drugi piju kavu.”

Dodao je:

„Ne mora se cijepiti, ali mora masku nositi posvuda.”

U istom nastupu govorio je o razmjernosti i potrebi konzultiranja javnosti, nije smatrao potrebnim lockdown za necijepljene i upozoravao je da se sve ne može regulirati kaznama. Taj kontekst pripada uz njegove riječi. N1 — izvještaj emisije.

Meni prizor gosta koji sjedi pod maskom i promatra tuđu kavu zvuči kao satira koja je slučajno završila u stručnom komentaru. Koji bi dokaz opravdao baš takvo razlikovanje gostiju? Gdje završava zaštita zdravlja, a počinje demonstracija poslušnosti? Od profesora prava očekivao bih da taj prijedlog podvrgne osobito strogom preispitivanju.

Zanimljivo je usporediti taj nastup s njegovim pristupom cijepljenju preko reda.

U autorskom tekstu od 16. veljače 2021. Maršavelski upozorava na moguću kaznenu odgovornost i pogodovanje privilegiranima. Istodobno zagovara blagu i svrhovitu reakciju. Obrazlaže mogućnost odustajanja od progona uz humanitarnu uplatu i kao primjer navodi donaciju za borbu protiv koronavirusa ili COVID bolnicu. Završava riječima:

„A koga peče savjest neka donira.”

Pritom razlikuje iznimne slučajeve, pripadnost prioritetnoj skupini i koruptivno pogodovanje. Ne tvrdi da se svaka zlouporaba može riješiti uplatom. Autograf — izvorni tekst.

Usporedba mi ipak nameće pitanje: kako je odvagivao blagost prema onima koji su koristili povlašten pristup i ograničenja za one koji nisu prihvatili preporučeni postupak? Različita djela ne zahtijevaju iste posljedice. Ali profesor koji javno predlaže ograničenja mora moći objasniti kriterij, osobito kada govori o razmjernosti.

Tu za mene počinje ozbiljna rasprava o principijelnosti.

Maršavelski nije ostao samo profesor i televizijski komentator. Službeno izvješće potvrđuje da mu je mandat u Vijeću za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija započeo u srpnju 2022., nakon sigurnosne provjere i postupka izdavanja certifikata. Sabor ga je ponovno imenovao u srpnju 2026. Izvješće Vijeća; odluka o imenovanju.

Za takvu funkciju postoje i ograničenja političkog djelovanja. Odluka o Vijeću zabranjuje sudjelovanje u stranačkim aktivnostima, a javni poziv traži potpisanu izjavu kandidata da u njima ne sudjeluje. Odluka, članak 5.; javni poziv.

Potom je u vlastitom pismu otkrio da je pod pseudonimom „Prijatelj studenata” davao političke savjete studentima u Srbiji. Opisao je prijedlog ekspertske vlade i izrazio ponos zbog argumenata kojima je, prema vlastitoj tvrdnji, pridonio uklanjanju Mila Lompara s izborne liste. Stvarni opseg njegova utjecaja time još nije neovisno potvrđen. Njegovo pismo.

Koji mu je kriterij rekao da je takav angažman spojiv s funkcijom koju obnaša? Je li nadležni saborski odbor znao za njega i preispitao tu spojivost? To su konkretna pitanja.

Članstvo u građanskom nadzoru ne čini ga obavještajcem, a njegov osobni angažman ne dokazuje operaciju hrvatske države.

U njegovu javnom djelovanju nalazimo i obranu pravne pozicije hrvatskih državljana uhićenih u Zambiji. U veljači 2023. smatrao je optužbu slabom i predlagao diplomatsko djelovanje u njihovu korist. Osmero hrvatskih državljana poslije je oslobođeno; tu činjenicu treba jasno navesti. Njegov nastup; službeno priopćenje o oslobađanju.

Sama obrana optuženih nije dokaz ideološkog pogodovanja. Ipak, kao autor imam pravo propitati obrazac njegovih javnih izbora.

Je li slučajno da mi se u ovim slučajevima pojavljuje uz politički i vrijednosni krug koji u svojim emisijama nazivam globalističkom ljevicom ili neokomunistima? To je moja politička interpretacija. Za tvrdnju o organiziranoj povezanosti trebali bi drugi dokazi.

U intervjuu Nacionalu Maršavelski se poziva na medijsko opisivanje Thompsonova koncerta kao najvećeg neofašističkog skupa u Europi, dok publiku prikazuje kao obmanutu i zloupotrijebljenu. Na tom koncertu bili su moja kći i moj zet.

Time je njegova generalizacija zahvatila i ljude koje poznajem neusporedivo bolje od njega. Nacional — izvorni intervju.

Zato ovdje iznosim svoju ocjenu njegova javnog profila.

U obrani Hrvatske sudjelovali su oba djeda moje kćeri, njezin stric i otac, a majka je pridonijela na svoj način — majka čija akademska postignuća, prema mojoj ocjeni, nadmašuju i ona kojima se predstavlja profesor Maršavelski. U našoj obitelji postoje i ratno iskustvo i obrazovanje.

Akademska postignuća ostvarivala su se iz osobnih motiva, vlastitim sposobnostima i radom, uz druge životne obveze. Nisu služila kao propusnica za društveno-politički utjecaj.

Iz te perspektive gledam profesora koji sebi daje ulogu tumača tuđe svijesti: on će objasniti publici što zapravo sluša, zašto je došla i kako je obmanuta. U tome prepoznajem pokroviteljstvo koje se predstavlja kao stručnost. Ljudi postaju dovoljno razumni tek kada prihvate njegovu interpretaciju.

Za mene je to primjer inverzije vrijednosti o kojoj godinama govorim.

Moja je obitelj u obranu Hrvatske uložila konkretan osobni rizik. Da je pobijedio projekt očuvanja Jugoslavije silom, vjerujem da bismo zbog svojega angažmana mogli završiti na robiji. To je moja procjena sudbine koju smo tada riskirali.

Danas o značenju toga vremena autoritativno govori čovjek koji ga je proživio kao dijete, a čije su naknadne akademske reference postale temelj njegova institucionalnog ugleda.

Maršavelski je rođen 1985., pa je 1991. imao oko šest godina. Sveučilište u Zagrebu — Knjiga doktora znanosti i umjetnosti 29, str. 103. Njegove godine nisu njegov propust.

Predmet moje kritike jest sigurnost s kojom danas razvrstava iskustva i motive drugih.

U njegovu javnom profilu prepoznajem tip institucionalnog autoriteta za koji vjerujem da bi mogao uspješno napredovati i u drukčijem državnom okviru.

Da su pobijedile projugoslavenske snage, on bi i dalje bio ugledni profesor, a ja bih bio na robiji. Ako bih preživio.

To je moja politička procjena, a ne činjenica iz njegove biografije.

Problem vidim u sustavu koji mnogo bolje prepoznaje formalne potvrde uspješnosti nego samostalnost prosudbe, osobnu odgovornost i posljedice javno izgovorenih ocjena.

Zato ovo smatram još jednim primjerom negativne selekcije. Profesoru se priznaje pravo da s visine procjenjuje publiku, dok se iskustvo ljudi koji su stvarali i branili ovu državu lako pretvara u predmet njegova poučavanja.

Kad govorim o talogu koji je isplivao na površinu, mislim upravo na taj preokrenuti poredak vrijednosti: na samouvjerenost nagrađenu autoritetom i na pokroviteljstvo prihvaćeno kao stručnost. Maršavelskijevi javni nastupi meni daju razlog da ga smjestim u taj obrazac.

Autorski komentar Andrije Klarića. Poveznice vode na izvore javnih izjava i službene dokumente. Obiteljski navodi temelje se na osobnom svjedočanstvu autora; političke i vrijednosne ocjene predstavljaju njegov stav. Izvori provjereni 4. studenoga 2026.